Šljokičasta žena

Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću pisati blog, pa...povjerovala bih mu jer je to nešto što sam oduvijek htjela isprobati. Već ste mogli primijetiti da sam opsjednuta dodavanjem stvari na svoju listu stvari koje želim u životu isprobati, otkriti, vidjeti, a pisanje bloga već je godinama na njoj. Kada sam se preselila u Dalmaciju, u grad u kojem nisam nikoga poznavala, morala sam se ponovno izgraditi i koliko god me usamljenost ubijala i iz mene izvlačila ono najgore, nekako sam zahvaljujući njoj imala hrabrosti isprobati stvari koje možda kod kuće nikada ne bih, npr. lani sam se ošišala na pixie kratko (hm, što se više ljeto približava, opet sam u nedoumici trebam li se ošišati), a nekoliko mjeseci kasnije počela sam pisati blog. Nazvala sam ga Glitter Girl i kladim se da ni danas ljudi ne kuže zašto. Ne, nisam opsjednuta make up-om, štoviše, poprilično sam neuka što se tiče kozmetike. Šljokice meni predstavljaju igru, bezbrižnost djetinjstva, bajkoviti život koji sam ...

Jadna sam ja "blogerica" koja piše o serijama koje voli, a da dosad vam nisam opjevala American horror story ! Seriju su stvorili likovi koji su osmislili glazbenu gay dramu Glee, ali ne - AHS nije nimalo nalik Gleeju (OK, osim kad Jude prolupa pa propjeva u drugoj sezoni)! Serija je dosada emitirana u dvije sezone: Murder House i Asylum. Već prema naslovima možete naslutiti da se radi o žanru horora kojemu je mjesto radnje uvijek neko mjesto koje vrvi nesretnim dušama koje nastoje osvetiti svoju tešku sudbinu. Iako se u obje sezone, koje međusobno nisu povezane, pojavljuju isti glumci, oni su uvijek dio neke druge priče i gledatelju je teško razlučiti u kojoj sezoni su svoj posao obavili bolje. Ako volite priče o duhovima ili ste strašljivko koji se voli uz nekoga stiskati dok gleda horore, pogledajte AHS - taman imate vremena pregledati protekle dvije sezone do listopada za kada je najavljena treća sezona naziva Coven. Vještice!  My favorite ! Ako ste AHS virgin , evo ...

Antologijske serije kao što je Seinfeld ostave trag na gledateljima. Na neke likove se naviknemo i upoznamo ih u dušu, pa nam i događaji koje su proživljeli ostanu trajno urezani u sjećanje, kao da smo ih i sami proživjeli. Dakako, ne moram strepiti da će lutke u izlozima sličiti meni iz jednostavnog razloga - moja vaga pokazuje broj veći od 40, ali neke od seinfeldovskih situacija sjetim se gotovo svakodnevno, spopadnu me poput fobije kojoj se ne mogu oduprijeti. Ya Gotta Seeeeeeeee The Baby! Kad god idem vidjeti novorođenče, silno se bojim da će riječ biti o ugly bebi, i da ću, dok svi govore kako je slatko, ja zaprepašteno buljiti. Zato uvijek imam unaprijed smišljene rečenice da izbjegnem neugodnjak - ako ništa drugo, reći ću: "Isti ćaća!", ili "Ista baka!" i druge teme na tu varijaciju, samo da ne bih morala reći da je dijete preslatko i pri tome - lagati. Srećom, u svom životu nisam još srela bebu koja nije bila doista slatka! You can't beat ...

Žalosno je što je primanje pisama i pošiljaka danas znanstvena fantastika, a nekad davno bilo je jedini način da poruka s jednog kraja svijeta dođe do onoga kome je namijenjena. Nekada su se pismima sklapali poslovi, vojnici su svojim voljenima javljali da su živi, putnici su dijelili dojmove s putovanja, u pismima su ostale zapisane neke od najljepših ljubavnih izjava. Ako ste prosječni stanovnik svijeta u 21. stoljeću, danas rijetko kad primite pismo koje će vas obradovati - ako poštar i zazove vaše ime, najčešće se radi o računima ili, pak, o ovrsi koja vam kuca na vrata. Ipak, pronalazak pisma prijatelja ili razglednice s mora u poštanskom sandučiću još uvijek izaziva osmijeh! Nekad davno, u Rimu, većina poruka odnosila se samo na državne poslove, pa je o njima isključivo država i brinula. U srednjem vijeku, cehovi trgovaca i pojedina sveučilišta održavali su poštansku službu među svojim članovima, a tek u 16. stoljeću poštanska služba postaje dostupna svima. Kralj Henry V...

Pomislit ćete da imam samoubilačku namjeru jer često čitam knjige na tu temu. Valjda sam u nekoj melankoličnoj fazi života, i da, naravno, intrigira me taj odustanak od onoga što je najvećeg dara ikada darovanog - života. Mi, ljudi, takvi smo, smrt nas uvijek iznenadi, šokira, uvijek nas potakne na razmišljanje, a u slučaju samoubojstva - na zakašnjelo suosjećanje i znatiželju. Bezbroj pitanja na koja više nema tko odgovoriti. Malo je pisaca koji smrt znaju prikazati kao sasvim prirodnu pojavu, čak i kad se dogodi u najneobičnijim okolnostima, ali Jeffrey Eugenides, čarobnjak napisane riječi, zasigurno je jedan od njih. Čovjek je to koji napiše knjigu svakih deset godina, ali čekanje njegovih djela uvijek se isplati. U svom debitantskom romanu, Nevina samoubojstva, knjigom koja mi je jednom godišnje ne repertoaru - samo zato što je ljepota njenih riječi tako nepotrošna, samoubojstvo je predstavio romantično kao jedini lijek za kojim posežu sanjari koji ne mogu podnijeti živjeti u praz...

Netko bi volio živjeti u vili s pedeset spavaćih soba i ogromnim bazenom, netko sanja o životu na 83. katu nebodera u stanu s pogledom na velegrad obavijen smogom, a ja se zamišljam samo u simpatičnoj english cottage . Kad pomislim na budućnost, kad se probam vidjeti s unucima (s djecom se još ne mogu zamisliti), pred očima mi je samo ta slatka mala kućica okružena engleskim vrtom, koji je idealan za neuredne vrtlare poput mene. Donekle razumijem Mariju Antoanetu koja je pored Versailla izgradila romantično selo samo za sebe - dakako, ona ga je izgradila da se ne miješa s prljavim pukom, a da svejedno uživa u seoskoj dokolici, a ja ga želim zato što mi već pogled na sliku kolibica i mlinova smiruje dušu.  Osim Versailla, voljela bih posjetiti Stratford, rodno mjesto Williama Shakespeara, u kojem se nalazi ulica Henley s kućicom u kojoj je odrasla njegova ljubav Anne Hathaway. Gledajući ulice Stratforda, Shakespeare nije ni mogao ništa drugo, nego pisati predivne ljubavne ...

Osim što sam gledajući Gilmoreice učila o glazbi, filmovima i knjigama, naučila sam ponešto i o življenju punim plućima. Najveći strah mi je da ne ispunjavam svakodnevno potencijal koji mi je Bog darovao i zato se trudim svaki dan javiti prijatelju, svako malo trudim se naučiti nešto novo ili otkriti ljepotu u nečemu u čemu je prije nisam uviđala. Na ovaj način su mi Gilmoreice pomogle u tome: 31. In omnia paratus! Na okupljanju Life and death brigade Logan je potaknuo dosadnu Rory da iskuša svoje granice i skoči s ogromne platforme Mary Poppins style . "People can live a 100 years without really living for a minute" , rekao joj je, i ta rečenica mi se baš urezala u pamćenje. Život ponekad stvarno počinje tek kad prijeđemo svoje granice, i ne mislim pri tome ni na kakve ilegalne ili nemoralne stvari, nego na naše strahove. Valja se suočiti sa svojim strahom i gledati na svako strašno iskustvo kao životnu lekciju. 32. Doživi svaki trenutak! Kad ste zadnji ...

Nedavno sam gledala neki dokumentarac, između ostalog, govorili su o Davidu Lynchu kao o nevjerojatnom filmašu pa sam si baš poželjela pogledati njegov Blue velvet iz 1986. godine. Lynch je poznat po nadrealnim filmovima, ali za razliku od nadrealnog Tima Burtona, Lynch se okreće mračnjacima, a u svoje scene uključuje impresivnu glazbu koja ostavlja gotovo dublji dojam nego glumci na ekranu i svaka scena kao da izranja iz čudnog sna. Njegov stil sasvim je logičan ako uzmemo da se mjetnošću počeo baviti na studiju slikarstva. Proslavio se filmovima Erasehead, Elephant man, Dina, Lost highway, Mulholland Drive, a autor je i Twin peaksa. Zovu ga renesansnim čovjekom suvremenog filma, i priznajem, ima nešto posebno u njegovom stvaralaštvu. Već na samom početku Blue velveta daje se nagovještaj - ništa nije onako kakvim se čini i čudan je ovaj svijet. Prve scene oslikavaju idiličnu američku ulicu, bijele ograde i procvale ruže, svira Blue velvet Bobby Vintona, a onda o...

Lijepo je vidjeti da su Gilmoreice, i pet godina nakon što su se prestale snimati, još uvijek u srcima ljudi! Kao što sam već rekla, svaki dan započenem s Gilmoreicama i kavom. Sure , gledam i druge serije, ali uvijek popodne ili navečer - jutro je samo za Gilmoreice čiji brzi govor i pop culture references mi uljepšavaju dan! Žalim samo mog budućeg muža koji će jutra u budućnosti provoditi ovako :) Ovo jutro sam na petoj sezoni, i srce mi se para na epizodu Say something - po milijunti put. Svaku epizodu otkrijem nešto novo - ili grešku u snimanju (šalice su često u istoj sceni totalno drugačije boje) ili neku pouku koja mi dobro dođe u životu. Ovo su neke od njih: 26. Veze na daljinu moguće su ukoliko se oboje potrudite  Stvarno je nevjerojatno koliko mi je svaka epizoda Gilmoreica životna i koliko mi je pomogla da preživim u stvarnosti. Oni koji ih ne vole govore o njihovoj nerealnosti, ali ti očito nisu upoznali moje sestre i mene - vidjeli bi oni brzo pričanje kad bi...