Preskoči na glavni sadržaj

Dolce far niente štivo

Jednog davnog ljeta, nakon čitanja "Jedi, moli, voli" Elizabeth Gilbert, poželjela sam učiti talijanski jezik. Poželjela sam izgovarati "buongiorno" "attraversiamo", a onda se dogodio život, i jedino što sam od Gilbertičinog talijanskog zapamtila bilo je "dolce far niente", talijanski izraz za slatko besposličarenje.

1. Komo - Srđan Valjarević

Ovaj srpanjski niz poniranja u dolce far niente literaturu započeo je knjigom srpskog suvremenog pisca Srđana Valjarevića. Nonšalantno započinje ovaj kratki roman priznanjem pisca da se, ni sam ne zna kako, našao na jezeru Como, u blizini Milana, i to zahvaljujući Rockefeller zakladi koja mu je stipendirala pisanje romana kojeg nije ni imao namjeru pisati. Umjesto toga, Valjarević se odlučio izležavati, napijati i družiti s gostima vile u kojoj je odsjeo, dajući čitateljima fest zabavan uvid u težak život umjetnika.
 

2. Moja godina odmora i opuštanja - Otessa Moshfegh

"Komo" mi je mnogo prijao, da se tako izrazim, pa sam nastavila u revijalnom tonu i latila se knjige američke spisateljice hrvatsko-iranskog podrijetla, "Moja godina odmora i opuštanja". Protagonistica ovog romana, diplomirana povjesničarka umjetnosti koja dane provodi drijemajući na radnom mjestu, odlučila je provesti godinu hibernirajući, uz pomoć Praxitena, Benadryla, Xanaxa i dr., koje joj nutka ćaknuta psihijatrica. Ono malo vremena tijekom kojeg je budna, ona gleda filmove Whoopi Goldberg i druži se sa živopisnom, i zavidnom, prijateljicom Revom. Financijski osigurana, a psihički izgubljena, nada se da će nakon godinu dana izaći iz kukuljice svog dosadnog života i nastaviti život kao predivan leptir. Ovaj izrazito emocionalan i ciničan roman moje je novo omiljeno štivo o besposličarenju.


3. Kad padne mrak - Haruki Murakami

Nakon sto godina, zaželjela sam se Murakamija, pa sam zgrabila ovu kratku knjigu. Pisana je iz perspektive "nevidljivih, bezimenih uljeza" koji "promatraju, ali ne interveniraju", koji osluškuju noćne susrete u gradu neonskih reklama. Roman započinje u zalogajnici u kojoj studentica Mari čita knjigu, a nastavlja se njezinim susretom sa sviračem trombona i prostitutkom pretučenom u hotelskoj sobi, pokazujući otuđenost kojoj smo kao vrsta skloni iako su naši životi isprepleteni, naši problemi slični. Knjiga je napisana u stilu konceptualnog francuskog filma (sa sjajnim soundtrackom, kako Murakamiju i priliči), nalik Alphavilleu iz 1965., kojeg protagonistica favorizira. Nadrealni reality show tame i svanuća, zapakiran u najjednostavnije Murakamijevo djelo, bit će solidan izbor i za one koji nisu njegovi zagriženi fanovi.


4. Proljeće - Karl Ove Knausgård

Imam kolegu koji čita Knausgårda. On ne čita knjige, njemu je dovoljan samo Karl Ove, a jednog dana, kad pročita sve sveske "Moje borbe", upisat će si taj pothvat u životopis jer čitanje Knausgårda nije tek razbibriga, to je lifestyle. Zbog njegovih hvalospjeva posvećenih ovom norveškom geniju, posegnula sam za "Proljećem", knjigom koju je napisao svom četvrtom djetetu, opisavši u tančine obiteljski život s troje braće i sestara i majkom koja često izbiva zbog liječenja u psihijatrijskoj ustanovi. Knausgård inspiraciju crpi u svakodnevici i ležerno predstavlja novorođenoj kćerki svijet u kojem će odrasti. On piše jasno i bez prenemaganja, a čitatelja ima u šaci čak i kad opisuje jutarnje obavljanje velike nužde, da prostite. Pa je l' to nije genijalno?

5. Kuća u ulici Mango - Sanda Cisneros

Svoje iskustvo odrastanja u latino zajednici u Chicagu meksička spisateljica Cisneros ispričala je kroz lik Esperanze koja, kako joj ime kaže, gaji nadu u bolje sutra, i čezne za osjećajem pripadnosti. Ova knjižica (duža recenzija nalazi se ovdje) krije jedan od mojih omiljenih citata, i uvijek ću ju nuditi sanjarima kao što je Esperanza: "Ne stan. Ne apartman na stražnjoj strani. Ni kuća kakvog muškarca. Ne tatina. Samo moja vlastita kuća. S mojim trijemom i mojim jastukom, s mojim skrletnim petunijama. Mojim knjigama, mojim pričama. Moje dvije cipele što čekaju pokraj postelje. Nikog od koga bih tražila novac. Nikog za kim bih skupljala smeće. Samo kuća tiha poput snijega, moj prostor kamo odlazim, čista kao papir pred pjesmu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...