Preskoči na glavni sadržaj

I luđaci zaslužuju ljubav

Kad me obuzme melankolija i beznadnost, tražim utjehu u filmskim svjetovima, pitajući se o čemu bih ovog trenutka razmišljala da živim u nekoj drugoj zemlji, da se zovem drugačije ili da se družim s drugim ljudima. 

Ovaj put, s watchliste sam skinula film Dedication (2007) - nezapaženi indie filmić o izgubljenim dušama. 

Ako volite Sheldona Coopera, voljet ćete i lik Henryja Rotha, pisca dječjih knjiga koji se ni ne pokušava boriti sa svojim opsesivno kompulzivnim poremećajem. On se ne vozi automobilima jer su kutije smrti, mrzi svoje roditelje, plaši se zmija i mrkve, misli da je život bolan, da su crna djeca slađa od bijele, on djeci govori da Djed Božićnjak ne postoji, voli filmove s japanskim čudovištima, praznovjeran je, kad ejakulira pada u depresiju i čudan je na još sto različitih načina. 

Nakon smrti suradnika, prisiljen je na novoj knjizi o dabru Martyju surađivati s ilustratoricom Lucy koja još uvijek ne zna što želi od života, a kojoj je novac jedina motivacija za suradnju s nepodnošljivim Henryjem, budući da joj vlastita majka naplaćuje stanarinu i prijeti izbacivanjem na ulicu.


Prvo redateljsko ostvarenje Justina Therouxa (da, lika koji nikako da oženi Jennifer Aniston!) ljupka je, ali i nelagodna romantična drama (i traje, za film savršenih, 90 minuta). 

Podsjetio me da većina nas luta ovim svijetom misleći da traže samoga sebe, ali istina jest - smiraj duše otkrijemo tek kad pronađemo - ne sebe - nego drugu osobu. Ponekad je ta osoba neurotična, neobična, neprilagođena, neobjašnjiva i nerazumljiva, ali ona savršeno popunjava naše pukotine i pomaže nam nositi našu prtljagu. To otkriće ne može nam zamijeniti ni akademski, ni profesionalni uspjeh, ni prijateljstva, niti svo bogatstvo ovog svijeta, i zato je to potraga uvijek vrijedna truda.


Dedication su filmski kritičari okarakterizirali kao romantičnu komediju za nihiliste, a mene je asocirala na mračniju verziju 500 days of summer. Anyway, Billy Crudup i Mandy Moore uspjeli su stvoriti kemiju ("Daaaaaj, poljubite se već jednom!") koja kao da je ostala neispričana do kraja, pa film gledatelja ostavlja s mnogim neodgovorenim pitanjima. Ipak, ovaj film zgodan je za pogledati na kraju radnog tjedna, kad na televiziji nema ništa pametno, i kad je najbolje ušuškati se ispod dekice. Po mogućnosti, s dragom osobom, ili nekim malim čupavcem.

Primjedbe

  1. savršen film za petak navečer i kraj prvog radnog tjedna :) Bilježim preporuku :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nadam se da je bio uspješan i da ćeš entuzijastično dočekati novi ponedjeljak! :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta