Preskoči na glavni sadržaj

Summer teen vibes

Svaka se žena sjeća onog ljeta kad je postala lijepa, onog ljeta kad je prvi put obukla malo užu majicu, počela nositi grudnjak, raspustila kosu ili je ukrasila hrpetinom plastičnih leptirić-kopčica (or is it just me?), a dječak iz susjedstva pogledao ju je s nevinim divljenjem koje je u njoj izazvalo čitav spektar emocija ("sjajno, ali i plaši"). Zato, otkad sam vidjela ovaj naslov Jenny Han, čiji sam serijal o Lari Jean Covey ranije zavoljela (Shug malo manje), pomno sam pratila stanje dostupnosti u katalogu gradske knjižnice.

"Moje usne više nisu bile moje. Dotaknute su."

Protagonistica trilogije "Ljeto kad sam postala lijepa" je Isabel zvana Belly koja od djetinjstva s majkom i bratom Stevenom ljetuje u mjestu Cousins, gdje kuću na plaži ima mamina najbolja prijateljica, koja ima dva sina, Conrada i Jeremiaha. Belly je romantična sporty dušica koja je oduvijek bila zaljubljena u Conrada, koji je tog određenog ljeta osamnaestogodišnjak, a koji ju gleda kao mlađu sestru. Za razliku od mrzovoljnog usamljenika Conrada, kojeg očito izjedaju neki problemi, a teško izražava emocije, mlađi Jeremiah je energičan i zabavan momak koji počinje pokazivati simpatije prema Belly, koja je njegova vršnjakinja. Kao da to nije dovoljno, u priču će se umiješati i mladi intelektualac Cam Cameron koji će se zainteresirati za Belly, a Belly će morati naučiti osluškivati svoje srce, naročito kad se otkriju obiteljske tajne njihovih domaćina.

"Iznervirana, rekla sam: "Ja ništa nisam pokvarila. Zašto uvijek mene okrivljavaš za sve?" "Ne okrivljavam te. Zašto sve uvijek moraš shvatiti kao napad na sebe, dušo?" Moja mi se majka smiješila na užasno iritantan, smiren način. Zakolutala sam očima i natraške se bacila u bazen."

Nitko ne piše iz perspektive tinejdžerice kao Jenny Han - njezin je izričaj nevin, slatkast, šljokičast, krcat sanjarijama i poštapalicama mlade djevojke kojoj je plaženje jezika glavni argument u svađi, ono, za ozbač. Ovaj je serijal napisan prije desetak godina pa mi je bilo osvježavajuće čitati o mladima koji se zabavljaju na plaži, slušaju Toma Pettyja ili Nirvanu na walkmanima, ili se svađaju jer Belly želi gledati Titanic na videorekorderu (fusnote koje objašnjavaju pojmove tipa "doći do druge baze" ili "The Breakfast Club" dale su mi do znanja da ja i nisam ciljana publika, ali što mogu kad mi je teen romansa guilty pleasure). Ipak, ovo me je ljetno štivo ostavilo ravnodušnom - nijedan od likova nije mi osobito prirastao k srcu, pa čak ni Belly koja pripovijeda u sadašnjosti, prisjećajući se i prošlih ljeta provedenih s Conradom i Jeremiahom. Svejedno, iako napisan pitko, ovaj tekst nije me uvjerio da naša junakinja doista ima poseban odnos s ijednim od braće Fisher. Šteta, jer zaista sam povjerovala da me Jenny Han može vratiti u neka jednostavnija, bezbrižna vremena, kad već nemam DeLorean.

"Da barem nije pitao. Da me barem jednostavno poljubio. Upit sve to učini čudnim, nespretnim i nelagodnim; to me postavilo u situaciju da sam morala pristati."


Nakon "ljeta" u romanu američke autorice, odlučila sam se poigrati i pročitati jedan "ljetni" naslov napisan od strane domaće autorice. Odluka je pala na "Ljeto na jezeru Čiču", hvaljeni lektirni roman Jasminke Tihi-Stepanić, velikogoričke nastavnice hrvatskog jezika i poznate književnice za djecu i mlade. Pretprošlog sam Božića ovaj roman poklonila svojoj nećakinji, misleći da se radi o kul teen romanu u kojem bi trinaestogodišnjakinja mogla uživati pa me, moram priznati, iznenadila zlokobna atmosfera koja vreba od prve stranice.

"...Al' da znaš - naši starci nisu nikakvi sveci."
"Možda tvoji nisu, ali moji jesu", rekla sam ozlojeđena njezinim riječima."

Protagonistica ovog romana je Lucija, četrnaestogodišnjakinja sanjarka čija majka je otišla obavljati sezonski rad na more, dok tata radi u Njemačkoj. Zato, u kući u Velikoj Gorici, u koju su se netom prije doselili, Luciju i njezinog mlađeg brata Janka čuva baka Višnja. Lucijina baka je neobična baka koja ima tip-top sređen stan, čita Jo Nesboa, šećer smatra državnim neprijateljem, a naborani vrat skriva šalom Isadora Duncan style. Za razliku od Jenny Han, Jasminka Tihi-Stepanić ne preza od toga da djecu upozna s teškom financijskom situacijom obitelji ili im da naslutiti da jedan od roditelja ima izvanbračnu aferu. Zapravo, redovito domaći romani za mlade ne podcjenjuju našu mlađariju i nastoje mladima približiti neki od gorućih problema u društvu (problem ovisnosti, vršnjačkog nasilja ili drugih opasnosti koje im prijete), za razliku od američkih young adult  romana koji se znaju svesti na ljubavne zavrzlame tinejdžera. U ovom romanu autorica nije posegnula za prokušanom formulom i usredotočila se na jedan od poroka našeg društva, nego je uvjerljivo prikazala autohtoni hrvatski obiteljski život koji gotovo uvijek uključuje život na kredit i baka servis, naglasivši prekrasan odnos velike sestre koja budno pazi na mlađeg brata. Iako je tipična tinejdžerica pa ljubomorno gleda objave prijatelje koji ljetuju na obali na društvenim mrežama, dok nju dosada ubija iz dana u dan, Lucija (atipično) ne omalovažava mlađeg Janka dominirajući nad njim, nego ga oslobađa spona i zabrana koje postavlja njihova odveć kritična baka, nudeći mu krafne i Milku s Oreo keksima i vodeći ga na lokalno jezero da izbliza pogleda bagere za kojima je lud.


Što se dogodi kad djeca glume odrasle, ne razmišljajući o posljedicama, saznajte u ovoj dirljivoj priči u kojoj glavnu ulogu igra krhkost života, koja nikad neće izaći iz mode i koju nijedan čovjek nikada neće u potpunosti ni shvatiti ni prihvatiti. Možda će vas ovo ljetno štivo i rasplakati (mene jest, a ni nemam brata), ali ne bojte se suza - sa suzama u očima ćete si bar taj jedan dan dopustiti uživanje u "dosadnoj sreći koju nudi krilo obične obitelji".

"Počela sam čeznuti za malim stvarima koje sam si sada uskraćivala, a koje su mi se nekada činile vrijedne prijezira i znak neispunjena života."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...