Preskoči na glavni sadržaj

Dolce vita DIY

Za moje idealno putovanje nisu potrebni ni putovnica ni prometno sredstvo - potrebno je samo okrenuti stranicu knjige koja me čekala na polici gradske knjižnice. Samo jedna stranica i ja mogu lizati gelato na Španjolskim stubama kao Audrey Hepburn, kupati se u fontani Trevi kao u Fellinijevom filmu (kome lažem, nikad ja ne bih tako remetila javni red i mir!), naručivati un espresso (per favore) ili uživati u pizzi Liz-Gilbert-style, jer Italija mi je često guilty pleasure destinacija - bar posredno, putem umjetnosti.

I moje Vinske mušice nedavno su poželjele otputovati u Italiju - najprije gledajući Jane Fondu i njezino vremešno društvo u drugom nastavku filma Book club, a onda i čitajući američki bestseler iz devedesetih. Kad je "Pod suncem Toskane" objavljena, izdavač je, iznenađen, nazvao autoricu Frances Mayes i rekao: "Roman se prodaje nevjerojatnom brzinom, vjerojatno zbog naslovnice!" Autorica mora da je bila polaskana ovim komplimentom, a izdavač mora da se šokirao još više kad je holivudska redateljica poželjela memoare dotad nepoznate sveučilišne profesorice i pjesnikinje pretvoriti u film s Diane Lane u glavnoj ulozi. Iako film prikazuje priču razvedene žene koja renovirajući talijansku vilu želi obnoviti vlastiti život, pa se, naravno, zaljubljuje u Talijana, na samom početku romana jasno je da je život real-life Frances Mayes bio nešto drugačiji...



"Zar ne bi bila ludost ne kupiti tu ljupku kuću po imenu Bramasole?"

Naime, nakon kraha prvog braka, već sredovječna autorica započela je ljubavnu vezu s Edom, također sveučilišnim profesorom, koji je dijelio njezinu očaranost Italijom. Nakon što su godinama na godišnjem odmoru običavali iznajmljivati kuće u Italiji, poželjeli su jednu takvu u svom vlasništvu, a izbor je pao je na dvjesto godina staru vilu u ruralnoj Cortoni - poznatu pod imenom Bramasole (tal. čeznuti za suncem). Ideja se činila divnom u teoriji, ali talijanski (i poljski) majstori su nonšalantni, vrijeme je u Italiji relativan pojam, i Mayesovima postaje jasno da će popravak njihovog gnijezda potrajati.

"Zašto mi se ta zadaća čini zabavnom, dok prepravci u mojoj kuhinji u San Franciscu izazivaju duboki potres u mojoj duševnoj ravnoteži?"

Frances Mayes zanimljiva je žena koja pažnju poklanja sitnicama i koja, tipično američki, umije napisati odu patlidžanu i jajima s talijanske tržnice. Pišući o staroj kući i njezinim nekadašnjim zamišljenim stanovnicima autorica nas poziva u svoj uzbudljivi, novi život, u kojem ona "postoji u nekoj drugoj inačici", pa nam se čini da ljeto u Bramasoleu traje vječno. Uživanje u erotičnim breskvama s mascarponeom i mrvicama amaretti keksa, dozrijevanje smokava, uređivanje vrta uz zvuke zrikavaca, ispijanje prosecca pod brajdom vinove loze - sve se to čini čarobnim u ovoj potrazi za mjestom pod suncem. Možda pisanje o talijanskom ferragostu i nije težak zadatak - nije Mayes toliko vješt pisac koliko su toskanski čempresi prikazani u raznim medijima učinili svoje - ali Frances se ipak mora priznati umirujući učinak strastvenog književnog adagija zbog kojeg će čitatelj, kojem mediteranska-pomalo-atmosfera odgovara, posegnuti i za nastavkom ovog romana. Ukratko, ova knjiga bit će vam ili dosadna ili meditativna, ovisi o vašem karakteru i raspoloženju.  Kad moja mater pod slavonskim nebom (čitaj: nepodnošljiva sparina u kombinaciji s komarcima) upali kosilicu (ili/i trimer) i dva dana provede koseći dvorište puno voćaka i cvijeća, dok ćaća okolo šetucka i kiducka zaperke, svi se bojimo da će izdahnuti od teške fizikalije koja podrazumijeva svakakve psovke na račun trave koja raste k'o lblesava, ali hej, kad to isto rade Francis i Ed, u Toskani! - onda je to romantika, mia carina!

"Mislim da za većinu Talijana vrijeme protječe sporije nego za nas. Čemu žurba? Nakon što se sagradi, zgrada će stajati dugo, jako dugo, vjerojatno tisuću godina. Dva tjedna ili dva mjeseca više-manje nije bitno."


Poželjela sam poći u passaggiatu, sresti poznata lica na piazzi, popiti naprstak espressa, gestikulirati do mile volje i saditi oleandre, komorač i lavandu, živjeti negdje gdje prošlost živi rame uz rame sa sadašnjošću, a ponajviše sam poželjela živjeti ležerno kao Talijani - ne shvaćati život tako ozbiljno. Čitajući, razmišljala sam o putovanjima i odredištima i shvatila da mi je žao što Hollywood nije prepoznao koliko je Ed bitan u cijeloj Francesinoj priči pa ga je zamijenio mlađahnim talijanskim galebom. Dijelovi teksta u kojima Frances govori o Edu koji se u Italiji pretvori u drugog čovjeka, koji pije slatki espreso naiskap i vozi kao Alberto Ascari, a uvečer čita o kompostu i obrezivanju voćaka, najmiliji su mi. Možda Frances voli Bramasole, gleda ju kao kuću koja štiti njezine sanjarije, ali mislim da nije talijanska vila njezino mjesto pod suncem - njezino utočište je taj samozatajni profesor koji ju voli dovoljno da bi s njom tri godine vlastitim rukama na godišnjem odmoru, k tome, obnavljao kuću Bogu iza nogu. Čini se da će se ponekad ljudi usuditi otisnuti na pučinu misleći da traže svoje nutrine, a često će shvatiti da nisu tražili ono skriveno u sebi, nego su čeznuli za prepoznavanjem samog sebe u drugom čovjeku. 

"Ja raj zamišljam kao dvosatni objed s Edom."


"Mogli biste pomisliti da ste gotovi sa starim kućama," kaže nam Primo, "ali one nikada nisu gotove s vama."

Nakon golemog uspjeha "Pod suncem Toskane", Frances je postala počasna građanka Cortone  i napisala nastavak - memoare "Bella Toscana" (a knjige o Italiji piše i dan danas). U nastavku nam Frances daje do znanja da je Bramasole postala polazišna točka, i sigurna luka, za putovanja njezine obitelji po Italiji. U Edovom društvu Frances posjećuje Siciliju i uživa u sicilijanskim specijalitetima (kao i u "Pod suncem Toskane", velikodušno ih dijeli sa čitateljima), Veneciju i njezinu "preuzvišenu vodu", upijajući svoje prvo proljeće u Italiji, uvjerena da joj talijanska ležernost nikad neće dosaditi. Knjigu nisam dovršila - Frances Mayes odveć je vješta u smirivanju mojih nemira pa me malo i uspavala - čekaju me druge pustolovine, s istim odredištem, doduše, jer Italija...

"A kad negdje stignemo, putovanje u srce tame na dnu naše duše započne ili ne započne."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Gilmore Girls Reading Investigation

Iako više nemam vremena svakodnevno gledati Gilmoreice , svaku jesen im se vratim, odgledam prve dvije sezone, koje su mi najdraže, i pronađem inspiraciju za crne dane (hm, koliko bi Luke Danes imao dark days da je žena?). I onda krene. Google sluša pa mi na svakom koraku nudi popis zvan " Rory Gilmore's Reading List " i razne clipove tobožnjih knjigoljubaca koji se gube u izračunima pročitanog s popisa i čude se Rory koja je toliko toga pročitala. Istina jest, a zna ju svatko tko je actually pogledao Gilmore Girls, da se na tom popisu ne nalaze knjige koje je Rory pročitala, nego knjige koje su spomenute u seriji (pa čak i ako je spomenuta samo njihova filmska verzija, kao npr. knjige Stephena Kinga), knjige koje je Lorelai čitala (npr. "The Dirt: Confessions of the World’s Most Notorious Rock Band" ili "Deenie" Judy Blume) ili knjige koje je Jess čitao ("The Electric Kool-Aid Acid Test" Toma Wolfea ili "Howl" Allena Ginsberga).

