Preskoči na glavni sadržaj

Summer teen vibes

Svaka se žena sjeća onog ljeta kad je postala lijepa, onog ljeta kad je prvi put obukla malo užu majicu, počela nositi grudnjak, raspustila kosu ili je ukrasila hrpetinom plastičnih leptirić-kopčica (or is it just me?), a dječak iz susjedstva pogledao ju je s nevinim divljenjem koje je u njoj izazvalo čitav spektar emocija ("sjajno, ali i plaši"). Zato, otkad sam vidjela ovaj naslov Jenny Han, čiji sam serijal o Lari Jean Covey ranije zavoljela (Shug malo manje), pomno sam pratila stanje dostupnosti u katalogu gradske knjižnice.

"Moje usne više nisu bile moje. Dotaknute su."

Protagonistica trilogije "Ljeto kad sam postala lijepa" je Isabel zvana Belly koja od djetinjstva s majkom i bratom Stevenom ljetuje u mjestu Cousins, gdje kuću na plaži ima mamina najbolja prijateljica, koja ima dva sina, Conrada i Jeremiaha. Belly je romantična sporty dušica koja je oduvijek bila zaljubljena u Conrada, koji je tog određenog ljeta osamnaestogodišnjak, a koji ju gleda kao mlađu sestru. Za razliku od mrzovoljnog usamljenika Conrada, kojeg očito izjedaju neki problemi, a teško izražava emocije, mlađi Jeremiah je energičan i zabavan momak koji počinje pokazivati simpatije prema Belly, koja je njegova vršnjakinja. Kao da to nije dovoljno, u priču će se umiješati i mladi intelektualac Cam Cameron koji će se zainteresirati za Belly, a Belly će morati naučiti osluškivati svoje srce, naročito kad se otkriju obiteljske tajne njihovih domaćina.

"Iznervirana, rekla sam: "Ja ništa nisam pokvarila. Zašto uvijek mene okrivljavaš za sve?" "Ne okrivljavam te. Zašto sve uvijek moraš shvatiti kao napad na sebe, dušo?" Moja mi se majka smiješila na užasno iritantan, smiren način. Zakolutala sam očima i natraške se bacila u bazen."

Nitko ne piše iz perspektive tinejdžerice kao Jenny Han - njezin je izričaj nevin, slatkast, šljokičast, krcat sanjarijama i poštapalicama mlade djevojke kojoj je plaženje jezika glavni argument u svađi, ono, za ozbač. Ovaj je serijal napisan prije desetak godina pa mi je bilo osvježavajuće čitati o mladima koji se zabavljaju na plaži, slušaju Toma Pettyja ili Nirvanu na walkmanima, ili se svađaju jer Belly želi gledati Titanic na videorekorderu (fusnote koje objašnjavaju pojmove tipa "doći do druge baze" ili "The Breakfast Club" dale su mi do znanja da ja i nisam ciljana publika, ali što mogu kad mi je teen romansa guilty pleasure). Ipak, ovo me je ljetno štivo ostavilo ravnodušnom - nijedan od likova nije mi osobito prirastao k srcu, pa čak ni Belly koja pripovijeda u sadašnjosti, prisjećajući se i prošlih ljeta provedenih s Conradom i Jeremiahom. Svejedno, iako napisan pitko, ovaj tekst nije me uvjerio da naša junakinja doista ima poseban odnos s ijednim od braće Fisher. Šteta, jer zaista sam povjerovala da me Jenny Han može vratiti u neka jednostavnija, bezbrižna vremena, kad već nemam DeLorean.

"Da barem nije pitao. Da me barem jednostavno poljubio. Upit sve to učini čudnim, nespretnim i nelagodnim; to me postavilo u situaciju da sam morala pristati."


Nakon "ljeta" u romanu američke autorice, odlučila sam se poigrati i pročitati jedan "ljetni" naslov napisan od strane domaće autorice. Odluka je pala na "Ljeto na jezeru Čiču", hvaljeni lektirni roman Jasminke Tihi-Stepanić, velikogoričke nastavnice hrvatskog jezika i poznate književnice za djecu i mlade. Pretprošlog sam Božića ovaj roman poklonila svojoj nećakinji, misleći da se radi o kul teen romanu u kojem bi trinaestogodišnjakinja mogla uživati pa me, moram priznati, iznenadila zlokobna atmosfera koja vreba od prve stranice.

"...Al' da znaš - naši starci nisu nikakvi sveci."
"Možda tvoji nisu, ali moji jesu", rekla sam ozlojeđena njezinim riječima."

Protagonistica ovog romana je Lucija, četrnaestogodišnjakinja sanjarka čija majka je otišla obavljati sezonski rad na more, dok tata radi u Njemačkoj. Zato, u kući u Velikoj Gorici, u koju su se netom prije doselili, Luciju i njezinog mlađeg brata Janka čuva baka Višnja. Lucijina baka je neobična baka koja ima tip-top sređen stan, čita Jo Nesboa, šećer smatra državnim neprijateljem, a naborani vrat skriva šalom Isadora Duncan style. Za razliku od Jenny Han, Jasminka Tihi-Stepanić ne preza od toga da djecu upozna s teškom financijskom situacijom obitelji ili im da naslutiti da jedan od roditelja ima izvanbračnu aferu. Zapravo, redovito domaći romani za mlade ne podcjenjuju našu mlađariju i nastoje mladima približiti neki od gorućih problema u društvu (problem ovisnosti, vršnjačkog nasilja ili drugih opasnosti koje im prijete), za razliku od američkih young adult  romana koji se znaju svesti na ljubavne zavrzlame tinejdžera. U ovom romanu autorica nije posegnula za prokušanom formulom i usredotočila se na jedan od poroka našeg društva, nego je uvjerljivo prikazala autohtoni hrvatski obiteljski život koji gotovo uvijek uključuje život na kredit i baka servis, naglasivši prekrasan odnos velike sestre koja budno pazi na mlađeg brata. Iako je tipična tinejdžerica pa ljubomorno gleda objave prijatelje koji ljetuju na obali na društvenim mrežama, dok nju dosada ubija iz dana u dan, Lucija (atipično) ne omalovažava mlađeg Janka dominirajući nad njim, nego ga oslobađa spona i zabrana koje postavlja njihova odveć kritična baka, nudeći mu krafne i Milku s Oreo keksima i vodeći ga na lokalno jezero da izbliza pogleda bagere za kojima je lud.


Što se dogodi kad djeca glume odrasle, ne razmišljajući o posljedicama, saznajte u ovoj dirljivoj priči u kojoj glavnu ulogu igra krhkost života, koja nikad neće izaći iz mode i koju nijedan čovjek nikada neće u potpunosti ni shvatiti ni prihvatiti. Možda će vas ovo ljetno štivo i rasplakati (mene jest, a ni nemam brata), ali ne bojte se suza - sa suzama u očima ćete si bar taj jedan dan dopustiti uživanje u "dosadnoj sreći koju nudi krilo obične obitelji".

"Počela sam čeznuti za malim stvarima koje sam si sada uskraćivala, a koje su mi se nekada činile vrijedne prijezira i znak neispunjena života."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...