Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga kao stvorena za putnike

Normalni se ljudi raduju odlasku na jug, a ja na izlasku iz Osijeka redovito gutam knedle, tuga me preplavljuje (znači li to da ovaj grad napokon smatram svojim, da ga imam pravo zvati domom?). Na radiju sviraju Crowded House. "Everywhere you go, always take the weather with you" (uglavila sam ju između pjesama Silentea i hitova Osječkih zumbića na playlisti MORE2023) - mogu li i Osijek ponijeti sa sobom?




A onda, kad malo razmislim, shvatim da je najbolji dio odmaka od kućnog praga istraživanje novog, svojih novih verzija, novih gradova - i da ponekad uživam u tom istraživanju. Nisam nikad bila odvažna duha željna putovanja, ali otkad imam djecu, trudim se učiti ih prepoznavanju ljepote oko sebe. Zbog njih, zaljubila sam se u male pustolovine (nakon kojih slijedi povratak u poznato). Naravno, kao inspiracija mi služi i moje omiljeno prometalo kroz prostor i vrijeme - književnost.



" - Putuješ li ti da bi oživio svoju prošlost? - glasilo je sada Kanovo pitanje koje se moglo postaviti i ovako: - Putuješ li da bi pronašao svoju budućnost?
A Marco bi odgovorio: - 'Drugdje' je odraz u negativu. Putnik prepoznaje malo onoga što mu pripada, a otkriva mnogo onoga što nije i neće biti njegovo."

Nisam ništa znala o "Nevidljivim gradovima" Itala Calvina, koje sam ponijela na more - znala sam samo da je riječ o hvaljenom tekstu ovog talijanskog pisca. Naravno, taj podatak je bio dovoljan za stvaranje prevelikih očekivanja (koja su ovaj put ispunjena).


Kublaj-kan (1215.-1294.) je bio mongolski car, osnivač kineske dinastine Yuan i jedan od najmoćnijh careva na svijetu, kaže Wikipedija. Unuku Džingis-kana najveće je postignuće bilo osvajanje Kine, a poticao je i trgovinu, uredio poštanske postaje, kontrolirao Put svile te izgradio Beijing. Povijest pamti da je mlađahni Marko Polo (naše gore list, bez obzira što kažu povjesničari, zar ne?) krenuo u Kinu 1270.-tih te da je ondje služio sedamnaest godina, kao državni službenik. Na povratku u Europu, napisao je putopis "Milijun" i omogućio Europljanima da upoznaju Mongolsko Carstvo. Stoljećima nadahnjujući moreplovce i istraživače, Marco Polo nadahnuo je i Itala Calvina koji je po uzoru na "Milijun" napisao svoje "Nevidljive gradove".



"Nije rečeno da Kublaj-kan vjeruje svemu što mu Marco Polo kaže kad opisuje gradove koje je posjetio na svojim poslanstvima, no jasno je da tatarski vladar sluša mladog Mlečanina s više znatiželje i pozornosti no ijednog drugog glasnika i istraživača", veli Calvino na početku, opisujući trenutak u vladarevom životu koji ga goni da u rasulu svog carstva vidi nešto vrijedno i grandiozno. Ali način na koji Calvino opisuje Kanov očaj... Hm, moglo bi biti nezgodno pisati osvrt o knjizi koja je začeta iz tako jednostavne, a bajkovite ideje - rečenice su joj vrijedne divljenja, zastajanja, čitanja naglas, prepisivanja.

"U svakom novom gradu u koji stigne, putnik otkriva neku svoju prošlost za koju više i ne zna da je posjeduje: ono što više nisi, što više ne posjeduješ i što ti je strano, vreba na te na stranim i nezaposjednutim mjestima."








Iako "Nevidljivi gradovi" sadrže pedesetak elegičnih bilješki o gradovima ženskih imena koji su se našli na Polovom putu, nije riječ o putopisu, nego o meditativnom tekstu o starosti, ljepoti, o ljubavi, ... Marco Polo Kanu ne govori o novootkrivenim rudnicima tirkiza ili cijenama i ponudama kojekakvih proizvoda, kao ostali poslanici, nego mu govori "misli koje bi pale na um nekom tko sjedi na kućnom pragu i uživa u svježini večeri" i uči nas zastati na nepoznatim gradskim vratima, udahnuti svako novo mjesto na kojem se zateknemo, protrljati ružmarin među prstima, diviti se glicinijama i oleandrima kraj kućnih pragova, isprobati nove boje i okuse, bez straha, sigurni u sebe i sve ono što je našem srcu milo, znajući da je ta milota mjerilo svih stvari na svijetu.

Knjiga je ovo koju vrijedi trajno držati na noćnom ormariću ili, još bolje, u naprtnjači, na putovanjima - čitati ju na kojekakvom gradskom vidikovcu s kojeg pogled seže daleko, daleko, sve do najljepših ljudskih želja i spoznaja.


"- Ostaje jedan o kojemu nikad ne govoriš.
Marco Polo pognu glavu.
- Venecija - reče Kan.
Marco se osmjehnu. - A o čemu sam ti drugom govorio, što misliš?
Car ga je netremice promatrao. - Pa ipak, nikad te nisam čuo da izgovaraš njezino ime.
Polo će: - Kad god opisujem neki grad, kažem nešto i o Veneciji.
...
- Nakon što se jednom utvrde u riječima, prizori sjećanja brišu se - reče Polo. - Možda strahujem da ću odjednom izgubiti čitavu Veneciju ako o njoj budem govorio. Ili sam je možda, govoreći o drugim gradovima, malo pomalo već i izgubio."







Fotografije su snimljene u Grožnjanu i Motovunu, u srpnju 2023.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...