Preskoči na glavni sadržaj

Moram.

Ne donosim ishitrene odluke, ali trudim se biti intuitivna - pažljivo osluškujem svoje porive. Osluškivala sam ih i nedavno, kad sam odlučila prestati pisati blog koji sam pobožno pisala gotovo deset godina. Odlučila sam, i svima obznanila tu odluku - tako će ju biti lakše ustrajno provoditi, mislila sam. Zabranit ću si pisanje, da bih na miru čitala. Iskreno, radost pisanja i radost čitanja, koje su u mom životu krajnje isprepletene, pretvorile su se u obvezu, u pritisak, u obraćanje pažnje na followere i na lajkove, a briga oko površnih stvari obično dovede do zamora. Mislim da mi je presudilo čitanje knjiga u kojima nisam uživala, knjiga napumpanih hypeom, knjiga koje sam si nametnula, knjiga koje su čitali drugi. Razočarala sam samu sebe.
 

"Živite neko vrijeme u tim knjigama, učite iz njih ono, što Vam se čini vrijedno učenja, ali ih prije svega volite. Ta će Vam ljubav biti tisuće i tisuće puta uzvraćena, pa ma kakav bio Vaš život, ona će Vam se - u to sam posve siguran, - proplitati kroz tkivo Vašeg sazrijevanja kao najvažnija od svih niti Vaših iskustava, razočaranja i radosti."

Nakratko sam zastala, i već nakon nekoliko dana moj je draft bio pun kojekakvih popisa i zabilješki, citata i preporuka. Na dnu moje torbice nataložili su se slojevi papirića s listama, idejama, podsjetnicima. Nisam se mogla odmaknuti od knjiga. Posegnula sam za svojim mentalnim popisima knjiga za čitanje, prestala pratiti izdavačku scenu u Hrvatskoj, deaktivirala Facebook, slušala intervjue i podcaste o knjigama, slušala booktubere koji pričaju o knjigama koje su im promijenile život, i svakodnevno odlazila u knjižnicu - tražila sam onu beskrajnu ljubav i beskrajni entuzijazam koje sam  gajila nekoć, kao knjiški moljac u povojima. Čitala sam i čitala, ali mi je i nedostajalo pričati o knjigama. Željela sam nekome reći da sam se u njima pronašla, željela sam reći da su me obradovale ili uznemirile, ali niti sam jaka na riječima niti je ljude u mojoj okolini to zanimalo (jedino su me moje Vinske mušice, moja prijateljica  Marina i moja sestra Dubravka stoički podnosile - zahvalna sam).

Tijekom tih dramatičnih unutarnjih previranja, u ruke su mi dospjela Rilkeova "Pisma mladom pjesniku", koja sam oduvijek željela pročitati (Gilmore Girls, sezona 2., epizoda 15.), ali nisam ranije imala priliku. Iako je Rainer Maria Rilke ovih deset pisama pisao neiskusnom pjesniku, Franzu Xaveru Kappusu, prije više od sto godina, uvjerena sam da su rečenice o stvaralaštvu, o življenju, o istini, o potrebi da se drugima svidimo, o ljubavi i o odvažnosti namijenjene baš meni. Čitala sam i plakala. Jer sam osjećala da pisati moram - bez obzira na sve.

"Pitate se jesu li Vaši stihovi dobri. Pitate mene. Prije toga pitali ste druge. Šaljete ih časopisima. Uspoređujete ih s drugim pjesmama i uznemirujete se kad neka uredništva odbijaju Vaše pjesničke pokušaje. No (kad ste mi već dopustili da Vas savjetujem), molim Vas, da se okanite svega toga. Vi gledate prema van, a upravo to sada ne biste smjeli činiti. Nitko Vas ne može savjetovati, nitko Vam ne može pomoći. Postoji samo jedan jedini način. Uđite u sebe. Istražite razlog koji Vas nuka da pišete; provjerite, je li on pustio korijenje u najdubljem dijelu Vašeg srca, priznajte sebi biste li morali umrijeti ako bi Vam bilo uskraćeno pisati. Ovo ponajprije: upitajte se u najtišem času svoje noći: moram li pisati? Potražite u svojoj dubini odgovor. Pa ako bi on bio potvrdan, ako se s tim ozbiljnim pitanjem možete suočiti s jednostavnim i čvrstim "moram", tada gradite svoj život sukladno toj nužnosti: sve do u najnevažniji i najneznatniji trenutak mora Vaš život biti znakom i svjedočanstvom tog poriva."

"Koliko bi bilo glupo da ponovno pišem blog?", pitala sam sestru. 

"Ne sekiraj se, Barbra Streisand i Jay Z do farewell tours all the time", odgovorila mi je. 

And just like that...



"Dopustite svojim prosudbama vlastiti tihi, neometani razvitak, koji, - kao i svaki napredak - mora doći duboko iznutra i ništa ga ne može potaknuti niti požuriti. Sve mora dozrijeti i tek se tada može roditi. Svaki dojam, svaki zametak nekog osjećaja valja nam pustiti da zri u nama, u tami, u neizrecivom, u nesvjesnom, u našem vlastitom umu nedokučivom, i s dubokom poniznošću i strpljivošću valja nam čekati trenutak rođenja nove jasnoće: samo je to umjetnički način života, kako u shvaćanju tako i u stvaranju."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...