Preskoči na glavni sadržaj

Top 5: Retro bodulske knjige

Hvali more, drž' se kopna. Ali život na otoku? To je nešto drugo. Pomisao na vožnju Tijatom do Prvića ili Zlarina me okrjepljuje - sanjam o životu na otoku pod stare dane, u miru i tišini, u najboljem od svijeta, pa se pripremam čitajući knjige koje vole tu otočnu dokolicu. Prve asocijacije mi jesu "Deset malih crnaca" Agathe Christie i "Otok" Victorije Hislop, ali ubojstva i gubavci mogli bi uznemiriti čitatelje pa evo nekoliko ljupkih knjiga za ljubitelje bodulske literature.

1. Ljubav - Marina Šur Puhlovski

Lani sam na ljetovanje (duža recenzija je ovdje) ponijela ovu knjigu jednostavnog naziva - o običnim ljudima i njihovim običnim životima. Priču o ljubavi koja se zbila između Josipa i Sofije, zrelih ljudi s puno emocionalne prtljage, Marina Šur Puhlovski ispisala je dirljivim rečenicama s mirisom soli. Zbog nje sam si i ove godine za ljetovanje zadala jednu ljubavnu priču.


2. Otok plavih dupina - Scott O'Dell

Često mi se javi potreba za klasicima dječje književnosti koje sam propustila pročitati pravovremeno. Ovaj put to je bio "Otok plavih dupina" (jednom davno, za potrebe školske zadaćnice, izmislila sam da sam putovala Jadranom na leđima dupina), klasik kojeg Amerikanci čitaju kao lektiru već pola stoljeća, a koja je navodno sada lektira i u našim osnovnim školama. Utemeljena je na priči o ženi, posljednjoj od svog indijanskog plemena, koja je sredinom 19. stoljeća pronađena na Otoku svetog Nikole, nedaleko od Los Angelesa. Mornare, koji su bojažljivo prišli njezinom otoku, dočekala je sa smiješkom, a prihvatila je i njihov poziv na brod, napustivši zauvijek svoj otok. Nitko nije govorio njezinim jezikom pa se može samo nagađati o njezinom osamnaest godina dugom samačkom životu, tijekom kojeg mora da se borila s divljim psima, sama izrađivala odjeću i oruđe, skupljala hranu, hvatala orijaške hobotnice i gledala vidre i dupine između valova, sjećajući se članova svoje obitelji - ova knjiga rezultat je autorovog nagađanja u kojem uživaju čitatelji svih uzrasta.


3. Otimači plaže - Joanne Harris
 
Madeline, slikarica iz Pariza, nakon smrti majke, vraća se na živopisni francuski otočić na kojem je rođena, i na kojem još uvijek prebiva otac kojeg nije vidjela deset godina. Šarmantna priča o otočkim ceremonijama i svađama, potrazi za korijenima, o plimama i osekama, ali i otkrivanju ljepote u onom već poznatom, svojstvena je Joanne Harris, autorici nezaboravne "Čokolade". Nije ovo knjiga koju ćete pamtiti godinama, ali zbog nje biste mogli poželjeti ljeto provesti pišući poruke u boci u rustikalnoj kolibi na obali.


4. Žal - Alex Garland

Mladi avanturist Richard u hotelu u Bangkoku upoznaje nepoznatog Škota koji mu ostavlja zemljovid na kojem X označava mjesto - idiličan otok u Tajlandskom zaljevu, na kojem je proveo posljednjih nekoliko godina. Muškarac iste večeri počini samoubojstvo, a Richard biva još više zaintrigiran misterioznim otokom bijelog pijeska i modre vode. Mračan i uzbudljiv roman kojeg često uspoređuju s "Gospodarom muha" bio je young adult moje generacije čija popularnost dugo nije jenjavala, posebno nakon ekranizacije s mlađahnim Leom DiCaprijem. Sada, dvadeset godina nakon prvog čitanja, ovaj roman mi je još uvijek zanimljiv, a njegova kratka i praktična poglavlja otkrivaju slojeve koje ranije nisam znala cijeniti.


5. Svjetionik - Virginia Woolf

Modernistički roman "Svjetionik" podijeljen je na tri djela, a u središtu zbivanja je obitelj Ramsay koja dolazi u ljetnikovac u Škotsku s kojeg se pruža pogled na otok sa svjetionikom. Ne sumnjam da su njihovi međusobni sukobi u kontekstu rodne neravnopravnosti, ali i Engleske prije Prvog svjetskog rata i poslije njega maestralno ispisani - ovaj klasik Virginije Woolf nosim na ljetovanje, i priželjkujem ga čitati u blizini jednog od istarskih svjetionika. Wish me luck!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...