Preskoči na glavni sadržaj

Moram.

Ne donosim ishitrene odluke, ali trudim se biti intuitivna - pažljivo osluškujem svoje porive. Osluškivala sam ih i nedavno, kad sam odlučila prestati pisati blog koji sam pobožno pisala gotovo deset godina. Odlučila sam, i svima obznanila tu odluku - tako će ju biti lakše ustrajno provoditi, mislila sam. Zabranit ću si pisanje, da bih na miru čitala. Iskreno, radost pisanja i radost čitanja, koje su u mom životu krajnje isprepletene, pretvorile su se u obvezu, u pritisak, u obraćanje pažnje na followere i na lajkove, a briga oko površnih stvari obično dovede do zamora. Mislim da mi je presudilo čitanje knjiga u kojima nisam uživala, knjiga napumpanih hypeom, knjiga koje sam si nametnula, knjiga koje su čitali drugi. Razočarala sam samu sebe.
 

"Živite neko vrijeme u tim knjigama, učite iz njih ono, što Vam se čini vrijedno učenja, ali ih prije svega volite. Ta će Vam ljubav biti tisuće i tisuće puta uzvraćena, pa ma kakav bio Vaš život, ona će Vam se - u to sam posve siguran, - proplitati kroz tkivo Vašeg sazrijevanja kao najvažnija od svih niti Vaših iskustava, razočaranja i radosti."

Nakratko sam zastala, i već nakon nekoliko dana moj je draft bio pun kojekakvih popisa i zabilješki, citata i preporuka. Na dnu moje torbice nataložili su se slojevi papirića s listama, idejama, podsjetnicima. Nisam se mogla odmaknuti od knjiga. Posegnula sam za svojim mentalnim popisima knjiga za čitanje, prestala pratiti izdavačku scenu u Hrvatskoj, deaktivirala Facebook, slušala intervjue i podcaste o knjigama, slušala booktubere koji pričaju o knjigama koje su im promijenile život, i svakodnevno odlazila u knjižnicu - tražila sam onu beskrajnu ljubav i beskrajni entuzijazam koje sam  gajila nekoć, kao knjiški moljac u povojima. Čitala sam i čitala, ali mi je i nedostajalo pričati o knjigama. Željela sam nekome reći da sam se u njima pronašla, željela sam reći da su me obradovale ili uznemirile, ali niti sam jaka na riječima niti je ljude u mojoj okolini to zanimalo (jedino su me moje Vinske mušice, moja prijateljica  Marina i moja sestra Dubravka stoički podnosile - zahvalna sam).

Tijekom tih dramatičnih unutarnjih previranja, u ruke su mi dospjela Rilkeova "Pisma mladom pjesniku", koja sam oduvijek željela pročitati (Gilmore Girls, sezona 2., epizoda 15.), ali nisam ranije imala priliku. Iako je Rainer Maria Rilke ovih deset pisama pisao neiskusnom pjesniku, Franzu Xaveru Kappusu, prije više od sto godina, uvjerena sam da su rečenice o stvaralaštvu, o življenju, o istini, o potrebi da se drugima svidimo, o ljubavi i o odvažnosti namijenjene baš meni. Čitala sam i plakala. Jer sam osjećala da pisati moram - bez obzira na sve.

"Pitate se jesu li Vaši stihovi dobri. Pitate mene. Prije toga pitali ste druge. Šaljete ih časopisima. Uspoređujete ih s drugim pjesmama i uznemirujete se kad neka uredništva odbijaju Vaše pjesničke pokušaje. No (kad ste mi već dopustili da Vas savjetujem), molim Vas, da se okanite svega toga. Vi gledate prema van, a upravo to sada ne biste smjeli činiti. Nitko Vas ne može savjetovati, nitko Vam ne može pomoći. Postoji samo jedan jedini način. Uđite u sebe. Istražite razlog koji Vas nuka da pišete; provjerite, je li on pustio korijenje u najdubljem dijelu Vašeg srca, priznajte sebi biste li morali umrijeti ako bi Vam bilo uskraćeno pisati. Ovo ponajprije: upitajte se u najtišem času svoje noći: moram li pisati? Potražite u svojoj dubini odgovor. Pa ako bi on bio potvrdan, ako se s tim ozbiljnim pitanjem možete suočiti s jednostavnim i čvrstim "moram", tada gradite svoj život sukladno toj nužnosti: sve do u najnevažniji i najneznatniji trenutak mora Vaš život biti znakom i svjedočanstvom tog poriva."

"Koliko bi bilo glupo da ponovno pišem blog?", pitala sam sestru. 

"Ne sekiraj se, Barbra Streisand i Jay Z do farewell tours all the time", odgovorila mi je. 

And just like that...



"Dopustite svojim prosudbama vlastiti tihi, neometani razvitak, koji, - kao i svaki napredak - mora doći duboko iznutra i ništa ga ne može potaknuti niti požuriti. Sve mora dozrijeti i tek se tada može roditi. Svaki dojam, svaki zametak nekog osjećaja valja nam pustiti da zri u nama, u tami, u neizrecivom, u nesvjesnom, u našem vlastitom umu nedokučivom, i s dubokom poniznošću i strpljivošću valja nam čekati trenutak rođenja nove jasnoće: samo je to umjetnički način života, kako u shvaćanju tako i u stvaranju."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta