Preskoči na glavni sadržaj

Top 5: Retro bodulske knjige

Hvali more, drž' se kopna. Ali život na otoku? To je nešto drugo. Pomisao na vožnju Tijatom do Prvića ili Zlarina me okrjepljuje - sanjam o životu na otoku pod stare dane, u miru i tišini, u najboljem od svijeta, pa se pripremam čitajući knjige koje vole tu otočnu dokolicu. Prve asocijacije mi jesu "Deset malih crnaca" Agathe Christie i "Otok" Victorije Hislop, ali ubojstva i gubavci mogli bi uznemiriti čitatelje pa evo nekoliko ljupkih knjiga za ljubitelje bodulske literature.

1. Ljubav - Marina Šur Puhlovski

Lani sam na ljetovanje (duža recenzija je ovdje) ponijela ovu knjigu jednostavnog naziva - o običnim ljudima i njihovim običnim životima. Priču o ljubavi koja se zbila između Josipa i Sofije, zrelih ljudi s puno emocionalne prtljage, Marina Šur Puhlovski ispisala je dirljivim rečenicama s mirisom soli. Zbog nje sam si i ove godine za ljetovanje zadala jednu ljubavnu priču.


2. Otok plavih dupina - Scott O'Dell

Često mi se javi potreba za klasicima dječje književnosti koje sam propustila pročitati pravovremeno. Ovaj put to je bio "Otok plavih dupina" (jednom davno, za potrebe školske zadaćnice, izmislila sam da sam putovala Jadranom na leđima dupina), klasik kojeg Amerikanci čitaju kao lektiru već pola stoljeća, a koja je navodno sada lektira i u našim osnovnim školama. Utemeljena je na priči o ženi, posljednjoj od svog indijanskog plemena, koja je sredinom 19. stoljeća pronađena na Otoku svetog Nikole, nedaleko od Los Angelesa. Mornare, koji su bojažljivo prišli njezinom otoku, dočekala je sa smiješkom, a prihvatila je i njihov poziv na brod, napustivši zauvijek svoj otok. Nitko nije govorio njezinim jezikom pa se može samo nagađati o njezinom osamnaest godina dugom samačkom životu, tijekom kojeg mora da se borila s divljim psima, sama izrađivala odjeću i oruđe, skupljala hranu, hvatala orijaške hobotnice i gledala vidre i dupine između valova, sjećajući se članova svoje obitelji - ova knjiga rezultat je autorovog nagađanja u kojem uživaju čitatelji svih uzrasta.


3. Otimači plaže - Joanne Harris
 
Madeline, slikarica iz Pariza, nakon smrti majke, vraća se na živopisni francuski otočić na kojem je rođena, i na kojem još uvijek prebiva otac kojeg nije vidjela deset godina. Šarmantna priča o otočkim ceremonijama i svađama, potrazi za korijenima, o plimama i osekama, ali i otkrivanju ljepote u onom već poznatom, svojstvena je Joanne Harris, autorici nezaboravne "Čokolade". Nije ovo knjiga koju ćete pamtiti godinama, ali zbog nje biste mogli poželjeti ljeto provesti pišući poruke u boci u rustikalnoj kolibi na obali.


4. Žal - Alex Garland

Mladi avanturist Richard u hotelu u Bangkoku upoznaje nepoznatog Škota koji mu ostavlja zemljovid na kojem X označava mjesto - idiličan otok u Tajlandskom zaljevu, na kojem je proveo posljednjih nekoliko godina. Muškarac iste večeri počini samoubojstvo, a Richard biva još više zaintrigiran misterioznim otokom bijelog pijeska i modre vode. Mračan i uzbudljiv roman kojeg često uspoređuju s "Gospodarom muha" bio je young adult moje generacije čija popularnost dugo nije jenjavala, posebno nakon ekranizacije s mlađahnim Leom DiCaprijem. Sada, dvadeset godina nakon prvog čitanja, ovaj roman mi je još uvijek zanimljiv, a njegova kratka i praktična poglavlja otkrivaju slojeve koje ranije nisam znala cijeniti.


5. Svjetionik - Virginia Woolf

Modernistički roman "Svjetionik" podijeljen je na tri djela, a u središtu zbivanja je obitelj Ramsay koja dolazi u ljetnikovac u Škotsku s kojeg se pruža pogled na otok sa svjetionikom. Ne sumnjam da su njihovi međusobni sukobi u kontekstu rodne neravnopravnosti, ali i Engleske prije Prvog svjetskog rata i poslije njega maestralno ispisani - ovaj klasik Virginije Woolf nosim na ljetovanje, i priželjkujem ga čitati u blizini jednog od istarskih svjetionika. Wish me luck!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...