četvrtak, 6. ožujka 2014.

Dame suvremene ženske proze u Hrvata

Irena Vrkljan

Knjige gospođe Irene, hrvatske Virginije Woolf, vodile su me kroz srednjoškolske dane, kada sam u kutu našičke knjižnice, tik do prozora s pogledom na predivni našički park s jezerom, listala stranice romana „Svila, škare“ i „Posljednje putovanje u Beč“. Ova zanimljiva bakica studirala je arheologiju, etnologiju, germanistiku, ali i na berlinskoj Akademiji za film i televiziju. Njeno ime posebno me sjeti na moju prijateljicu koja istražuje ulice Den Haaga jer smo obje, u sjećanje na jedan tmurni jesenski dan u Zagrebu, kupile knjige Irene Vrkljan o ženama. Ona je uzela „Sestra, kao iza stakla“, a ja roman „Zelene čarape“ o trima ženama, koji bih vam preporučila u ovom tjednu žena. 


Dubravka Ugrešić

Kao i Irena, i Dubravka ima prebivalište izvan Hrvatske – u Amsterdamu. Poznata vam je vjerojatno kao autorica „Štefice Cvek u raljama života“, prema kojem je snimljen film Rajka Grlića s Buckom u glavnoj ulozi. Preporučila bih vam njeno „Ministarstvo boli“, u kojem progovara o egzilu, kojeg je na neki način i sama proživjela napsutivši Hrvatsku u prijeratno vrijeme. Kritičari joj zamjeraju to često povlačenje tematike rata i ogorčenost, usko vezanih za sam život autorice, ali upravo zbog te teme i tog osjećaja bilo mi je zanimljivo pročitati ovaj roman.


Ivana Šojat Kuči

Dok sam stanovala u Osijeku, u mom stanu nekoliko mjeseci zaredom bio je organiziran Book club, a knjiga koja je sve članove te eklektične skupine oduševila bila je Ivanina „Unterstadt“. Bit kluba bio je pročitati knjigu, podijeliti dojmove, ali i oživjeti atmosferu iz knjige putem hrane, pića, slika, predmeta koji se u njoj spominju. Tako je moj stan dana u studenom 2011. godine bio ispunjen slikama starog Osijeka, a pili smo divku i jeli medvjeđe šape. Na susret smo pozvali i samu Ivanu, koja je Osječanka, ali u zadnji tren je otkazala dolazak. Ipak, to je bila predivna večer, a Ivana i ja od onda prijateljujemo na Faceu, dok se ja nadam da ćemo imati priliku kafenisate kao prave legice. Obožavam što god ona napiše, te riječi kao da govore baš meni, a posebno bih izdvojila knjige „Unterstadt“, „Mjesečari“ i „Šamšiel“.


Julijana Matanović

Julijana je trebala gostovati u mojoj školi, koju je i sama pohađala, kad sam imala šesnaest godina. Ponijela sam sve njene knjige u nadi da će mi ih potpisati, ali ona se na toj književnoj večeri nije pojavila. Tijekom godina pratila sam njen rad, ali nikada uživo nisam čula moju Julijanu. Razmišljala sam o studiju književnosti u Zagrebu, samo da slušam njena predavanja. Završila sam u drugim vodama, a njen potpis, uz čestitku za rođendan, dobila sam na poklon od dragih mi prijateljica – i to mi je i dan danas jedan od najdražih poklona ikad. Njene knjige toplo su i ženstveno štivo, kao stvorene za nostalgičarke kao što sam ja. Mnoštvo anegdota, sitnice koje kroje čovjekova sjećanja, mirisi koji preplavljuju stranice – sve su to obilježja njenih knjiga. Omiljena knjiga mi je „Zašto sam vam lagala“, a osim nje, za ovaj tjedan preporučila bih vam „Cic i svila“ – zbirku priča iz cijelog njenog opusa, od "Zašto sam vam lagala", "Bilješke o piscu", "Laura nije samo anegdota", "Kao da smo otac i kći" do "Knjige od žena, muškaraca, gradova i rastanaka" i knjige „O čemu ti to pričaš“.


Slavenka Drakulić

Mama me jučer izvijestila da mi je kući stigla knjiga Slavenke Drakulić „Optužena“, pa se sjetih da sam prije nekih par tjedana igrala nagradnu igru na Osvoji.to! Jeeeeej! Zbog svojih feminističkih pogleda na svijet, Slavenka je u '90.-tima prisiljena napustiti Hrvatsku, no, usprkos tome, danas je najprevođenija hrvatska književnica. Volim sve njene knjige, ali najdraža mi je „Kao da me nema“ – potresni roman o silovanjima Muslimanki u srpskim logorima za vrijeme rata u BIH, koji svaka žena, a posebno ono koja pobačaj smatra sasvim normalnom stvari, treba pročitati.


Nema komentara:

Objavi komentar

Speak up! :)