Preskoči na glavni sadržaj

Summer teen vibes

Svaka se žena sjeća onog ljeta kad je postala lijepa, onog ljeta kad je prvi put obukla malo užu majicu, počela nositi grudnjak, raspustila kosu ili je ukrasila hrpetinom plastičnih leptirić-kopčica (or is it just me?), a dječak iz susjedstva pogledao ju je s nevinim divljenjem koje je u njoj izazvalo čitav spektar emocija ("sjajno, ali i plaši"). Zato, otkad sam vidjela ovaj naslov Jenny Han, čiji sam serijal o Lari Jean Covey ranije zavoljela (Shug malo manje), pomno sam pratila stanje dostupnosti u katalogu gradske knjižnice.

"Moje usne više nisu bile moje. Dotaknute su."

Protagonistica trilogije "Ljeto kad sam postala lijepa" je Isabel zvana Belly koja od djetinjstva s majkom i bratom Stevenom ljetuje u mjestu Cousins, gdje kuću na plaži ima mamina najbolja prijateljica, koja ima dva sina, Conrada i Jeremiaha. Belly je romantična sporty dušica koja je oduvijek bila zaljubljena u Conrada, koji je tog određenog ljeta osamnaestogodišnjak, a koji ju gleda kao mlađu sestru. Za razliku od mrzovoljnog usamljenika Conrada, kojeg očito izjedaju neki problemi, a teško izražava emocije, mlađi Jeremiah je energičan i zabavan momak koji počinje pokazivati simpatije prema Belly, koja je njegova vršnjakinja. Kao da to nije dovoljno, u priču će se umiješati i mladi intelektualac Cam Cameron koji će se zainteresirati za Belly, a Belly će morati naučiti osluškivati svoje srce, naročito kad se otkriju obiteljske tajne njihovih domaćina.

"Iznervirana, rekla sam: "Ja ništa nisam pokvarila. Zašto uvijek mene okrivljavaš za sve?" "Ne okrivljavam te. Zašto sve uvijek moraš shvatiti kao napad na sebe, dušo?" Moja mi se majka smiješila na užasno iritantan, smiren način. Zakolutala sam očima i natraške se bacila u bazen."

Nitko ne piše iz perspektive tinejdžerice kao Jenny Han - njezin je izričaj nevin, slatkast, šljokičast, krcat sanjarijama i poštapalicama mlade djevojke kojoj je plaženje jezika glavni argument u svađi, ono, za ozbač. Ovaj je serijal napisan prije desetak godina pa mi je bilo osvježavajuće čitati o mladima koji se zabavljaju na plaži, slušaju Toma Pettyja ili Nirvanu na walkmanima, ili se svađaju jer Belly želi gledati Titanic na videorekorderu (fusnote koje objašnjavaju pojmove tipa "doći do druge baze" ili "The Breakfast Club" dale su mi do znanja da ja i nisam ciljana publika, ali što mogu kad mi je teen romansa guilty pleasure). Ipak, ovo me je ljetno štivo ostavilo ravnodušnom - nijedan od likova nije mi osobito prirastao k srcu, pa čak ni Belly koja pripovijeda u sadašnjosti, prisjećajući se i prošlih ljeta provedenih s Conradom i Jeremiahom. Svejedno, iako napisan pitko, ovaj tekst nije me uvjerio da naša junakinja doista ima poseban odnos s ijednim od braće Fisher. Šteta, jer zaista sam povjerovala da me Jenny Han može vratiti u neka jednostavnija, bezbrižna vremena, kad već nemam DeLorean.

"Da barem nije pitao. Da me barem jednostavno poljubio. Upit sve to učini čudnim, nespretnim i nelagodnim; to me postavilo u situaciju da sam morala pristati."


Nakon "ljeta" u romanu američke autorice, odlučila sam se poigrati i pročitati jedan "ljetni" naslov napisan od strane domaće autorice. Odluka je pala na "Ljeto na jezeru Čiču", hvaljeni lektirni roman Jasminke Tihi-Stepanić, velikogoričke nastavnice hrvatskog jezika i poznate književnice za djecu i mlade. Pretprošlog sam Božića ovaj roman poklonila svojoj nećakinji, misleći da se radi o kul teen romanu u kojem bi trinaestogodišnjakinja mogla uživati pa me, moram priznati, iznenadila zlokobna atmosfera koja vreba od prve stranice.

