Preskoči na glavni sadržaj

Dolce vita DIY

Za moje idealno putovanje nisu potrebni ni putovnica ni prometno sredstvo - potrebno je samo okrenuti stranicu knjige koja me čekala na polici gradske knjižnice. Samo jedna stranica i ja mogu lizati gelato na Španjolskim stubama kao Audrey Hepburn, kupati se u fontani Trevi kao u Fellinijevom filmu (kome lažem, nikad ja ne bih tako remetila javni red i mir!), naručivati un espresso (per favore) ili uživati u pizzi Liz-Gilbert-style, jer Italija mi je često guilty pleasure destinacija - bar posredno, putem umjetnosti.

I moje Vinske mušice nedavno su poželjele otputovati u Italiju - najprije gledajući Jane Fondu i njezino vremešno društvo u drugom nastavku filma Book club, a onda i čitajući američki bestseler iz devedesetih. Kad je "Pod suncem Toskane" objavljena, izdavač je, iznenađen, nazvao autoricu Frances Mayes i rekao: "Roman se prodaje nevjerojatnom brzinom, vjerojatno zbog naslovnice!" Autorica mora da je bila polaskana ovim komplimentom, a izdavač mora da se šokirao još više kad je holivudska redateljica poželjela memoare dotad nepoznate sveučilišne profesorice i pjesnikinje pretvoriti u film s Diane Lane u glavnoj ulozi. Iako film prikazuje priču razvedene žene koja renovirajući talijansku vilu želi obnoviti vlastiti život, pa se, naravno, zaljubljuje u Talijana, na samom početku romana jasno je da je život real-life Frances Mayes bio nešto drugačiji...



"Zar ne bi bila ludost ne kupiti tu ljupku kuću po imenu Bramasole?"

Naime, nakon kraha prvog braka, već sredovječna autorica započela je ljubavnu vezu s Edom, također sveučilišnim profesorom, koji je dijelio njezinu očaranost Italijom. Nakon što su godinama na godišnjem odmoru običavali iznajmljivati kuće u Italiji, poželjeli su jednu takvu u svom vlasništvu, a izbor je pao je na dvjesto godina staru vilu u ruralnoj Cortoni - poznatu pod imenom Bramasole (tal. čeznuti za suncem). Ideja se činila divnom u teoriji, ali talijanski (i poljski) majstori su nonšalantni, vrijeme je u Italiji relativan pojam, i Mayesovima postaje jasno da će popravak njihovog gnijezda potrajati.

"Zašto mi se ta zadaća čini zabavnom, dok prepravci u mojoj kuhinji u San Franciscu izazivaju duboki potres u mojoj duševnoj ravnoteži?"

Frances Mayes zanimljiva je žena koja pažnju poklanja sitnicama i koja, tipično američki, umije napisati odu patlidžanu i jajima s talijanske tržnice. Pišući o staroj kući i njezinim nekadašnjim zamišljenim stanovnicima autorica nas poziva u svoj uzbudljivi, novi život, u kojem ona "postoji u nekoj drugoj inačici", pa nam se čini da ljeto u Bramasoleu traje vječno. Uživanje u erotičnim breskvama s mascarponeom i mrvicama amaretti keksa, dozrijevanje smokava, uređivanje vrta uz zvuke zrikavaca, ispijanje prosecca pod brajdom vinove loze - sve se to čini čarobnim u ovoj potrazi za mjestom pod suncem. Možda pisanje o talijanskom ferragostu i nije težak zadatak - nije Mayes toliko vješt pisac koliko su toskanski čempresi prikazani u raznim medijima učinili svoje - ali Frances se ipak mora priznati umirujući učinak strastvenog književnog adagija zbog kojeg će čitatelj, kojem mediteranska-pomalo-atmosfera odgovara, posegnuti i za nastavkom ovog romana. Ukratko, ova knjiga bit će vam ili dosadna ili meditativna, ovisi o vašem karakteru i raspoloženju.  Kad moja mater pod slavonskim nebom (čitaj: nepodnošljiva sparina u kombinaciji s komarcima) upali kosilicu (ili/i trimer) i dva dana provede koseći dvorište puno voćaka i cvijeća, dok ćaća okolo šetucka i kiducka zaperke, svi se bojimo da će izdahnuti od teške fizikalije koja podrazumijeva svakakve psovke na račun trave koja raste k'o lblesava, ali hej, kad to isto rade Francis i Ed, u Toskani! - onda je to romantika, mia carina!

"Mislim da za većinu Talijana vrijeme protječe sporije nego za nas. Čemu žurba? Nakon što se sagradi, zgrada će stajati dugo, jako dugo, vjerojatno tisuću godina. Dva tjedna ili dva mjeseca više-manje nije bitno."


Poželjela sam poći u passaggiatu, sresti poznata lica na piazzi, popiti naprstak espressa, gestikulirati do mile volje i saditi oleandre, komorač i lavandu, živjeti negdje gdje prošlost živi rame uz rame sa sadašnjošću, a ponajviše sam poželjela živjeti ležerno kao Talijani - ne shvaćati život tako ozbiljno. Čitajući, razmišljala sam o putovanjima i odredištima i shvatila da mi je žao što Hollywood nije prepoznao koliko je Ed bitan u cijeloj Francesinoj priči pa ga je zamijenio mlađahnim talijanskim galebom. Dijelovi teksta u kojima Frances govori o Edu koji se u Italiji pretvori u drugog čovjeka, koji pije slatki espreso naiskap i vozi kao Alberto Ascari, a uvečer čita o kompostu i obrezivanju voćaka, najmiliji su mi. Možda Frances voli Bramasole, gleda ju kao kuću koja štiti njezine sanjarije, ali mislim da nije talijanska vila njezino mjesto pod suncem - njezino utočište je taj samozatajni profesor koji ju voli dovoljno da bi s njom tri godine vlastitim rukama na godišnjem odmoru, k tome, obnavljao kuću Bogu iza nogu. Čini se da će se ponekad ljudi usuditi otisnuti na pučinu misleći da traže svoje nutrine, a često će shvatiti da nisu tražili ono skriveno u sebi, nego su čeznuli za prepoznavanjem samog sebe u drugom čovjeku. 

"Ja raj zamišljam kao dvosatni objed s Edom."


"Mogli biste pomisliti da ste gotovi sa starim kućama," kaže nam Primo, "ali one nikada nisu gotove s vama."

Nakon golemog uspjeha "Pod suncem Toskane", Frances je postala počasna građanka Cortone  i napisala nastavak - memoare "Bella Toscana" (a knjige o Italiji piše i dan danas). U nastavku nam Frances daje do znanja da je Bramasole postala polazišna točka, i sigurna luka, za putovanja njezine obitelji po Italiji. U Edovom društvu Frances posjećuje Siciliju i uživa u sicilijanskim specijalitetima (kao i u "Pod suncem Toskane", velikodušno ih dijeli sa čitateljima), Veneciju i njezinu "preuzvišenu vodu", upijajući svoje prvo proljeće u Italiji, uvjerena da joj talijanska ležernost nikad neće dosaditi. Knjigu nisam dovršila - Frances Mayes odveć je vješta u smirivanju mojih nemira pa me malo i uspavala - čekaju me druge pustolovine, s istim odredištem, doduše, jer Italija...

"A kad negdje stignemo, putovanje u srce tame na dnu naše duše započne ili ne započne."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...