Ljeti postajem jako povodljiva - dovoljno je bilo da me Frances Mayes navuče na Italiju i da tridesetak puta na dan vidim na televiziji Timothéeja Chalameta kao novo lice Bleu de Chanel i već posuđujem "Zovi me svojim imenom", tobože ljubavni roman kojeg na internetima obožavaju svi mladi knjiški moljci, pogotovo otkad je filmska verzija ovog romana postala kultno indie ostvarenje.
Nakon mnogo godina, Elio se prisjeća boravka u Italiji kada mu je bilo sedamnaest godina, kada je provodio ljeto s roditeljima u njihovoj talijanskoj vili, a u goste im je stigao dvadesetčetverogodišnji Oliver, mladi znanstvenik kojem je Eliov otac pomagao srediti rukopis prije objavljivanja. Za Elia, koji se nalazi na pragu svojih nesigurnosti, dolazak samosvjesnog Olivera, u lepršavoj plavoj košulji razdrljenog ovratnika, mijenja sve. U tekstu koji je nalik dnevničkim zapisima, razaznajemo Eliovu opsesiju - i ranije mu se svidio jedan dječak, ali taj osjećaj privrženosti još uvijek mu je stran, a Olivera prepoznaje kao nekoga kome bi mogao govoriti o svojim tajnama, i još važnije, s kim bi mogao iskušati svoje želje.
"Osvrćem se na to ljeto i ne mogu vjerovati da mi je život, usprkos svim mojim naporima da živim s "vatrom" i "nesvjesticom", ipak pružao divne trenutke. Italija. Ljeto. Buka cvrčaka u rano poslijepodne. Moja soba. Njegova soba. Naš balkon koji je isključivao čitav svijet. Blagi vjetar koji je dovlačio isparenja iz našeg vrta uza stube do sobe u kojoj sam spavao. Ljeto kada sam zavolio pecanje. Zato što je on to volio. Zavolio trčanje. Zato što je on to volio. Zavolio hobotnicu, Heraklita, Tristana. Ljeto kada sam slušao ptičji poj, mirisao bilje, ili osjećao kako mi se omaglica diže ispod stopala za toplih dana te bih, zato što su mi osjetila uvijek bila budna, sve to automatski nalazio trčeći prema njemu."
Elio je uvjerljiv i autentičan pripovjedač, krajnje introspektivan, pa sam odmah pomislila da je njegovo iskustvo autor doista i proživio. Nemalo sam se iznenadila saznavši da je André Aciman heteroseksualac i da je "Zovi me svojim imenom" pisao tek kao distrakciju od pisanja drugog, daleko važnijeg i izazovnijeg romana. Doduše, svoje iskustvo odrastanja u Egiptu i svoje mladenačke nesigurnosti uspješno je oživio u ovom popularnom romanu, ispisavši nezaboravan lik Elia.
Elio i Oliver jutra provode trčeći ili plivajući, razgovarajući o knjigama i glazbi, pa Elio sve više tone u svoje maštarije, sve teže razlikuje stvarnost od snova. Iako je u svojim razmišljanjima glasan i sitničav, u Oliverovoj blizini on je poput maslaca, podatan, u nesvjestici, željan. Dalju on prati znoj koji se slijeva niz Oliverove lopatice, a noću ostavlja vrata svoje svoje pritvorena, čeka, nada se. Ljetna atmosfera podsjetila me na raspoloženja Françoise Sagan ispisana u "Dobar dan, tugo", roman kojem se uvijek vraćam, a Eliova opsesija počela mi je nalikovati na "Talentiranog gospodina Ripleya" Patricije Highsmith. Žalostile su me Eliove riječi, pitala sam se hoće li njegove želje ikada ugledati svjetlo dana, i baš kad mi se učinilo da su me njegove kukavičke samoobmane izmorile, Aciman je priveo kraju prvo poglavlje i pokazao da poznaje mjeru. S povjerenjem sam nastavila čitati
"Jesam li želio biti poput njega? Jesam li želio biti on? Ili sam ga samo želio imati? Ili su "biti" i "imati" potpuno netočni glagoli u zamršenom klupku želje..."
U drugom poglavlju Oliver se divi Eliovom znanju, a Elio ga uvjerava da o najvažnijim stvarima ne zna baš ništa. Uz miris losiona za sunčanje, ružmarina i klora u zraku, lik Elia, tog samozatajnog i nesigurnog mladca, zaživio je i podsjetio me na sve analize pogleda i SMS poruka koje sam nekoć pomno zapisivala u svoj dnevnik. Podsjetio me na slatke trenutke mladosti u kojima iskušavamo sami sebe i svoje želje, u kojima tek slutimo da su nam porivi uzvraćeni, u kojima sve ulažemo u tanahne dodire koji umiju utvrđivati glatkoću ili toplinu nečije kože. Ne prepoznati se u ponekoj Eliovoj riječi bilo bi krajnje licemjerno. Eliov svijet nije mi bio vulgaran - bio je odveć stvaran, pa ni scena s breskvom, nad kojom se neki čitatelji zgražaju, nije me osupnula (ta ja sam stekla nauke o seksualnom životu tinejdžera gledajući "Američku pitu" u kinu). Osupnulo me, doduše, što neki čitatelji, pa i kritičari, ovaj roman nazivaju ljubavnim romanom, kad je on, tako očigledno, proza posvećena privlačnosti, pohoti i tek potrebi za ljubavlju koja se još ne zna artikulirati.
"Nije mi palo na pamet da sam ga doveo ne samo da mu pokažem svoj maleni svijet, nego da zatražim od svoga malenoga svijeta da njega pusti unutra, da upozna mjesto kamo sam dolazio u ljetna poslijepodneva da budem sam, da ga prosudi, da vidi pristaje li tu, da ga prihvati, tako da bi se mogao ovamo vraćati i sjećati se. Ovamo bih ja dolazio da umaknem iz poznatog svijeta i potražim drugim svijet koji sam sam izmislio; predstavljao sam ga u biti svojoj lansirnoj rampi. Trebao sam mu samo nabrojiti djela koja sam tu pročitao i on bi znao sva mjesta kamo sam putovao."
Intimni momenti, u kojima veza između dvoje ljudi još nije obznanjena svijetu, razlog su popularnosti ovog, pa, naposljetku osrednjeg romana. Uz svilenkastu i lijepu prozu, patnički, nezreli, krajnje adolscentski zapisi jednog Elia i nedovršeni, neukovireni i iskrzani prikaz jednog Olivera ono su što će čitatelje tjerati na čitanje (po meni, cijelo treće poglavlje suvišno odugovlači ovu priču) - jer si ne možemo pomoći, jer želimo znati što će se zbiti jednom kad se zatvori "krug sna i mašte". Hoće li Eliov život biti blistav kad mu se ostvare želje ili će ga progutati sram, hoće li mu Oliver otvoriti vrata u svijet ili će se njihovih dana Elio samo prisjećati u "budućim danima oskudice"? Eh, ako vas ljeto čini nostalgičnima, spremnima za jutro-donosi-kraj-tragedije, sigurna sam da ćete odgovore poželjeti pronaći u "Zovi me svojim imenom" (i ne dajte da vas sladunjavi naslov odvrati od nauma).
"Dopusti mi onda da kažem još jednu stvar. Ona će pročistiti zrak. Iako sam se tome približio, nikada nisam imao što si ti imao. Uvijek me nešto zadržavalo ili mi stajalo na putu. Tvoja je stvar kako živiš svoj život. Ali upamti, naša srca i naša tijela dana su nam samo jedanput. Mnogi od nas ne mogu sami sebi pomoći nego žive kao da smo dobili dva života da ih proživimo, prvi je maketa, drugi je završena verzija, a tu su i sve one verzije između njih. Ali samo je jedan život, i srce ti se istroši prije nego što misliš, a što se tiče tvog tijela, dolazi točka kad ga nitko više ne gleda, još mu se manje želi približiti. Sada je tu žalost. Ne zavidim ti na patnji. Ali zavidim ti na patnji."
Fotografije sam snimila na livadi na kojoj sam odrasla.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)