Preskoči na glavni sadržaj

Dame suvremene ženske proze u Hrvata

Irena Vrkljan

Knjige gospođe Irene, hrvatske Virginije Woolf, vodile su me kroz srednjoškolske dane, kada sam u kutu našičke knjižnice, tik do prozora s pogledom na predivni našički park s jezerom, listala stranice romana „Svila, škare“ i „Posljednje putovanje u Beč“. Ova zanimljiva bakica studirala je arheologiju, etnologiju, germanistiku, ali i na berlinskoj Akademiji za film i televiziju. Njeno ime posebno me sjeti na moju prijateljicu koja istražuje ulice Den Haaga jer smo obje, u sjećanje na jedan tmurni jesenski dan u Zagrebu, kupile knjige Irene Vrkljan o ženama. Ona je uzela „Sestra, kao iza stakla“, a ja roman „Zelene čarape“ o trima ženama, koji bih vam preporučila u ovom tjednu žena. 


Dubravka Ugrešić

Kao i Irena, i Dubravka ima prebivalište izvan Hrvatske – u Amsterdamu. Poznata vam je vjerojatno kao autorica „Štefice Cvek u raljama života“, prema kojem je snimljen film Rajka Grlića s Buckom u glavnoj ulozi. Preporučila bih vam njeno „Ministarstvo boli“, u kojem progovara o egzilu, kojeg je na neki način i sama proživjela napsutivši Hrvatsku u prijeratno vrijeme. Kritičari joj zamjeraju to često povlačenje tematike rata i ogorčenost, usko vezanih za sam život autorice, ali upravo zbog te teme i tog osjećaja bilo mi je zanimljivo pročitati ovaj roman.


Ivana Šojat Kuči

Dok sam stanovala u Osijeku, u mom stanu nekoliko mjeseci zaredom bio je organiziran Book club, a knjiga koja je sve članove te eklektične skupine oduševila bila je Ivanina „Unterstadt“. Bit kluba bio je pročitati knjigu, podijeliti dojmove, ali i oživjeti atmosferu iz knjige putem hrane, pića, slika, predmeta koji se u njoj spominju. Tako je moj stan dana u studenom 2011. godine bio ispunjen slikama starog Osijeka, a pili smo divku i jeli medvjeđe šape. Na susret smo pozvali i samu Ivanu, koja je Osječanka, ali u zadnji tren je otkazala dolazak. Ipak, to je bila predivna večer, a Ivana i ja od onda prijateljujemo na Faceu, dok se ja nadam da ćemo imati priliku kafenisate kao prave legice. Obožavam što god ona napiše, te riječi kao da govore baš meni, a posebno bih izdvojila knjige „Unterstadt“, „Mjesečari“ i „Šamšiel“.


Julijana Matanović

Julijana je trebala gostovati u mojoj školi, koju je i sama pohađala, kad sam imala šesnaest godina. Ponijela sam sve njene knjige u nadi da će mi ih potpisati, ali ona se na toj književnoj večeri nije pojavila. Tijekom godina pratila sam njen rad, ali nikada uživo nisam čula moju Julijanu. Razmišljala sam o studiju književnosti u Zagrebu, samo da slušam njena predavanja. Završila sam u drugim vodama, a njen potpis, uz čestitku za rođendan, dobila sam na poklon od dragih mi prijateljica – i to mi je i dan danas jedan od najdražih poklona ikad. Njene knjige toplo su i ženstveno štivo, kao stvorene za nostalgičarke kao što sam ja. Mnoštvo anegdota, sitnice koje kroje čovjekova sjećanja, mirisi koji preplavljuju stranice – sve su to obilježja njenih knjiga. Omiljena knjiga mi je „Zašto sam vam lagala“, a osim nje, za ovaj tjedan preporučila bih vam „Cic i svila“ – zbirku priča iz cijelog njenog opusa, od "Zašto sam vam lagala", "Bilješke o piscu", "Laura nije samo anegdota", "Kao da smo otac i kći" do "Knjige od žena, muškaraca, gradova i rastanaka" i knjige „O čemu ti to pričaš“.


Slavenka Drakulić

Mama me jučer izvijestila da mi je kući stigla knjiga Slavenke Drakulić „Optužena“, pa se sjetih da sam prije nekih par tjedana igrala nagradnu igru na Osvoji.to! Jeeeeej! Zbog svojih feminističkih pogleda na svijet, Slavenka je u '90.-tima prisiljena napustiti Hrvatsku, no, usprkos tome, danas je najprevođenija hrvatska književnica. Volim sve njene knjige, ali najdraža mi je „Kao da me nema“ – potresni roman o silovanjima Muslimanki u srpskim logorima za vrijeme rata u BIH, koji svaka žena, a posebno ono koja pobačaj smatra sasvim normalnom stvari, treba pročitati.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta