Preskoči na glavni sadržaj

You drive me crazy

Žene iz mog čitateljskog kluba natjerale su me da na svetom početku nove godine čitam "Bal luđakinja" - ne čudi, stoga, što su me cijeli mjesec privlačile knjige koje bi mogle ugroziti i najstabilniji mentalni sklop (ne kažem da je moj takav, dapače). Knjige su to zbog kojih vam se ježi kosa na glavi, zbog kojih vam se čini da ste u glavi labilnog, ali uvjerljivog pripovjedača, a koje se ne mogu lako odložiti.

Žute tapete - Charlotte Perkins Gilman

Kad ljudi na internetima spominju Colleen Hoover (tobože nitko ne voli njezine knjige, a ona je svejedno najkomercijalniji autor na svijetu), ja kolutam očima, ali kad netko spomene "Žute tapete" i kaže da ih je napisala histerična feministica iz 19. stoljeće rođena u - ni više ni manje - Hartfordu u Connecticutu (ergo, možda je rođakinja Lorelai Gilmore), ja knjigu odmah potražim u gradskoj knjižnici.


Charlotte je žena vrlo zanimljive biografije. Iako joj je rođena tetka bila Harriet Beecher Stowe (koja je desetljećima bila sinonim za protivnike ropstva, a po današnjim kriterijima je rasist i pol), Charlotte je poznata kao rasist i eugenik. No, nemojmo joj to zamjeriti, takva je klima vladala u Sjedinjenim Državama krajem 19. stoljeća, pogotovo u bogatijim slojevima, u kojima su rođene ove gospoje.

Američki literarni feminizam (iako se ona nije željela smatrati ni feministicom niti književnicom) pamti ju po njezinoj kratkoj priči "Žute tapete" koja je, mora se priznati, napisana vješto.

Glavni lik ove priče žena je koju muž, nakon što je rodila dijete, dovodi u predivni ljetnikovac pun ograda, prozora i vrata. Žena je, naime, histerična, a propisan joj je rest cure - popularni lijek za bogate gospođe koji ih je treba poštedjeti ikakvog rada, posebno intelektualnog, i to tjednima.

"Rasplačem se radi ničeg...i plačem većinu vremena. Naravno da ne plačem kad je John ovdje, nego samo kad sam sama."

Suprug ju je smjestio u sobu punu ofucanog namještaja, sa žutim tapetama na zidovima, koje su divljački zalijepljene, a na mjestima poderane. Gospođa krišom zapisuje svoje emocije - i ništa joj u sobi ne smeta, samo te tapete koje imaju nekakve čudne uzorke koje ona prati pogledom dok, nemirna, ne zaspi.

"Ima stvari u tim tapetama za koje ne zna nitko osim mene, i nikad neće."

Tekst je jeziv i otkriva napredak nervne slabosti protagonistice, a najstrašnija je činjenica da je utemeljen na iskustvu postporođajne depresije same autorice. Stoga, zaboravimo lažni feminizam i lezbijske sklonosti Charlotte Perkins Gilman i uživajmo u tekstu za koji je bila potrebna hrabrost, koje god pobude vodile autoricu. Hrabrost koja je naposljetku urodila plodom, kako saznajemo u njezinom eseju "Why I Wrote The Yellow Wallpaper”, budući da je slavni doktor ipak, uslijed čitanja "Žutih tapeta", promijenio svoju praksu.

U zbirci u izdanju Partnenona iz 2013. nalazi se još par kratkih priča koje imaju zgodne ideje (uglavnom se temelje na osvješćivanju žena da postanu dostojanstvene i ponosne svjetske majke te da žive ispunjeno, zaposleno i sretno), ali nisu ni do koljena uvrnutim "Žutim tapetama".

Talentirani gospodin Ripley - Patricia Highsmith

Smijat ćete se na JOŠ jedan spomen Maggie O'Farrell, ali namjerila sam se čitati ovaj roman samo zato što je u jednom intervjuu Maggie O'Farrell spomenula da je kao inspiraciju za svoj novi povijesni suspense roman čitala knjige Daphne Du Maurier i Patriciju Highsmith.

