Preskoči na glavni sadržaj

Zašto volim biti žena

Naživcirao me danas članak jednog glupog portala koji je istaknuo 50 stvari zašto je praktično i dobro biti žena. Prema nepoznatom autoru, glavni razlozi zašto je dobro biti žena su opraštanje prometnih prekršaja, PMS, sposobnost glumljenja orgazma, činjenica da je bolje biti tatina curica nego mamin sin, sposobnost tračanja, brže i jeftinije opijanje itd. Kakva hrpa gluposti! Ipak, članak me ponukao da razmislim – zašto trebam biti sretna što sam stvorena baš kao žensko? 



Da, žene ne pate od kompleksa u vidu veličine penisa, ali zato pate od tisuću drugih kompleksa – od kilograma, veličine grudi, problematične kože i mnogih drugih. Žene mogu nositi haljine, šminkati se i nositi hrpu nakita na sebi, ali je li to prednost? Depilacije, izbor grudnjaka, trošenje novca na kozmetiku koja će nas na kraju postarati – uživaju li žene u toj svojoj ženstvenosti? Žene mogu plakati da ne ispadnu papci i pitati za smjer a da se ne osjećaju nesposobno? Neka mi oproste autori članka, ali ja mrzim pitati za smjer, i uvijek se, ako uopće pitam, osjećam nesposobno! Žene će se prve spasiti s brodova koji tonu, no, hoće li biti sretne znajući da su njihovi muškarci zbog toga poginuli? Najsmješniji mi je navod da je za žene kupovanje odjeće zabava – iskreno, meni je zabavan jedino šoping u knjižari, svaki drugi šoping u meni samo izazove frustraciju i suze. „Od žena se ne očekuje da daruju cvijeće, niti da nazovu prve“ – što će reći da je žena osuđena na čekanje i trošenje dragocjenog vremena, jer to društvo od nje očekuje. „Žene su ljepši spol i u pravilu dobivaju skrbništvo nad djecom nakon razvoda“ – no, to je zaista prekrasno, jer, kad se već razvodiš, bitno je da ti izađeš kao pobjednik, a za dijete ćemo lako…


Žene su emotivnije od muškaraca, kažu, ali ne slažem se. Ako je ženino srce more tajni, koliki je tek ocean srce muškarca? Tražeći ravnopravnosti, žene godinama podcjenjuju muškarce i često ih karakteriziraju kao hladnjikavce koji ne znaju izraziti svoje osjećaje. Jeste li kad vidjeli mladog oca kako drži svoje djetešce u rukama? Zašto bi on morao dramatizirati i opisivati svoje osjećaje u tisuću riječi, kad slika govori puno više od toga?

Žene imaju prijateljice kao psihoterapeute, kažu. Ali zaboravljaju da je žena ženi vuk i da često baš žena može drugoj ženi nanijeti veliku bol. Žene su zavidne jedna drugoj, međusobno se olajavaju da bi diskreditirale jedna drugu, često jedna drugoj zabijaju noževe u leđa. Vrlo često kvalitetnija je radna sredina u kojoj radi više muškaraca, nego kokoški, ne zato što muškarci ženama gledaju kroz prste, nego zato što ne kompliciraju - nemaju toliku sposobnost manipulacije i proračunatosti.


Žene imaju veći prag boli. Ali, muškarci stoljećima idu u ratove, još u pubertetu uče rukovati puškama i ubijati ljude – kako itko može pomisliti da je muškarcu to urođeno, da je hrabrost nešto s čim se on rodi te da on velike boli koje rat nosi ne može podnijeti? Svi se bojimo i svi osjećamo jednaku bol. Sličniji smo nego što mislimo, i svatko tko misli drugačije, neka preupita bilo kojeg od naših branitelja, ili braniteljica, jesu li bili uplašeni i spavaju li mirno nakon svega što su vidjeli. Ponekad mi se čini da i muškarci i žene najveću bol mogu podnijeti upravo nadopunjujući se.

Hm, čini se da je biti žena zapravo poprilično grozno. Ženama nikada nije bilo teže - očekivanja nas samih, naših obitelji i društva veća su nego ikad prije. Žena danas može biti domaćica, može biti odlučivati o svojoj karijeri, može biti zaposlena majka i supruga, može biti sve što poželi. U želji da se dokaže, žena će ponekad biti sve od navedenog i to će ju vraški izmoriti. Ipak, lijepo je biti žena i znati da si sposobna za sve, koliko god bilo teško. Da si dovoljno snažna da padneš, ali i da se ustaneš. Ohrabrujuće je znati da su žene stoljećima služile, bile brižne majke i supruge, ali da nisu odustale kada je bilo nevjerojatno i za pomisliti da će ikada imati prava koja uživaju muškarci. Mislim da muškarci ne bi imali strpljenje i snagu za izdržati nepravde koje su žene stoljećima trpjele. Žene u svojoj borbi nisu koristile nasilje, strpljivo su se obrazovale i marširale te mirnim stavom izmijenile svijet. Upravo nas te osobine čine posebnima - iako muškarci mogu biti iznimno nježni, pogotovo u brizi za svoju obitelj – žene čuvaju svoje gnijezdo, te oblikuju društvo, na poseban način - samostalne, odlučne i moćne. Osim što su gospodarice svoga života, one će nositi i svoje čedo devet mjeseci, naučit će ga životu i snazi, zaštitit će i svog muškarca i pružiti mu utjehu kad je potrebna, na poseban – ženstven - način. Ta snažna nježnost i nježna snaga, riječima neopisive, ono su zbog čega je lijepo biti žena.

Primjedbe

  1. vrlo se lako može naći i 5o razloga zašto je dobro biti muškarac:
    - veća plaća
    - slabo sudjelovanje u kućanskim poslovima
    - manja odgovornost oko brige kod djeteta....
    uvijek su mi blesave bile takve usporedbe, jedno i druge je teško jer je život težak.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...