Preskoči na glavni sadržaj

Top 5: Retro bodulske knjige

Hvali more, drž' se kopna. Ali život na otoku? To je nešto drugo. Pomisao na vožnju Tijatom do Prvića ili Zlarina me okrjepljuje - sanjam o životu na otoku pod stare dane, u miru i tišini, u najboljem od svijeta, pa se pripremam čitajući knjige koje vole tu otočnu dokolicu. Prve asocijacije mi jesu "Deset malih crnaca" Agathe Christie i "Otok" Victorije Hislop, ali ubojstva i gubavci mogli bi uznemiriti čitatelje pa evo nekoliko ljupkih knjiga za ljubitelje bodulske literature.

1. Ljubav - Marina Šur Puhlovski

Lani sam na ljetovanje (duža recenzija je ovdje) ponijela ovu knjigu jednostavnog naziva - o običnim ljudima i njihovim običnim životima. Priču o ljubavi koja se zbila između Josipa i Sofije, zrelih ljudi s puno emocionalne prtljage, Marina Šur Puhlovski ispisala je dirljivim rečenicama s mirisom soli. Zbog nje sam si i ove godine za ljetovanje zadala jednu ljubavnu priču.


2. Otok plavih dupina - Scott O'Dell

Često mi se javi potreba za klasicima dječje književnosti koje sam propustila pročitati pravovremeno. Ovaj put to je bio "Otok plavih dupina" (jednom davno, za potrebe školske zadaćnice, izmislila sam da sam putovala Jadranom na leđima dupina), klasik kojeg Amerikanci čitaju kao lektiru već pola stoljeća, a koja je navodno sada lektira i u našim osnovnim školama. Utemeljena je na priči o ženi, posljednjoj od svog indijanskog plemena, koja je sredinom 19. stoljeća pronađena na Otoku svetog Nikole, nedaleko od Los Angelesa. Mornare, koji su bojažljivo prišli njezinom otoku, dočekala je sa smiješkom, a prihvatila je i njihov poziv na brod, napustivši zauvijek svoj otok. Nitko nije govorio njezinim jezikom pa se može samo nagađati o njezinom osamnaest godina dugom samačkom životu, tijekom kojeg mora da se borila s divljim psima, sama izrađivala odjeću i oruđe, skupljala hranu, hvatala orijaške hobotnice i gledala vidre i dupine između valova, sjećajući se članova svoje obitelji - ova knjiga rezultat je autorovog nagađanja u kojem uživaju čitatelji svih uzrasta.


3. Otimači plaže - Joanne Harris
 
Madeline, slikarica iz Pariza, nakon smrti majke, vraća se na živopisni francuski otočić na kojem je rođena, i na kojem još uvijek prebiva otac kojeg nije vidjela deset godina. Šarmantna priča o otočkim ceremonijama i svađama, potrazi za korijenima, o plimama i osekama, ali i otkrivanju ljepote u onom već poznatom, svojstvena je Joanne Harris, autorici nezaboravne "Čokolade". Nije ovo knjiga koju ćete pamtiti godinama, ali zbog nje biste mogli poželjeti ljeto provesti pišući poruke u boci u rustikalnoj kolibi na obali.


4. Žal - Alex Garland

Mladi avanturist Richard u hotelu u Bangkoku upoznaje nepoznatog Škota koji mu ostavlja zemljovid na kojem X označava mjesto - idiličan otok u Tajlandskom zaljevu, na kojem je proveo posljednjih nekoliko godina. Muškarac iste večeri počini samoubojstvo, a Richard biva još više zaintrigiran misterioznim otokom bijelog pijeska i modre vode. Mračan i uzbudljiv roman kojeg često uspoređuju s "Gospodarom muha" bio je young adult moje generacije čija popularnost dugo nije jenjavala, posebno nakon ekranizacije s mlađahnim Leom DiCaprijem. Sada, dvadeset godina nakon prvog čitanja, ovaj roman mi je još uvijek zanimljiv, a njegova kratka i praktična poglavlja otkrivaju slojeve koje ranije nisam znala cijeniti.


5. Svjetionik - Virginia Woolf

Modernistički roman "Svjetionik" podijeljen je na tri djela, a u središtu zbivanja je obitelj Ramsay koja dolazi u ljetnikovac u Škotsku s kojeg se pruža pogled na otok sa svjetionikom. Ne sumnjam da su njihovi međusobni sukobi u kontekstu rodne neravnopravnosti, ali i Engleske prije Prvog svjetskog rata i poslije njega maestralno ispisani - ovaj klasik Virginije Woolf nosim na ljetovanje, i priželjkujem ga čitati u blizini jednog od istarskih svjetionika. Wish me luck!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...