Preskoči na glavni sadržaj

Dame suvremene ženske proze u Hrvata

Irena Vrkljan

Knjige gospođe Irene, hrvatske Virginije Woolf, vodile su me kroz srednjoškolske dane, kada sam u kutu našičke knjižnice, tik do prozora s pogledom na predivni našički park s jezerom, listala stranice romana „Svila, škare“ i „Posljednje putovanje u Beč“. Ova zanimljiva bakica studirala je arheologiju, etnologiju, germanistiku, ali i na berlinskoj Akademiji za film i televiziju. Njeno ime posebno me sjeti na moju prijateljicu koja istražuje ulice Den Haaga jer smo obje, u sjećanje na jedan tmurni jesenski dan u Zagrebu, kupile knjige Irene Vrkljan o ženama. Ona je uzela „Sestra, kao iza stakla“, a ja roman „Zelene čarape“ o trima ženama, koji bih vam preporučila u ovom tjednu žena. 


Dubravka Ugrešić

Kao i Irena, i Dubravka ima prebivalište izvan Hrvatske – u Amsterdamu. Poznata vam je vjerojatno kao autorica „Štefice Cvek u raljama života“, prema kojem je snimljen film Rajka Grlića s Buckom u glavnoj ulozi. Preporučila bih vam njeno „Ministarstvo boli“, u kojem progovara o egzilu, kojeg je na neki način i sama proživjela napsutivši Hrvatsku u prijeratno vrijeme. Kritičari joj zamjeraju to često povlačenje tematike rata i ogorčenost, usko vezanih za sam život autorice, ali upravo zbog te teme i tog osjećaja bilo mi je zanimljivo pročitati ovaj roman.


Ivana Šojat Kuči

Dok sam stanovala u Osijeku, u mom stanu nekoliko mjeseci zaredom bio je organiziran Book club, a knjiga koja je sve članove te eklektične skupine oduševila bila je Ivanina „Unterstadt“. Bit kluba bio je pročitati knjigu, podijeliti dojmove, ali i oživjeti atmosferu iz knjige putem hrane, pića, slika, predmeta koji se u njoj spominju. Tako je moj stan dana u studenom 2011. godine bio ispunjen slikama starog Osijeka, a pili smo divku i jeli medvjeđe šape. Na susret smo pozvali i samu Ivanu, koja je Osječanka, ali u zadnji tren je otkazala dolazak. Ipak, to je bila predivna večer, a Ivana i ja od onda prijateljujemo na Faceu, dok se ja nadam da ćemo imati priliku kafenisate kao prave legice. Obožavam što god ona napiše, te riječi kao da govore baš meni, a posebno bih izdvojila knjige „Unterstadt“, „Mjesečari“ i „Šamšiel“.


Julijana Matanović

Julijana je trebala gostovati u mojoj školi, koju je i sama pohađala, kad sam imala šesnaest godina. Ponijela sam sve njene knjige u nadi da će mi ih potpisati, ali ona se na toj književnoj večeri nije pojavila. Tijekom godina pratila sam njen rad, ali nikada uživo nisam čula moju Julijanu. Razmišljala sam o studiju književnosti u Zagrebu, samo da slušam njena predavanja. Završila sam u drugim vodama, a njen potpis, uz čestitku za rođendan, dobila sam na poklon od dragih mi prijateljica – i to mi je i dan danas jedan od najdražih poklona ikad. Njene knjige toplo su i ženstveno štivo, kao stvorene za nostalgičarke kao što sam ja. Mnoštvo anegdota, sitnice koje kroje čovjekova sjećanja, mirisi koji preplavljuju stranice – sve su to obilježja njenih knjiga. Omiljena knjiga mi je „Zašto sam vam lagala“, a osim nje, za ovaj tjedan preporučila bih vam „Cic i svila“ – zbirku priča iz cijelog njenog opusa, od "Zašto sam vam lagala", "Bilješke o piscu", "Laura nije samo anegdota", "Kao da smo otac i kći" do "Knjige od žena, muškaraca, gradova i rastanaka" i knjige „O čemu ti to pričaš“.


Slavenka Drakulić

Mama me jučer izvijestila da mi je kući stigla knjiga Slavenke Drakulić „Optužena“, pa se sjetih da sam prije nekih par tjedana igrala nagradnu igru na Osvoji.to! Jeeeeej! Zbog svojih feminističkih pogleda na svijet, Slavenka je u '90.-tima prisiljena napustiti Hrvatsku, no, usprkos tome, danas je najprevođenija hrvatska književnica. Volim sve njene knjige, ali najdraža mi je „Kao da me nema“ – potresni roman o silovanjima Muslimanki u srpskim logorima za vrijeme rata u BIH, koji svaka žena, a posebno ono koja pobačaj smatra sasvim normalnom stvari, treba pročitati.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...