Nije lako odlučiti koju knjigu ponijeti na putovanje. Uznemirujuća atmosfera romana, dosadni stil pisanja ili naporni likovi mogli bi pokvariti doživljaj morskog dokoličarenja (onoliko dokoličarenja koliko dopuštaju djeca koja mamaču po cijeli dan, nalazili se mi na adresi prebivališta ili boravili na morskom žalu). No, o ovoj knjizi nisam dvojila - spazila sam je na polici knjižnice i stavila pod mišicu.
Izbjegavam čitanje "Genijalne prijateljice" jer ssm lijena za čitanje serijala (njih se bojim još više nego debelih knjiga), ali lani su "Dani zaborava" na mene ostavili snažan utisak i bilo je pitanje vremena kad će mi se Ferrante ponovno naći u rukama.
Protagonistica romana "Mračna kći" je Leda, žena praznog gnijezda ("Prvi put u gotovo dvadeset pet godina više nisam osjećala napetost što se moram brinuti o njima."), koja putuje na more za vrijeme godišnjeg odmora. Već na prvim stranicama jasno je da sam pozvana (i da pozivu ne mogu odoljeti) u um protagonistice - to je očito specijalnost zagonetne Elene Ferrante, bar kad piše u prvom licu jednine. Leda na plaži primjećuje mladu majku i njezinu kćerkicu, promatra ih ("...u tom njezinu majčinstvu bilo je nečega što je odskakalo, kao da nije bila željna ničega osim te djevojčice.") dok se igraju s lutkom. Mlada majka otvara stare Ledine rane, a djevojčica ju podsjeća na njezine dvije kćeri, koje su sada odrasle i žive s ocem u Torontu. Gledajući je, ona razmišlja o majčinstvu, i njegovim alternativama. Tekst je prozračan, ipak - od iščekivanja tragedije stvara mi se mučnina u želucu (atmosfera me podsjetila na "Doručak" Dinka Mihovilovića). Nervozna sam, a i Leda se počinje živcirati, "bahato srdačna" famlija mlade majke i kćeri podsjeća ju na njezinu familiju. Međutim, i dalje ih promatra, čak im se i približava, i stvari postaju sve čudnije.
Intenzivno pripovijedanje Elene Ferrante tjera me na razmišljanje o dojmovima, posebno o onim prvima, koji su često samo naše projekcije, a ne stvarni odraz ljudi koje srećemo. Mogu li drugi ljudi utjecati na naše živote ili im mi pripisujemo te moći, jer je tako lakše nego preuzeti odgovornost za svoj život? Elenino je pismo rastavljeno na proste faktore, ali nadrealno uvjerljivo jer se ona (ne mogu povjerovati da iza njezinog pseudonima stoji muškarac) ne boji tema koje nas prožimlju. Ona nježno klizne iz sadašnjosti u prošlost, onako kako svi klizimo iz stvarnosti u kojoj se krećemo u intimu naših misli. Razmišljala sam i o grijesima koji su nam utisnuti u kožu, ili, još gore, nisu, a trebali bi biti. Znam, znam, sram je najomraženija emocija 21. stoljeća - težimo apsolutnim slobodama, ne bismo se trebali sramiti ičega, ali ja duboko vjerujem da se nekih loših odluka - posebno ako smo njima dotaknuli druge ljude - trebamo sramiti, a da sram možemo pretvoriti u gnojivo. Možda smrdi, ali ubrzava procese, hrani, potiče.
U svakom slučaju, zbog svoje stilske preciznosti, pitkosti i atmosfere, "Mračna kći" savršeno je štivo za čitanje na plaži - u hladu, uz miris smole, dok se "dijalektalne intonacije" lokalaca i jezici stranaca izmjenjuju sa zvukom izvanbrodskih motora.
"Smatram da knjigama, nakon što su napisane, autori nisu nimalo potrebni. Ako imaju nešto da ispričaju, pre ili kasnije će naći čitaoce, ako nemaju, neće."
U zbirci pisama koje je izmjenjivala s izdavačima, kao i intervjua, odnosno opiranja intervjuima, "Frantumaglia" iz 2003. (ja ju čitam u srpskom izdanju, kojeg mi je sestra donijela iz Crne Gore), Elena se svojim izdavačima, Sandri Ocola i Sandru Feriju, poziva na djela kojima se ne zna autor, a vode intenzivan život - naziva ih nekom vrstom noćnih čudesa, nalik poklonima Befane koji se ujutro stvore u domovima. Recite što hoćete, ali pisanje pod pseudonimom prije svega je sjajan marketinški trik (zašto odjednom svi ne pišu pod pseudonimom, nije mi jasno), jer svekoliko čitateljstvo silno zanima tko je Elena Ferrante. U ovoj knjizi Elena ne otkriva svoj privatni život, nego govori o svojim nesigurnostima i o onome što ju nadahnjuje, ali puno je tu prenemaganja koje čitatelja može udaljiti od autora (možda joj je to i namjera). Hm, ne uspijevam zauzeti stav o Ferrante - je li skromna genijalka ili je prepotentna macafizla. Knjigu nisam mogla pročitati u cijelosti jer se odnosi na "Dane zaborava", ali i na Elenin prvi roman "Mučna ljubav", koji nisam pročitala, pa sam se morala zadovoljiti dijelovima zbirke koji se vrte oko njezinog "saznanja da se ne mora pojaviti u javnosti, koje joj otvara prostor neograničenoj kreativnoj slobodi". Možda Ferrante nema što ponuditi kao dosadni prosječni stanovnik ovog planeta - možda je sve što ima dati već ponudila u svojim romanima. A to je naposljetku dobra vijest.
"...želje za nedodirljivošću. Muka pisanja dodiruje svski delić tela. Kad je knjiga završena, to je kao da ste ispipani bez poštovanja, i ne želite ništa drugo osim da povratite integritet, da se vratite osobi koja inače jeste, njenim zanimanjima, mislima, jeziku, odnosima. Uostalom, delo je javno: u njemu se nalazi sve što imamo da kažemo. Kome je danas zaista stalo do osobe koja ga je napisala? Ono ključno leži u obavljenom poslu."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)