"...Al' da znaš - naši starci nisu nikakvi sveci."
"Možda tvoji nisu, ali moji jesu", rekla sam ozlojeđena njezinim riječima."

Protagonistica ovog romana je Lucija, četrnaestogodišnjakinja sanjarka čija majka je otišla obavljati sezonski rad na more, dok tata radi u Njemačkoj. Zato, u kući u Velikoj Gorici, u koju su se netom prije doselili, Luciju i njezinog mlađeg brata Janka čuva baka Višnja. Lucijina baka je neobična baka koja ima tip-top sređen stan, čita Jo Nesboa, šećer smatra državnim neprijateljem, a naborani vrat skriva šalom Isadora Duncan style. Za razliku od Jenny Han, Jasminka Tihi-Stepanić ne preza od toga da djecu upozna s teškom financijskom situacijom obitelji ili im da naslutiti da jedan od roditelja ima izvanbračnu aferu. Zapravo, redovito domaći romani za mlade ne podcjenjuju našu mlađariju i nastoje mladima približiti neki od gorućih problema u društvu (problem ovisnosti, vršnjačkog nasilja ili drugih opasnosti koje im prijete), za razliku od američkih young adult  romana koji se znaju svesti na ljubavne zavrzlame tinejdžera. U ovom romanu autorica nije posegnula za prokušanom formulom i usredotočila se na jedan od poroka našeg društva, nego je uvjerljivo prikazala autohtoni hrvatski obiteljski život koji gotovo uvijek uključuje život na kredit i baka servis, naglasivši prekrasan odnos velike sestre koja budno pazi na mlađeg brata. Iako je tipična tinejdžerica pa ljubomorno gleda objave prijatelje koji ljetuju na obali na društvenim mrežama, dok nju dosada ubija iz dana u dan, Lucija (atipično) ne omalovažava mlađeg Janka dominirajući nad njim, nego ga oslobađa spona i zabrana koje postavlja njihova odveć kritična baka, nudeći mu krafne i Milku s Oreo keksima i vodeći ga na lokalno jezero da izbliza pogleda bagere za kojima je lud.


Što se dogodi kad djeca glume odrasle, ne razmišljajući o posljedicama, saznajte u ovoj dirljivoj priči u kojoj glavnu ulogu igra krhkost života, koja nikad neće izaći iz mode i koju nijedan čovjek nikada neće u potpunosti ni shvatiti ni prihvatiti. Možda će vas ovo ljetno štivo i rasplakati (mene jest, a ni nemam brata), ali ne bojte se suza - sa suzama u očima ćete si bar taj jedan dan dopustiti uživanje u "dosadnoj sreći koju nudi krilo obične obitelji".

"Počela sam čeznuti za malim stvarima koje sam si sada uskraćivala, a koje su mi se nekada činile vrijedne prijezira i znak neispunjena života."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Gilmore Girls Reading Investigation

Iako više nemam vremena svakodnevno gledati Gilmoreice , svaku jesen im se vratim, odgledam prve dvije sezone, koje su mi najdraže, i pronađem inspiraciju za crne dane (hm, koliko bi Luke Danes imao dark days da je žena?). I onda krene. Google sluša pa mi na svakom koraku nudi popis zvan " Rory Gilmore's Reading List " i razne clipove tobožnjih knjigoljubaca koji se gube u izračunima pročitanog s popisa i čude se Rory koja je toliko toga pročitala. Istina jest, a zna ju svatko tko je actually pogledao Gilmore Girls, da se na tom popisu ne nalaze knjige koje je Rory pročitala, nego knjige koje su spomenute u seriji (pa čak i ako je spomenuta samo njihova filmska verzija, kao npr. knjige Stephena Kinga), knjige koje je Lorelai čitala (npr. "The Dirt: Confessions of the World’s Most Notorious Rock Band" ili "Deenie" Judy Blume) ili knjige koje je Jess čitao ("The Electric Kool-Aid Acid Test" Toma Wolfea ili "Howl" Allena Ginsberga).

The '90s (2)

Dok sam čitala priče o batleru Jeeveseu , neprestano mi se javljala misao - došlo je vrijeme za čitanje romana koji mi se dugo nalazi na popisu knjiga za koje sam uvjerena da ću voljeti, romana "Na kraju dana" Sir Kazua Ishigura. Nisam ga ranije čitala, a nisam ni pogledala nagrađivanu filmsku verziju ove priče ispripovijedane iz perspektive batlera, ali Ishiguro i ja imamo povijest - njegov "Nikad me ne ostavljaj" oduvijek se nalazi na listi mojih najdražih knjiga, pa sam ovaj roman čuvala kao kvalitetno vino, za posebnu priliku. No, ispostavilo se - svaki dan je posebna prilika. "Mi ovu našu zemlju zovemo Velikom Britanijom, i zacijelo ima takvih koji to drže pomalo neskromnim. Ipak, usudio bih se ustvrditi kako već sam krajolik u našoj zemlji može opravdati upotrebu tako uzvišenog pridjeva. A napokon, što je točno ta "veličina"? Gdje se ili u čemu se ona krije? Potpuno sam svjestan da odgovor na to pitanje zahtijeva glavu daleko umniju od moje, ali

Mjesec dana na (engleskom) selu

Često se zapitam - tko bih bila da nisam čitatelj? O čemu bih razmišljala onih dana kada moji prsti ne bi dotaknuli hrbat knjige? Nezamislivi su mi takvi dani, pa ću se pitati i dalje. Knjige koje čitam oblikuju me baš kao i ljudi s kojima se susrećem (zato, pažljivo biraj knjige, i još pažljivije biraj društvo!) - kreiraju moje raspoloženje, kreiraju duh moje sadašnjosti. Ponekad ja tražim knjige, ali one najbolje pronađu mene. Za knjigu "A Month in the Country" (objavljenu 1980.) engleskog književnika J. L. Carra čula sam početkom ljeta (na Youtubeu ju preporučuju mahom odrasli muškarci koji su njome ganuti do suza) i odmah sam ju naručila s Blackwell'sa  (nisam pronašla prijevod knjige na hrvatski jezik) - jednostavno, sažetak joj je podsjećao na zalazak sunca u zadnjim danima ljeta, pa sam si ju sačuvala za kraj kolovoza. "For me that will always be the summer days od summer days - a cloudless sky, ditches and roadside deep in grass, poppies, cuckoo pint, trees h

Why, thank you Jeeves

Djeca nam danas previše gledaju u ekrane, kažu. Treba im to gledanje ograničiti, kažu. Ja šutim i zahvalna sam materi što mi nije ograničavala gledanje televizije. Televizija je hranila moj romantični duh, nukala me da sanjarim, bila mi prozor u svijet. Ne biste vjerovali, ali zbog televizije sam, između ostalog, danas netko tko čitanje shvaća ozbiljno, netko tko neprestano istražuje, nadopunjuje svoje znanje, širi svoje interese. Sve o čemu se pričalo na televiziji, ja sam poželjela istražiti - a to je svojevremeno bio ozbiljan posao! Google jest postojao, ali nikome se nije dalo uključivati računalo i spajati se dial-upom na world wide web radi jedne informacije, duuuuh. Ipak, slika Rory Gilmore koja Deanu, koji joj, u fraku, govori da u bijeloj debitantskoj haljini izgleda kao cute cotton ball, odgovara: " Why, thank you Jeeves " urezala se u moj temporalni režanj i bilo je pitanje vremena kad ću ja potražiti koju od knjiga u serijalu o tom famoznom Jeevesu. "Ja za se

The Mad Poets Department

Ne znam je li me na čitanje "Euforije" navelo ludilo u memoarima Jennette McCurdy ili me na to navelo ljeto, čudno, sparno ljeto, ali žeđala sam za malo Sylvije Plath. Kako sam "Zvono" davno pročitala, roman švedske autorice učinio mi se kao zgodni suvremeni update. Ako ne poznajete lik i djelo američke pjesnikinje, moram reći da je (u mojim očima) Sylvia bila topla i strastvena osoba. Voljela je crvenu boju, inspirirala ju je divljina prirode, oduševljavala se zujanjem bumbara i ispijanjem sherryja u vrtu, ali imala je krajnje visoke kriterije za ovaj svijet. Razočaranja su ju ubila u tridesetoj godini života, a ne plin iz pećnice. Njezin kratak život i način na koji ga je odlučila okončati (iako, tada poprilično uobičajena metoda samoubojica) definirali su ju. No, je li proslavljena po suicidu ili je ikona postala zahvaljujući svom talentu - ono je što još uvijek kopka biografe, kritičare, pisce i čitatelje. Iznimno nadarena (prvu pjesmu objavila je u novinama kao