Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga kao stvorena za putnike

Normalni se ljudi raduju odlasku na jug, a ja na izlasku iz Osijeka redovito gutam knedle, tuga me preplavljuje (znači li to da ovaj grad napokon smatram svojim, da ga imam pravo zvati domom?). Na radiju sviraju Crowded House. "Everywhere you go, always take the weather with you" (uglavila sam ju između pjesama Silentea i hitova Osječkih zumbića na playlisti MORE2023) - mogu li i Osijek ponijeti sa sobom?




A onda, kad malo razmislim, shvatim da je najbolji dio odmaka od kućnog praga istraživanje novog, svojih novih verzija, novih gradova - i da ponekad uživam u tom istraživanju. Nisam nikad bila odvažna duha željna putovanja, ali otkad imam djecu, trudim se učiti ih prepoznavanju ljepote oko sebe. Zbog njih, zaljubila sam se u male pustolovine (nakon kojih slijedi povratak u poznato). Naravno, kao inspiracija mi služi i moje omiljeno prometalo kroz prostor i vrijeme - književnost.



" - Putuješ li ti da bi oživio svoju prošlost? - glasilo je sada Kanovo pitanje koje se moglo postaviti i ovako: - Putuješ li da bi pronašao svoju budućnost?
A Marco bi odgovorio: - 'Drugdje' je odraz u negativu. Putnik prepoznaje malo onoga što mu pripada, a otkriva mnogo onoga što nije i neće biti njegovo."

Nisam ništa znala o "Nevidljivim gradovima" Itala Calvina, koje sam ponijela na more - znala sam samo da je riječ o hvaljenom tekstu ovog talijanskog pisca. Naravno, taj podatak je bio dovoljan za stvaranje prevelikih očekivanja (koja su ovaj put ispunjena).


Kublaj-kan (1215.-1294.) je bio mongolski car, osnivač kineske dinastine Yuan i jedan od najmoćnijh careva na svijetu, kaže Wikipedija. Unuku Džingis-kana najveće je postignuće bilo osvajanje Kine, a poticao je i trgovinu, uredio poštanske postaje, kontrolirao Put svile te izgradio Beijing. Povijest pamti da je mlađahni Marko Polo (naše gore list, bez obzira što kažu povjesničari, zar ne?) krenuo u Kinu 1270.-tih te da je ondje služio sedamnaest godina, kao državni službenik. Na povratku u Europu, napisao je putopis "Milijun" i omogućio Europljanima da upoznaju Mongolsko Carstvo. Stoljećima nadahnjujući moreplovce i istraživače, Marco Polo nadahnuo je i Itala Calvina koji je po uzoru na "Milijun" napisao svoje "Nevidljive gradove".



"Nije rečeno da Kublaj-kan vjeruje svemu što mu Marco Polo kaže kad opisuje gradove koje je posjetio na svojim poslanstvima, no jasno je da tatarski vladar sluša mladog Mlečanina s više znatiželje i pozornosti no ijednog drugog glasnika i istraživača", veli Calvino na početku, opisujući trenutak u vladarevom životu koji ga goni da u rasulu svog carstva vidi nešto vrijedno i grandiozno. Ali način na koji Calvino opisuje Kanov očaj... Hm, moglo bi biti nezgodno pisati osvrt o knjizi koja je začeta iz tako jednostavne, a bajkovite ideje - rečenice su joj vrijedne divljenja, zastajanja, čitanja naglas, prepisivanja.

"U svakom novom gradu u koji stigne, putnik otkriva neku svoju prošlost za koju više i ne zna da je posjeduje: ono što više nisi, što više ne posjeduješ i što ti je strano, vreba na te na stranim i nezaposjednutim mjestima."








Iako "Nevidljivi gradovi" sadrže pedesetak elegičnih bilješki o gradovima ženskih imena koji su se našli na Polovom putu, nije riječ o putopisu, nego o meditativnom tekstu o starosti, ljepoti, o ljubavi, ... Marco Polo Kanu ne govori o novootkrivenim rudnicima tirkiza ili cijenama i ponudama kojekakvih proizvoda, kao ostali poslanici, nego mu govori "misli koje bi pale na um nekom tko sjedi na kućnom pragu i uživa u svježini večeri" i uči nas zastati na nepoznatim gradskim vratima, udahnuti svako novo mjesto na kojem se zateknemo, protrljati ružmarin među prstima, diviti se glicinijama i oleandrima kraj kućnih pragova, isprobati nove boje i okuse, bez straha, sigurni u sebe i sve ono što je našem srcu milo, znajući da je ta milota mjerilo svih stvari na svijetu.

Knjiga je ovo koju vrijedi trajno držati na noćnom ormariću ili, još bolje, u naprtnjači, na putovanjima - čitati ju na kojekakvom gradskom vidikovcu s kojeg pogled seže daleko, daleko, sve do najljepših ljudskih želja i spoznaja.


"- Ostaje jedan o kojemu nikad ne govoriš.
Marco Polo pognu glavu.
- Venecija - reče Kan.
Marco se osmjehnu. - A o čemu sam ti drugom govorio, što misliš?
Car ga je netremice promatrao. - Pa ipak, nikad te nisam čuo da izgovaraš njezino ime.
Polo će: - Kad god opisujem neki grad, kažem nešto i o Veneciji.
...
- Nakon što se jednom utvrde u riječima, prizori sjećanja brišu se - reče Polo. - Možda strahujem da ću odjednom izgubiti čitavu Veneciju ako o njoj budem govorio. Ili sam je možda, govoreći o drugim gradovima, malo pomalo već i izgubio."







Fotografije su snimljene u Grožnjanu i Motovunu, u srpnju 2023.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta