Preskoči na glavni sadržaj

Zbog CTF-a volim Šibenik

Za dva dana, 15. svibnja, po 3. put otvara se Croatian travel festival (ironije li - naziv mu je na engleskom jeziku), a Šibenik će postati odredište za sve putopisce, pustolove, reportere i sve druge skitnice, ali i one koji kroz njihove priče žele upiti dašak uzbuđenja koji je neraskidivo vezan za putovanja.
Festival uključuje mnoštvo besplatnih predavanja, bogat glazbeni program u klubu Azimut, radionice fotografije, volontiranja, humanitarnu akciju, a za sve posjetitelje organizirat će se i besplatno razgledavanje povijesnog djela Šibenika, pa ako ste u mogućnosti, navratite!


Povodom Croatian travel festivala, zaboravit ću ovih dana na šibenski mentalitet koji tako često otežava život ovoj  furešti i nabrojat ću vam nekoliko najzanimljivijih stvari koje morate znati o Šibeniku, kao dodatnu motivaciju da ovoga vikenda sa mnom popijete kavicu!

1. Šibenik je jedini grad na našoj obali koji su osnovali Hrvati

2. Naziva se Krešimirov grad jer se prvi put spominje 1066. god u darovnici kralja Petra Krešimira IV

3. Šibenska katedrala svetog Jakova je jedina monumentalna građevina povijesne arhitekture izvedena čitava od jedinstvene građe, isključivo od kamena - gradila se sto godina pod budnim okom Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca



4. Poznato turističko naselje Solaris ime je dobilo po solanama koje su se na njegovom mjestu nalazile

5. Šibenik je poznat po svojim utvrdama koje su služile za obranu grada - tvrđava svetog Ivana (Tanaja), tvrđava Šubićevac (Barone), tvrđava svetog Nikole i svetog Mihovila - a u čijoj gradnje su sudjelovali kako muškarci, tako i žene, pa i djeca

6. U svibnju se u Šibeniku ne održavaju vjenčanja, jedni kažu da je to zbog poštivanja sjećanja na djevojku koja se 1649., kada je grad poharala kuga, zavjetovala da će otići u samostan ako kuga prestane, što je i učinila upravo u mjesecu svibnju, a drugi kažu da je tako zbog praznovjerja koje je ostalo u glavama Šibenčana, a prema kojem svibanj slovi kao mjesec nesretan za žendibu

7. Šibensko kazalište nekoć je bilo najveće na našoj obali - sa 450 sjedećih mjesta, a postoji od 1870. godine

8. Ukoliko se u Šibeniku zaželite noćnog života, pronaći ćete ga u mom trenutnom kvartu - Docu - koji je zapravo nastavak rive te u klubu Inside

9. U Šibeniku su rođeni Arsen Dedić, Mišo Kovač, Vice Vukov, Perica Bukić, Špiro Guberina, Vinko Brešan, Ivo Brešan, Maksim Mrvica, Goran Višnjić, Antonija Mišura, Antonija Blaće i mnogi drugi koji su odavno iz Šibenika pobjegli. Ipak, najlegendarniji stanovnik Šibenika je legenda Dražen Petrović, momak s Baldekina, kojemu je odana čast gotovo u svakom šibenskom kvartu



10. Na dan svetog Mihovila, 29. rujna, slavi se Dan grada Šibenika na koji su nekoć imali običaj jednog čovjeka proglasiti plemićem, a jednog zatvorenika pustiti na slabodu

11. Šibenik je poznat po šibenskom botunu, tradicionalnom pucetu sa šibenske nošnje, šibenskom bagatinu, novcu koji se u Šibeniku kovao, po šibenskoj crvenoj kapi, šibenskim pidočama (dagnjama) od kojih se prave brudeti, rižoti, pa i kolači, najstarijem zvonu u Hrvatskoj koje datira iz 13. stoljeća i Šibenskoj molitvi koja je jedan od prvih poznatih hrvatskih latiničkih jezičnih i književnih spomenika, a godinama je smatrana i najstarijim



12. Svoje gospodarstvo Šibenik je gradio na nekad uspješnim tvornicama TLM-u (Tvornica lakih metala) i TEF-u (Tvornici elektroda i ferolegura)

13. Šibenik ima 24 crkve i 6 samostana, a s 13 crkava u staroj gradskoj jezgri je grad s najvećim brojem sakralnih objekata među svim gradskim jezgrama dalmatinskih gradova

14. Šibenik odnedavno ima gradsku pažnju Banj s koje se pruža predivan pogled na gradsku jezgru, a do koje vodi novouređena šetnica na kojoj parovi zaključavaju ljubavne katance ;), dok je godinama ulogu gradskog kupališta imala Jadrija nadomak obale



15. Šibenik je, između ostalog, poznat i po brojnim festivalima, večerima šansona i sličnih manifestacija, od kojih je najpoznatiji Međunarodni festival djeteta (Terraneo neću spominjati). Tko zna, možda njegovu tradiciju bude uspješno slijedio i Croatian travel festival! Vidimo se!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...