Preskoči na glavni sadržaj

You drive me crazy

Žene iz mog čitateljskog kluba natjerale su me da na svetom početku nove godine čitam "Bal luđakinja" - ne čudi, stoga, što su me cijeli mjesec privlačile knjige koje bi mogle ugroziti i najstabilniji mentalni sklop (ne kažem da je moj takav, dapače). Knjige su to zbog kojih vam se ježi kosa na glavi, zbog kojih vam se čini da ste u glavi labilnog, ali uvjerljivog pripovjedača, a koje se ne mogu lako odložiti.

Žute tapete - Charlotte Perkins Gilman

Kad ljudi na internetima spominju Colleen Hoover (tobože nitko ne voli njezine knjige, a ona je svejedno najkomercijalniji autor na svijetu), ja kolutam očima, ali kad netko spomene "Žute tapete" i kaže da ih je napisala histerična feministica iz 19. stoljeće rođena u - ni više ni manje - Hartfordu u Connecticutu (ergo, možda je rođakinja Lorelai Gilmore), ja knjigu odmah potražim u gradskoj knjižnici.


Charlotte je žena vrlo zanimljive biografije. Iako joj je rođena tetka bila Harriet Beecher Stowe (koja je desetljećima bila sinonim za protivnike ropstva, a po današnjim kriterijima je rasist i pol), Charlotte je poznata kao rasist i eugenik. No, nemojmo joj to zamjeriti, takva je klima vladala u Sjedinjenim Državama krajem 19. stoljeća, pogotovo u bogatijim slojevima, u kojima su rođene ove gospoje.

Američki literarni feminizam (iako se ona nije željela smatrati ni feministicom niti književnicom) pamti ju po njezinoj kratkoj priči "Žute tapete" koja je, mora se priznati, napisana vješto.

Glavni lik ove priče žena je koju muž, nakon što je rodila dijete, dovodi u predivni ljetnikovac pun ograda, prozora i vrata. Žena je, naime, histerična, a propisan joj je rest cure - popularni lijek za bogate gospođe koji ih je treba poštedjeti ikakvog rada, posebno intelektualnog, i to tjednima.

"Rasplačem se radi ničeg...i plačem većinu vremena. Naravno da ne plačem kad je John ovdje, nego samo kad sam sama."

Suprug ju je smjestio u sobu punu ofucanog namještaja, sa žutim tapetama na zidovima, koje su divljački zalijepljene, a na mjestima poderane. Gospođa krišom zapisuje svoje emocije - i ništa joj u sobi ne smeta, samo te tapete koje imaju nekakve čudne uzorke koje ona prati pogledom dok, nemirna, ne zaspi.

"Ima stvari u tim tapetama za koje ne zna nitko osim mene, i nikad neće."

Tekst je jeziv i otkriva napredak nervne slabosti protagonistice, a najstrašnija je činjenica da je utemeljen na iskustvu postporođajne depresije same autorice. Stoga, zaboravimo lažni feminizam i lezbijske sklonosti Charlotte Perkins Gilman i uživajmo u tekstu za koji je bila potrebna hrabrost, koje god pobude vodile autoricu. Hrabrost koja je naposljetku urodila plodom, kako saznajemo u njezinom eseju "Why I Wrote The Yellow Wallpaper”, budući da je slavni doktor ipak, uslijed čitanja "Žutih tapeta", promijenio svoju praksu.

U zbirci u izdanju Partnenona iz 2013. nalazi se još par kratkih priča koje imaju zgodne ideje (uglavnom se temelje na osvješćivanju žena da postanu dostojanstvene i ponosne svjetske majke te da žive ispunjeno, zaposleno i sretno), ali nisu ni do koljena uvrnutim "Žutim tapetama".

Talentirani gospodin Ripley - Patricia Highsmith

Smijat ćete se na JOŠ jedan spomen Maggie O'Farrell, ali namjerila sam se čitati ovaj roman samo zato što je u jednom intervjuu Maggie O'Farrell spomenula da je kao inspiraciju za svoj novi povijesni suspense roman čitala knjige Daphne Du Maurier i Patriciju Highsmith.

Ako sam ikada i gledala popularnu adaptaciju devedesetih (Bože, '99.-ta je bila dobra godina za filmove!), sjećanje na nju je izblijedjelo - sjećam se samo da glavnu ulogu, Toma Ripleya, u filmu utjelovljuje Matt Damon, da Dickieja glumi Jude Law, a Marge Gwyneth Paltrow.

Roman počinje Tomom kojemu se čini da ga netko prati. Muškarac koji mu je za petama, pokaže se, otac je Richarda Greenleafa, bogatog momka koji je nakon studija otišao u Italiju da bi slikao i uživao u dolce vita. Roditelji ga ne uspijevaju nagovoriti na povratak u Sjedinjene Države, pa se njegov otac, koji je u zabludi da su Tom i Richard dobri prijatelji, odlučuje platiti Tomu put u Italiju, samo da vrati sina kući, sada, kad se njegovoj majci pogoršalo zdravstveno stanje.

Tom odlazi u Mongibello, spretno se sprijateljuje s Richardom i njegovom prijateljicom Marge. Iako nesiguran u sebe, Tom je vrsni manipulator, i uvijek izgovara prave riječi u pravom trenutku. Iako mladi i osunčani Amerikanci ispijaju koktele i uživaju u radosti far niente, lik Toma Ripleya od samog početka daje naslutiti da je on utjelovljenje zla i da ne preza ni pred čim da bi živio željenim životnim stilom. Iako je Marge ljubomorna na pažnju koju Dickie poklanja Tomu i pogrešno doživljava njihov odnos, Tom ne želi biti Dickiejev ljubavnik, nego želi biti - well, Dickie Greenleaf. A ako Tom Ripley nešto želi, damn it, on će to i dobiti.


Ovaj roman opisala bih kao križanca Hemingwayeva "A sunce ponovno izlazi" i Saganine "Dobar dan tugo" s natruhom "Tajne povijesti" Donne Tartt. Riječ je o psihološkom romanu uznemirujuće atmosfere, koji zaudara smradom lažne bezbrižnosti ljetnih ferija, u kojem su glavni likovi naizgled izgubljeni klinci koji pojma nemaju o životu. Ovo je izvrstan roman i po suvremenim mjerilima, ali, ako uzmemo u obzir da je prvi put objavljen 1955., onda je ovo klasik! Patricija Highsmith, autorica kojoj dugujemo filmove "Strangers on a Train", "Deep water" i "Carol", ovim je romanom svijetu pružila uvid u um psihopata kao malo tko prije nje. Začudo, sama Highsmith nikada Toma Ripleya nije smatrala psihopatom, nego tek muškarcem koji zna što želi. Neki će njezini biografi kasnije reći da je Ripley u mnogočemu nalik upravo njoj samoj - nesretnoj pijanici koja je voljela žene, i to prvoklasne, i koja je uvijek uživala u životu na visokoj nozi. Tko će ga znati! Meni se lik Toma Ripleya svidio - mislim da je mudro prešutjela njegovu povijest, računajući na čitatelja koji će se potruditi popuniti praznine, ali i poistovjetiti se s Tomom Ripleyem, koliko god grozno to zvučalo. Moram priznati, znajući da je riječ o prvoj knjizi iz serije o Ripleyu pa da će se, očito, Ripley izvući nekažnjeno, malo sam pred kraj posustala sa čitanjem (i sa slušanjem audio knjige) - toliko sam promptno morala izaći iz glave Toma Ripleya. Hm, da. Ove knjige vam i ne preporučujem - jer mogle bi vas izludjeti.

"Bijele, nategnute plahte na ugrađenom krevetu u vlaku činile su mu se najvećim luksuzom koji je ikada iskusio. Gladio ih je rukama prije nego što je ugasio svjetlo.

A čisto plavo-sivi pokrivači, neobična učinkovitost male crne mreže iznad njegove glave - Tom je doživio trenutak ekstaze razmišljajući o svim užicima koji ga čekaju sad kad ima Dickiejev novac, o drugim krevetima, stolovima, morima, brodovima, koferima, košuljama, godinama slobode, godinama uživanja.

Zatim je ugasio svjetlo, spustio glavu i gotovo istog trenutka zaspao, sretan, zadovoljan i potpuno samouvjeren, kao što nikad u životu nije bio."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...