Preskoči na glavni sadržaj

Top 5: Knjige o toplinskom valu

Već na samu pomisao znoje nam se dlanovi, koža je vruća, srce ubrzano kuca, ne kontroliramo ni misli ni postupke - stiže toplinski val. Najpametnije je ne opirati se - nervoza je neizbježna.

1. Upute za toplinski val - Maggie O'Farrell

Na ovu igru asocijacija, koja spaja klasike i suvremenu fikciju, potaknula me upravo prva knjiga u nizu - prigodni izbor našeg čitateljskog kluba za lipanj.


Nakon što sam pročitala predivnog "Hamneta" (duža recenzija je ovdje), morala sam zaviriti i u ostale knjige Maggie O'Farrell, irske spisateljice koja je odrasla u Britaniji. Roman "Upute za toplinski val" inspiriran je britanskim toplinskim valom 1976., a započinje jutarnjom rutinom Roberta Riordana koji napušta svoju suprugu Grettu, s kojom je u braku četrdeset godina. On odlazi po novine, ali se ne vraća, a bankovni račun mu je ispražnjen. Njihova djeca, Michael Francis, Monica i Aoife, opterećeni vlastitim problemima, nakon dugo vremena susreću se u obiteljskom domu kako bi otkrili obiteljske tajne i razriješili međusobne sukobe jednom za svagda.

Maggie O'Farrell stručnjak je za obiteljske drame i precizno ocrtane likove, a njezin stil je pitak, duhovit, topao - knjiga je ovo koja se, začudo, svidjela svakoj ženi u našem klubu.

2. Dani zaborava - Elena Ferrante/Zabranjena bilježnica - Alba de Céspedes


Manijakalna labilnost i nedostatak samokontrole, iako ju muž ostavlja jednog dana u travnju, jedini su prijatelji Olgi u ljetnim danima dok ju zapuhuje vlažan i topao zapuh rijeke Po. Priča o prezrenoj ženi nikad nije bila ovako uvjerljiva i intenzivna kao što je u pismu zagonetne Elene Ferrante, i ako njezina djela, kao ja, niste do sada čitali, ovo je knjiga s kojom je pametno započeti.

Na sličnom je tragu napisana, imam osjećaj, i "Zabranjena bilježnica", roman Albe de Céspedes iz 1952., u kojem je nadahnuće pronašla i sama Elena Ferrante, a koji sada možemo čitati i na hrvatskom jeziku. "Zabranjena bilježnica" svakako je knjiga koju planiram pročitati ove godine.

3. Okajanje/Betonski vrt - Ian McEwan

"Volim Englesku za vrijeme toplinskog vala, to je druga zemlja, sva se pravila mijenjaju", kaže netko u "Okajanju" Iana McEwana, priči o odrastanju i ljubavi vrijednoj čekanja. Škrt na riječima, samo spomenuvši toplinski val, McEwan, kao i uvijek, pretvara banalnu svakodnevicu u scenografiju epske priče.

Ako ste "Okajanje" čitali, ili vam se nije dopala filmska adaptacija, valja reći da se slična atmosfera - napetost u zraku i neočekivane reakcije likova - može naći i u "Betonskom vrtu." Roman u kojem četvero djece, u strahu od razdvajanja, ne prijavljuje majčinu smrt, ide u prilog tezi o neobičnim sklonostima i odlukama ljudotinja u vrijeme ljetne žege.

4. Veliki Gatsby - Francis Scott Fitzgerald/Roman o životu, smrti, seksu i receptima u Limogesu - Michael Lee West

Nitko nije poklonio pažnju vremenskim prilikama onako kako je to učinio Fitzgerald u "Velikom Gatsbyu". Toplina koju likovi ćute u zraku opipljiva je, emocije vriju, čini se da bi Daisy, Jay i Tom mogli izgorjeti u kulminaciji čežnje i dekadencije koja se, gle čuda, zbiva tijekom najtoplijeg dana u godini. Zanimljivo, prije sedam godina, kad sam ga prvi put pročitala, "Gatsby" me nije oduševio, ali što sam starija, u njegovim rečenicama pronalazim sve više ljepote. 


Ako niste obožavatelj klasika, asocijacija na ljupko ljeto, unatoč sparini, svakako mi je "Roman o životu, smrti, seksu i receptima u Limogesu" (duža recenzija je ovdje). Roman ove američke spisateljice započinje pričom o Olive Nepper, šesnaestogodišnjakinji koja je u ožujku 1952. popila otrov za ruže. Zrak je bio vlažan, nesretna djevojka završila je u komi, a stanovnici gradića s manje od tisuću stanovnika kao da su sišli s uma. Pisana iz različitih perspektiva, priča je ovo o životu u malom gradu koja će vas nasmijati i potaknuti da cijenite male stvari u životu.

5. Stjenice - Martina Vidaić

Posljednje briljantno štivo u Hrvata koje sam čitala, a kojem je svojstven neubrojivi pripovjedač ili/i protagonist, "Stjenice" (duža recenzija je ovdje) su Martine Vidaić, nagrađivane pjesnikinje. Glavni lik romana je uspješna arhitektica Gorana Hrabrov koja se u svom zagrebačkom stanu oporavlja od stravične prometne nesreće u kojoj je poginuo njezin suputnik. Paranoična i nepouzdana, Gorana bježi u Dalmaciju i ondje pokušava živjeti ispočetka, na zgarištu svog života. Izvanredan roman čitatelja uznemiruje, ali on ga svejedno ne uspijeva odložiti - obožavam ovakve knjige pa je Martina Vidaić svakako ime koje želim bolje upoznati.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...