Ako sam ikada i gledala popularnu adaptaciju devedesetih (Bože, '99.-ta je bila dobra godina za filmove!), sjećanje na nju je izblijedjelo - sjećam se samo da glavnu ulogu, Toma Ripleya, u filmu utjelovljuje Matt Damon, da Dickieja glumi Jude Law, a Marge Gwyneth Paltrow.

Roman počinje Tomom kojemu se čini da ga netko prati. Muškarac koji mu je za petama, pokaže se, otac je Richarda Greenleafa, bogatog momka koji je nakon studija otišao u Italiju da bi slikao i uživao u dolce vita. Roditelji ga ne uspijevaju nagovoriti na povratak u Sjedinjene Države, pa se njegov otac, koji je u zabludi da su Tom i Richard dobri prijatelji, odlučuje platiti Tomu put u Italiju, samo da vrati sina kući, sada, kad se njegovoj majci pogoršalo zdravstveno stanje.

Tom odlazi u Mongibello, spretno se sprijateljuje s Richardom i njegovom prijateljicom Marge. Iako nesiguran u sebe, Tom je vrsni manipulator, i uvijek izgovara prave riječi u pravom trenutku. Iako mladi i osunčani Amerikanci ispijaju koktele i uživaju u radosti far niente, lik Toma Ripleya od samog početka daje naslutiti da je on utjelovljenje zla i da ne preza ni pred čim da bi živio željenim životnim stilom. Iako je Marge ljubomorna na pažnju koju Dickie poklanja Tomu i pogrešno doživljava njihov odnos, Tom ne želi biti Dickiejev ljubavnik, nego želi biti - well, Dickie Greenleaf. A ako Tom Ripley nešto želi, damn it, on će to i dobiti.


Ovaj roman opisala bih kao križanca Hemingwayeva "A sunce ponovno izlazi" i Saganine "Dobar dan tugo" s natruhom "Tajne povijesti" Donne Tartt. Riječ je o psihološkom romanu uznemirujuće atmosfere, koji zaudara smradom lažne bezbrižnosti ljetnih ferija, u kojem su glavni likovi naizgled izgubljeni klinci koji pojma nemaju o životu. Ovo je izvrstan roman i po suvremenim mjerilima, ali, ako uzmemo u obzir da je prvi put objavljen 1955., onda je ovo klasik! Patricija Highsmith, autorica kojoj dugujemo filmove "Strangers on a Train", "Deep water" i "Carol", ovim je romanom svijetu pružila uvid u um psihopata kao malo tko prije nje. Začudo, sama Highsmith nikada Toma Ripleya nije smatrala psihopatom, nego tek muškarcem koji zna što želi. Neki će njezini biografi kasnije reći da je Ripley u mnogočemu nalik upravo njoj samoj - nesretnoj pijanici koja je voljela žene, i to prvoklasne, i koja je uvijek uživala u životu na visokoj nozi. Tko će ga znati! Meni se lik Toma Ripleya svidio - mislim da je mudro prešutjela njegovu povijest, računajući na čitatelja koji će se potruditi popuniti praznine, ali i poistovjetiti se s Tomom Ripleyem, koliko god grozno to zvučalo. Moram priznati, znajući da je riječ o prvoj knjizi iz serije o Ripleyu pa da će se, očito, Ripley izvući nekažnjeno, malo sam pred kraj posustala sa čitanjem (i sa slušanjem audio knjige) - toliko sam promptno morala izaći iz glave Toma Ripleya. Hm, da. Ove knjige vam i ne preporučujem - jer mogle bi vas izludjeti.

"Bijele, nategnute plahte na ugrađenom krevetu u vlaku činile su mu se najvećim luksuzom koji je ikada iskusio. Gladio ih je rukama prije nego što je ugasio svjetlo.

A čisto plavo-sivi pokrivači, neobična učinkovitost male crne mreže iznad njegove glave - Tom je doživio trenutak ekstaze razmišljajući o svim užicima koji ga čekaju sad kad ima Dickiejev novac, o drugim krevetima, stolovima, morima, brodovima, koferima, košuljama, godinama slobode, godinama uživanja.

Zatim je ugasio svjetlo, spustio glavu i gotovo istog trenutka zaspao, sretan, zadovoljan i potpuno samouvjeren, kao što nikad u životu nije bio."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...