Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga kao stvorena za Juraja

Onako kako doček nove godine predstavlja kulminaciju proteklih 365 dana, ljetovanje predstavlja komprimirani život - jutarnja kava možda jest slađa, večernji džin-tonik jest romantičniji, ali tijekom dana je vike, cviljenja, pregovora, ucjena, prijetnji, sladoleda i Pocoya gotovo onoliko koliko kamenčića i školjki naša djeca donesu svakodnevno s plaže (sama sam si kriva, kad ih učim da prepoznaju ljepotu baš u svemu).

Dok čupam kosu s glave i brojim minute do povratka u normalu, gledam svoje krezubice (Franka) i čovječje ribice (Juraj) u "gaziranom moru" i uvjerena sam da se neću ni okrenuti, a oni će voditi svoj život ili mi ukrasti auto da bi se provozali s prijateljima. Ili možda samo paničarim jer čitam "Čik - Najbolje ljeto od svih", hit njemačkog pisca Wolfganga Herrndorfa koji je dušu dao za fakine kakve moj sin ovih dana izigrava.

"To je nažalost uvijek tako. Kad su ljudi neljubazni, od uzbuđenja mi koljena klecaju. Ali čim postanu mrvicu srdačniji, ja ih odmah počnem vrijeđati."


"Dugo mi nije bilo jasno zašto se ne razvedu. Neko vrijeme sam umišljao da je to radi mene. Ili radi novca. Ali u nekom sam trenutku došao do zaključka da vole urlati jedno na drugo. Da vole biti nesretni. To sam pročitao u nekom časopisu: da ima ljudi koji vole biti nesretni. Ljudi koji su sretni kad su nesretni. Iako moram priznati da to nisam u potpunosti shvatio. Jedan dio odmah mi je imao smisla. Ali drugi dio baš i nije."

Potaknuti pustolovinama Huckleberryja Finna, napisao je priču o neobičnom prijateljstvu dvojice osmaša - Maika Klingenberga, razrednog autsajdera s čudnom obiteljskom situacijom (nije u šoldima sve...) i Andreja Čihačova zvanog Čik, koji u školu dolazi pijan i umjesto školske torbe nosi plastičnu vrećicu. Jednog ljeta, nakon što mu je majka otputovala u kliniku za odvikavanje od alkohola, a otac otišao na "poslovni sastanak" s mlađahnom tajnicom, Maik vrijeme ubija igranjem igrica i maštanjem o Tatjani iz razreda, koja ga uopće ne ferma. Zbog nje Maik počinje slušati i glazbu koja mu je prije toga bila šit, a kad mu Čik ponudi svoje društvo i pustolovni duh, njih će se dvojica pronaći na autocesti, s laktovima naslonjenima na prozor plave Lade Nive.


"Ali po tišini u kući bilo mi je odmah jasno: sam sam, ljetni su praznici, kuća pripada meni i mogu raditi što me volja."

Maik i Čik ne znaju postoji li zaista Tunguzija (ali zaputili su se prema njoj), ne znaju ni natočiti gorivo u automobil (ali ga znaju ukrasti), ne poznaju nikoga izvan Berlina (ali se ipak putem sprijateljuju sa smrdljivom Isom i starim komunistom), ne znaju jesti ništa osim sladoleda i gumenih bombona, ali neće im loša prehrana presuditi...


"Da sam ja na tvome mjestu, opljačkao bih još jednu banku, to moj brat uvijek kaže. Ne mogu ti ništa dok ne navršiš petnaest."


Ova nagrađivana knjiga u Njemačkoj je u desetak godina doživjela 93 izdanja, a prevedena je na 37 jezika. U osječkom dječjem kazalištu ove je godine izvedena i njezina kazališna adaptacija pa sam se zainteresirala za ovaj naslov. Kritike na njegovim koricama kunu se u suze i u drukčije perspektive, ali mene "Čik" nije oduševio. Pozdravljam ideju da se roman ceste, po uzoru na pustolovne romane Marka Twaina, smjesti u 2010. godinu (iako mi je, kao fanu Destiny's Childa smetalo da se "Survivor", hit s početka 2000.-tih smješta u 2010. i naziva Beyonceinom pjesmom, ako ćemo cjepidlačiti), pa čak i pokušaj kopiranja nenadmašnog twainovskog humora, ali nije me impresionirala izvedba Wolfganga Herrndorfa - podsjetila me na niskobudžetne akcijske filmove. Možda bih knjigu trebala pročitati više puta, kako tvrdi prevoditeljica Anda Bukvić Pažin u pogovoru (zaista lijep pogovor, moram priznati), ili pričekati da Juraj odraste pa da ju s njim prokomentiram (tek je navršio pet godina, još uvijek me pita: "Mama, hoćemo li pročitati sve Durice koje imamo?"). No, što ja znam, ja nisam četrnaestogodišnjak željan prostranstava, ludorija i roditeljske pažnje. Ja sam samo mama koja gleda svoju djecu kako se praćakaju u plićaku i želi im život pun pustolovina, kreativnosti (Franka), šašavosti (Juraj), zvjezdanih neba, bezbrižnih ljeta. Hm, ne bi bilo loše na vrijeme im naglasiti da je reći nekome da ga voliš puno riskantnije i uzbudljivije od počinjenja kaznenih djela protiv imovine. Mislim, bar se meni tako čini. No, što ja znam...


"- Mama, tko je u "Prijateljima" najšašaviji?
- Joey!
- Ja ću onda biti taj."

Juraj (5)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta