Preskoči na glavni sadržaj

Zašto volim biti žena

Naživcirao me danas članak jednog glupog portala koji je istaknuo 50 stvari zašto je praktično i dobro biti žena. Prema nepoznatom autoru, glavni razlozi zašto je dobro biti žena su opraštanje prometnih prekršaja, PMS, sposobnost glumljenja orgazma, činjenica da je bolje biti tatina curica nego mamin sin, sposobnost tračanja, brže i jeftinije opijanje itd. Kakva hrpa gluposti! Ipak, članak me ponukao da razmislim – zašto trebam biti sretna što sam stvorena baš kao žensko? 



Da, žene ne pate od kompleksa u vidu veličine penisa, ali zato pate od tisuću drugih kompleksa – od kilograma, veličine grudi, problematične kože i mnogih drugih. Žene mogu nositi haljine, šminkati se i nositi hrpu nakita na sebi, ali je li to prednost? Depilacije, izbor grudnjaka, trošenje novca na kozmetiku koja će nas na kraju postarati – uživaju li žene u toj svojoj ženstvenosti? Žene mogu plakati da ne ispadnu papci i pitati za smjer a da se ne osjećaju nesposobno? Neka mi oproste autori članka, ali ja mrzim pitati za smjer, i uvijek se, ako uopće pitam, osjećam nesposobno! Žene će se prve spasiti s brodova koji tonu, no, hoće li biti sretne znajući da su njihovi muškarci zbog toga poginuli? Najsmješniji mi je navod da je za žene kupovanje odjeće zabava – iskreno, meni je zabavan jedino šoping u knjižari, svaki drugi šoping u meni samo izazove frustraciju i suze. „Od žena se ne očekuje da daruju cvijeće, niti da nazovu prve“ – što će reći da je žena osuđena na čekanje i trošenje dragocjenog vremena, jer to društvo od nje očekuje. „Žene su ljepši spol i u pravilu dobivaju skrbništvo nad djecom nakon razvoda“ – no, to je zaista prekrasno, jer, kad se već razvodiš, bitno je da ti izađeš kao pobjednik, a za dijete ćemo lako…


Žene su emotivnije od muškaraca, kažu, ali ne slažem se. Ako je ženino srce more tajni, koliki je tek ocean srce muškarca? Tražeći ravnopravnosti, žene godinama podcjenjuju muškarce i često ih karakteriziraju kao hladnjikavce koji ne znaju izraziti svoje osjećaje. Jeste li kad vidjeli mladog oca kako drži svoje djetešce u rukama? Zašto bi on morao dramatizirati i opisivati svoje osjećaje u tisuću riječi, kad slika govori puno više od toga?

Žene imaju prijateljice kao psihoterapeute, kažu. Ali zaboravljaju da je žena ženi vuk i da često baš žena može drugoj ženi nanijeti veliku bol. Žene su zavidne jedna drugoj, međusobno se olajavaju da bi diskreditirale jedna drugu, često jedna drugoj zabijaju noževe u leđa. Vrlo često kvalitetnija je radna sredina u kojoj radi više muškaraca, nego kokoški, ne zato što muškarci ženama gledaju kroz prste, nego zato što ne kompliciraju - nemaju toliku sposobnost manipulacije i proračunatosti.


Žene imaju veći prag boli. Ali, muškarci stoljećima idu u ratove, još u pubertetu uče rukovati puškama i ubijati ljude – kako itko može pomisliti da je muškarcu to urođeno, da je hrabrost nešto s čim se on rodi te da on velike boli koje rat nosi ne može podnijeti? Svi se bojimo i svi osjećamo jednaku bol. Sličniji smo nego što mislimo, i svatko tko misli drugačije, neka preupita bilo kojeg od naših branitelja, ili braniteljica, jesu li bili uplašeni i spavaju li mirno nakon svega što su vidjeli. Ponekad mi se čini da i muškarci i žene najveću bol mogu podnijeti upravo nadopunjujući se.

Hm, čini se da je biti žena zapravo poprilično grozno. Ženama nikada nije bilo teže - očekivanja nas samih, naših obitelji i društva veća su nego ikad prije. Žena danas može biti domaćica, može biti odlučivati o svojoj karijeri, može biti zaposlena majka i supruga, može biti sve što poželi. U želji da se dokaže, žena će ponekad biti sve od navedenog i to će ju vraški izmoriti. Ipak, lijepo je biti žena i znati da si sposobna za sve, koliko god bilo teško. Da si dovoljno snažna da padneš, ali i da se ustaneš. Ohrabrujuće je znati da su žene stoljećima služile, bile brižne majke i supruge, ali da nisu odustale kada je bilo nevjerojatno i za pomisliti da će ikada imati prava koja uživaju muškarci. Mislim da muškarci ne bi imali strpljenje i snagu za izdržati nepravde koje su žene stoljećima trpjele. Žene u svojoj borbi nisu koristile nasilje, strpljivo su se obrazovale i marširale te mirnim stavom izmijenile svijet. Upravo nas te osobine čine posebnima - iako muškarci mogu biti iznimno nježni, pogotovo u brizi za svoju obitelj – žene čuvaju svoje gnijezdo, te oblikuju društvo, na poseban način - samostalne, odlučne i moćne. Osim što su gospodarice svoga života, one će nositi i svoje čedo devet mjeseci, naučit će ga životu i snazi, zaštitit će i svog muškarca i pružiti mu utjehu kad je potrebna, na poseban – ženstven - način. Ta snažna nježnost i nježna snaga, riječima neopisive, ono su zbog čega je lijepo biti žena.

Primjedbe

  1. vrlo se lako može naći i 5o razloga zašto je dobro biti muškarac:
    - veća plaća
    - slabo sudjelovanje u kućanskim poslovima
    - manja odgovornost oko brige kod djeteta....
    uvijek su mi blesave bile takve usporedbe, jedno i druge je teško jer je život težak.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...