Preskoči na glavni sadržaj

Top 5: Retro bodulske knjige

Hvali more, drž' se kopna. Ali život na otoku? To je nešto drugo. Pomisao na vožnju Tijatom do Prvića ili Zlarina me okrjepljuje - sanjam o životu na otoku pod stare dane, u miru i tišini, u najboljem od svijeta, pa se pripremam čitajući knjige koje vole tu otočnu dokolicu. Prve asocijacije mi jesu "Deset malih crnaca" Agathe Christie i "Otok" Victorije Hislop, ali ubojstva i gubavci mogli bi uznemiriti čitatelje pa evo nekoliko ljupkih knjiga za ljubitelje bodulske literature.

1. Ljubav - Marina Šur Puhlovski

Lani sam na ljetovanje (duža recenzija je ovdje) ponijela ovu knjigu jednostavnog naziva - o običnim ljudima i njihovim običnim životima. Priču o ljubavi koja se zbila između Josipa i Sofije, zrelih ljudi s puno emocionalne prtljage, Marina Šur Puhlovski ispisala je dirljivim rečenicama s mirisom soli. Zbog nje sam si i ove godine za ljetovanje zadala jednu ljubavnu priču.


2. Otok plavih dupina - Scott O'Dell

Često mi se javi potreba za klasicima dječje književnosti koje sam propustila pročitati pravovremeno. Ovaj put to je bio "Otok plavih dupina" (jednom davno, za potrebe školske zadaćnice, izmislila sam da sam putovala Jadranom na leđima dupina), klasik kojeg Amerikanci čitaju kao lektiru već pola stoljeća, a koja je navodno sada lektira i u našim osnovnim školama. Utemeljena je na priči o ženi, posljednjoj od svog indijanskog plemena, koja je sredinom 19. stoljeća pronađena na Otoku svetog Nikole, nedaleko od Los Angelesa. Mornare, koji su bojažljivo prišli njezinom otoku, dočekala je sa smiješkom, a prihvatila je i njihov poziv na brod, napustivši zauvijek svoj otok. Nitko nije govorio njezinim jezikom pa se može samo nagađati o njezinom osamnaest godina dugom samačkom životu, tijekom kojeg mora da se borila s divljim psima, sama izrađivala odjeću i oruđe, skupljala hranu, hvatala orijaške hobotnice i gledala vidre i dupine između valova, sjećajući se članova svoje obitelji - ova knjiga rezultat je autorovog nagađanja u kojem uživaju čitatelji svih uzrasta.


3. Otimači plaže - Joanne Harris
 
Madeline, slikarica iz Pariza, nakon smrti majke, vraća se na živopisni francuski otočić na kojem je rođena, i na kojem još uvijek prebiva otac kojeg nije vidjela deset godina. Šarmantna priča o otočkim ceremonijama i svađama, potrazi za korijenima, o plimama i osekama, ali i otkrivanju ljepote u onom već poznatom, svojstvena je Joanne Harris, autorici nezaboravne "Čokolade". Nije ovo knjiga koju ćete pamtiti godinama, ali zbog nje biste mogli poželjeti ljeto provesti pišući poruke u boci u rustikalnoj kolibi na obali.


4. Žal - Alex Garland

Mladi avanturist Richard u hotelu u Bangkoku upoznaje nepoznatog Škota koji mu ostavlja zemljovid na kojem X označava mjesto - idiličan otok u Tajlandskom zaljevu, na kojem je proveo posljednjih nekoliko godina. Muškarac iste večeri počini samoubojstvo, a Richard biva još više zaintrigiran misterioznim otokom bijelog pijeska i modre vode. Mračan i uzbudljiv roman kojeg često uspoređuju s "Gospodarom muha" bio je young adult moje generacije čija popularnost dugo nije jenjavala, posebno nakon ekranizacije s mlađahnim Leom DiCaprijem. Sada, dvadeset godina nakon prvog čitanja, ovaj roman mi je još uvijek zanimljiv, a njegova kratka i praktična poglavlja otkrivaju slojeve koje ranije nisam znala cijeniti.


5. Svjetionik - Virginia Woolf

Modernistički roman "Svjetionik" podijeljen je na tri djela, a u središtu zbivanja je obitelj Ramsay koja dolazi u ljetnikovac u Škotsku s kojeg se pruža pogled na otok sa svjetionikom. Ne sumnjam da su njihovi međusobni sukobi u kontekstu rodne neravnopravnosti, ali i Engleske prije Prvog svjetskog rata i poslije njega maestralno ispisani - ovaj klasik Virginije Woolf nosim na ljetovanje, i priželjkujem ga čitati u blizini jednog od istarskih svjetionika. Wish me luck!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...