Knjiga kao stvorena za Juraja

Onako kako doček nove godine predstavlja kulminaciju proteklih 365 dana, ljetovanje predstavlja komprimirani život - jutarnja kava možda jest slađa, večernji džin-tonik jest romantičniji, ali tijekom dana je vike, cviljenja, pregovora, ucjena, prijetnji, sladoleda i Pocoya gotovo onoliko koliko kamenčića i školjki naša djeca donesu svakodnevno s plaže (sama sam si kriva, kad ih učim da prepoznaju ljepotu baš u svemu).

Dok čupam kosu s glave i brojim minute do povratka u normalu, gledam svoje krezubice (Franka) i čovječje ribice (Juraj) u "gaziranom moru" i uvjerena sam da se neću ni okrenuti, a oni će voditi svoj život ili mi ukrasti auto da bi se provozali s prijateljima. Ili možda samo paničarim jer čitam "Čik - Najbolje ljeto od svih", hit njemačkog pisca Wolfganga Herrndorfa koji je dušu dao za fakine kakve moj sin ovih dana izigrava.

"To je nažalost uvijek tako. Kad su ljudi neljubazni, od uzbuđenja mi koljena klecaju. Ali čim postanu mrvicu srdačniji, ja ih odmah počnem vrijeđati."

"Dugo mi nije bilo jasno zašto se ne razvedu. Neko vrijeme sam umišljao da je to radi mene. Ili radi novca. Ali u nekom sam trenutku došao do zaključka da vole urlati jedno na drugo. Da vole biti nesretni. To sam pročitao u nekom časopisu: da ima ljudi koji vole biti nesretni. Ljudi koji su sretni kad su nesretni. Iako moram priznati da to nisam u potpunosti shvatio. Jedan dio odmah mi je imao smisla. Ali drugi dio baš i nije."

Potaknuti pustolovinama Huckleberryja Finna, napisao je priču o neobičnom prijateljstvu dvojice osmaša - Maika Klingenberga, razrednog autsajdera s čudnom obiteljskom situacijom (nije u šoldima sve...) i Andreja Čihačova zvanog Čik, koji u školu dolazi pijan i umjesto školske torbe nosi plastičnu vrećicu. Jednog ljeta, nakon što mu je majka otputovala u kliniku za odvikavanje od alkohola, a otac otišao na "poslovni sastanak" s mlađahnom tajnicom, Maik vrijeme ubija igranjem igrica i maštanjem o Tatjani iz razreda, koja ga uopće ne ferma. Zbog nje Maik počinje slušati i glazbu koja mu je prije toga bila šit, a kad mu Čik ponudi svoje društvo i pustolovni duh, njih će se dvojica pronaći na autocesti, s laktovima naslonjenima na prozor plave Lade Nive.

"Ali po tišini u kući bilo mi je odmah jasno: sam sam, ljetni su praznici, kuća pripada meni i mogu raditi što me volja."

Maik i Čik ne znaju postoji li zaista Tunguzija (ali zaputili su se prema njoj), ne znaju ni natočiti gorivo u automobil (ali ga znaju ukrasti), ne poznaju nikoga izvan Berlina (ali se ipak putem sprijateljuju sa smrdljivom Isom i starim komunistom), ne znaju jesti ništa osim sladoleda i gumenih bombona, ali neće im loša prehrana presuditi...

"Da sam ja na tvome mjestu, opljačkao bih još jednu banku, to moj brat uvijek kaže. Ne mogu ti ništa dok ne navršiš petnaest."

Ova nagrađivana knjiga u Njemačkoj je u desetak godina doživjela 93 izdanja, a prevedena je na 37 jezika. U osječkom dječjem kazalištu ove je godine izvedena i njezina kazališna adaptacija pa sam se zainteresirala za ovaj naslov. Kritike na njegovim koricama kunu se u suze i u drukčije perspektive, ali mene "Čik" nije oduševio. Pozdravljam ideju da se roman ceste, po uzoru na pustolovne romane Marka Twaina, smjesti u 2010. godinu (iako mi je, kao fanu Destiny's Childa smetalo da se "Survivor", hit s početka 2000.-tih smješta u 2010. i naziva Beyonceinom pjesmom, ako ćemo cjepidlačiti), pa čak i pokušaj kopiranja nenadmašnog twainovskog humora, ali nije me impresionirala izvedba Wolfganga Herrndorfa - podsjetila me na niskobudžetne akcijske filmove. Možda bih knjigu trebala pročitati više puta, kako tvrdi prevoditeljica Anda Bukvić Pažin u pogovoru (zaista lijep pogovor, moram priznati), ili pričekati da Juraj odraste pa da ju s njim prokomentiram (tek je navršio pet godina, još uvijek me pita: "Mama, hoćemo li pročitati sve Durice koje imamo?"). No, što ja znam, ja nisam četrnaestogodišnjak željan prostranstava, ludorija i roditeljske pažnje. Ja sam samo mama koja gleda svoju djecu kako se praćakaju u plićaku i želi im život pun pustolovina, kreativnosti (Franka), šašavosti (Juraj), zvjezdanih neba, bezbrižnih ljeta. Hm, ne bi bilo loše na vrijeme im naglasiti da je reći nekome da ga voliš puno riskantnije i uzbudljivije od počinjenja kaznenih djela protiv imovine. Mislim, bar se meni tako čini. No, što ja znam...

"- Mama, tko je u "Prijateljima" najšašaviji?

- Joey!

- Ja ću onda biti taj."

Juraj (5)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Gilmore Girls Reading Investigation

Iako više nemam vremena svakodnevno gledati Gilmoreice , svaku jesen im se vratim, odgledam prve dvije sezone, koje su mi najdraže, i pronađem inspiraciju za crne dane (hm, koliko bi Luke Danes imao dark days da je žena?). I onda krene. Google sluša pa mi na svakom koraku nudi popis zvan " Rory Gilmore's Reading List " i razne clipove tobožnjih knjigoljubaca koji se gube u izračunima pročitanog s popisa i čude se Rory koja je toliko toga pročitala. Istina jest, a zna ju svatko tko je actually pogledao Gilmore Girls, da se na tom popisu ne nalaze knjige koje je Rory pročitala, nego knjige koje su spomenute u seriji (pa čak i ako je spomenuta samo njihova filmska verzija, kao npr. knjige Stephena Kinga), knjige koje je Lorelai čitala (npr. "The Dirt: Confessions of the World’s Most Notorious Rock Band" ili "Deenie" Judy Blume) ili knjige koje je Jess čitao ("The Electric Kool-Aid Acid Test" Toma Wolfea ili "Howl" Allena Ginsberga).

Pročitajte više

The '90s (2)

Dok sam čitala priče o batleru Jeeveseu , neprestano mi se javljala misao - došlo je vrijeme za čitanje romana koji mi se dugo nalazi na popisu knjiga za koje sam uvjerena da ću voljeti, romana "Na kraju dana" Sir Kazua Ishigura. Nisam ga ranije čitala, a nisam ni pogledala nagrađivanu filmsku verziju ove priče ispripovijedane iz perspektive batlera, ali Ishiguro i ja imamo povijest - njegov "Nikad me ne ostavljaj" oduvijek se nalazi na listi mojih najdražih knjiga, pa sam ovaj roman čuvala kao kvalitetno vino, za posebnu priliku. No, ispostavilo se - svaki dan je posebna prilika. "Mi ovu našu zemlju zovemo Velikom Britanijom, i zacijelo ima takvih koji to drže pomalo neskromnim. Ipak, usudio bih se ustvrditi kako već sam krajolik u našoj zemlji može opravdati upotrebu tako uzvišenog pridjeva. A napokon, što je točno ta "veličina"? Gdje se ili u čemu se ona krije? Potpuno sam svjestan da odgovor na to pitanje zahtijeva glavu daleko umniju od moje, ali

Pročitajte više

Mjesec dana na (engleskom) selu

Često se zapitam - tko bih bila da nisam čitatelj? O čemu bih razmišljala onih dana kada moji prsti ne bi dotaknuli hrbat knjige? Nezamislivi su mi takvi dani, pa ću se pitati i dalje. Knjige koje čitam oblikuju me baš kao i ljudi s kojima se susrećem (zato, pažljivo biraj knjige, i još pažljivije biraj društvo!) - kreiraju moje raspoloženje, kreiraju duh moje sadašnjosti. Ponekad ja tražim knjige, ali one najbolje pronađu mene. Za knjigu "A Month in the Country" (objavljenu 1980.) engleskog književnika J. L. Carra čula sam početkom ljeta (na Youtubeu ju preporučuju mahom odrasli muškarci koji su njome ganuti do suza) i odmah sam ju naručila s Blackwell'sa (nisam pronašla prijevod knjige na hrvatski jezik) - jednostavno, sažetak joj je podsjećao na zalazak sunca u zadnjim danima ljeta, pa sam si ju sačuvala za kraj kolovoza. "For me that will always be the summer days od summer days - a cloudless sky, ditches and roadside deep in grass, poppies, cuckoo pint, trees h

Pročitajte više

Why, thank you Jeeves

Djeca nam danas previše gledaju u ekrane, kažu. Treba im to gledanje ograničiti, kažu. Ja šutim i zahvalna sam materi što mi nije ograničavala gledanje televizije. Televizija je hranila moj romantični duh, nukala me da sanjarim, bila mi prozor u svijet. Ne biste vjerovali, ali zbog televizije sam, između ostalog, danas netko tko čitanje shvaća ozbiljno, netko tko neprestano istražuje, nadopunjuje svoje znanje, širi svoje interese. Sve o čemu se pričalo na televiziji, ja sam poželjela istražiti - a to je svojevremeno bio ozbiljan posao! Google jest postojao, ali nikome se nije dalo uključivati računalo i spajati se dial-upom na world wide web radi jedne informacije, duuuuh. Ipak, slika Rory Gilmore koja Deanu, koji joj, u fraku, govori da u bijeloj debitantskoj haljini izgleda kao cute cotton ball, odgovara: " Why, thank you Jeeves " urezala se u moj temporalni režanj i bilo je pitanje vremena kad ću ja potražiti koju od knjiga u serijalu o tom famoznom Jeevesu. "Ja za se

Pročitajte više

The Mad Poets Department

Ne znam je li me na čitanje "Euforije" navelo ludilo u memoarima Jennette McCurdy ili me na to navelo ljeto, čudno, sparno ljeto, ali žeđala sam za malo Sylvije Plath. Kako sam "Zvono" davno pročitala, roman švedske autorice učinio mi se kao zgodni suvremeni update. Ako ne poznajete lik i djelo američke pjesnikinje, moram reći da je (u mojim očima) Sylvia bila topla i strastvena osoba. Voljela je crvenu boju, inspirirala ju je divljina prirode, oduševljavala se zujanjem bumbara i ispijanjem sherryja u vrtu, ali imala je krajnje visoke kriterije za ovaj svijet. Razočaranja su ju ubila u tridesetoj godini života, a ne plin iz pećnice. Njezin kratak život i način na koji ga je odlučila okončati (iako, tada poprilično uobičajena metoda samoubojica) definirali su ju. No, je li proslavljena po suicidu ili je ikona postala zahvaljujući svom talentu - ono je što još uvijek kopka biografe, kritičare, pisce i čitatelje. Iznimno nadarena (prvu pjesmu objavila je u novinama kao

Pročitajte više

Šljokičasta žena

Pretraži ovaj blog