The '90s (2)

Dok sam čitala priče o batleru Jeeveseu , neprestano mi se javljala misao - došlo je vrijeme za čitanje romana koji mi se dugo nalazi na popisu knjiga za koje sam uvjerena da ću voljeti, romana "Na kraju dana" Sir Kazua Ishigura. Nisam ga ranije čitala, a nisam ni pogledala nagrađivanu filmsku verziju ove priče ispripovijedane iz perspektive batlera, ali Ishiguro i ja imamo povijest - njegov "Nikad me ne ostavljaj" oduvijek se nalazi na listi mojih najdražih knjiga, pa sam ovaj roman čuvala kao kvalitetno vino, za posebnu priliku. No, ispostavilo se - svaki dan je posebna prilika. "Mi ovu našu zemlju zovemo Velikom Britanijom, i zacijelo ima takvih koji to drže pomalo neskromnim. Ipak, usudio bih se ustvrditi kako već sam krajolik u našoj zemlji može opravdati upotrebu tako uzvišenog pridjeva. A napokon, što je točno ta "veličina"? Gdje se ili u čemu se ona krije? Potpuno sam svjestan da odgovor na to pitanje zahtijeva glavu daleko umniju od moje, ali

Mjesec dana na (engleskom) selu

Često se zapitam - tko bih bila da nisam čitatelj? O čemu bih razmišljala onih dana kada moji prsti ne bi dotaknuli hrbat knjige? Nezamislivi su mi takvi dani, pa ću se pitati i dalje. Knjige koje čitam oblikuju me baš kao i ljudi s kojima se susrećem (zato, pažljivo biraj knjige, i još pažljivije biraj društvo!) - kreiraju moje raspoloženje, kreiraju duh moje sadašnjosti. Ponekad ja tražim knjige, ali one najbolje pronađu mene. Za knjigu "A Month in the Country" (objavljenu 1980.) engleskog književnika J. L. Carra čula sam početkom ljeta (na Youtubeu ju preporučuju mahom odrasli muškarci koji su njome ganuti do suza) i odmah sam ju naručila s Blackwell'sa  (nisam pronašla prijevod knjige na hrvatski jezik) - jednostavno, sažetak joj je podsjećao na zalazak sunca u zadnjim danima ljeta, pa sam si ju sačuvala za kraj kolovoza. "For me that will always be the summer days od summer days - a cloudless sky, ditches and roadside deep in grass, poppies, cuckoo pint, trees h

Why, thank you Jeeves

Djeca nam danas previše gledaju u ekrane, kažu. Treba im to gledanje ograničiti, kažu. Ja šutim i zahvalna sam materi što mi nije ograničavala gledanje televizije. Televizija je hranila moj romantični duh, nukala me da sanjarim, bila mi prozor u svijet. Ne biste vjerovali, ali zbog televizije sam, između ostalog, danas netko tko čitanje shvaća ozbiljno, netko tko neprestano istražuje, nadopunjuje svoje znanje, širi svoje interese. Sve o čemu se pričalo na televiziji, ja sam poželjela istražiti - a to je svojevremeno bio ozbiljan posao! Google jest postojao, ali nikome se nije dalo uključivati računalo i spajati se dial-upom na world wide web radi jedne informacije, duuuuh. Ipak, slika Rory Gilmore koja Deanu, koji joj, u fraku, govori da u bijeloj debitantskoj haljini izgleda kao cute cotton ball, odgovara: " Why, thank you Jeeves " urezala se u moj temporalni režanj i bilo je pitanje vremena kad ću ja potražiti koju od knjiga u serijalu o tom famoznom Jeevesu. "Ja za se

The Mad Poets Department

Ne znam je li me na čitanje "Euforije" navelo ludilo u memoarima Jennette McCurdy ili me na to navelo ljeto, čudno, sparno ljeto, ali žeđala sam za malo Sylvije Plath. Kako sam "Zvono" davno pročitala, roman švedske autorice učinio mi se kao zgodni suvremeni update. Ako ne poznajete lik i djelo američke pjesnikinje, moram reći da je (u mojim očima) Sylvia bila topla i strastvena osoba. Voljela je crvenu boju, inspirirala ju je divljina prirode, oduševljavala se zujanjem bumbara i ispijanjem sherryja u vrtu, ali imala je krajnje visoke kriterije za ovaj svijet. Razočaranja su ju ubila u tridesetoj godini života, a ne plin iz pećnice. Njezin kratak život i način na koji ga je odlučila okončati (iako, tada poprilično uobičajena metoda samoubojica) definirali su ju. No, je li proslavljena po suicidu ili je ikona postala zahvaljujući svom talentu - ono je što još uvijek kopka biografe, kritičare, pisce i čitatelje. Iznimno nadarena (prvu pjesmu objavila je u novinama kao