Preskoči na glavni sadržaj

10 razloga zašto je odrastanje bezveze

    Proživljavam posljednje minute 26. godine i silom pokušavam smisliti zašto bi puhanje 27 svijećica na torti bilo a good thing (osim samog postojanja torte, dakako), no, umjesto toga, padaju mi napamet samo argumenti koji idu u korist Petru Panu.


    1. Gospodar si svog novčanika, ali on je uvijek prazan
    Čekao si razdoblje svog života kad će ti na račun sjesti prva lova koju si actually zaradio? Kad to dočekaš, shvatiš da gotovo cijelu plaću potrošiš na preskupe namirnice, a hladnjak ti svejedno nikada nije pun, velik dio daš državi, a ostatak gazdama stana za stanarinu i režije. Hm, odjednom se tatin džeparac koji trošiš samo na gluposti i ne čini lošim, je li tako?

    2. Možeš jesti junk kad god želiš, ali on će ti se još brže nataložiti u tijelu
    Dok si dijete u razvoju, mama te šopa blitvama i prokulicama (pogotovo ako si u tinejdžerskoj dobi bio vegetarijanac, kao ja), a ti bi svaki dan jeo samo pomfrit, sve zdravo ti je out, jogurt ne podnosiš, a u leksikonima pizzu navodiš kao omiljenu hranu. Kada postaneš samostalan čovjek i možeš si priuštiti sladoled za večeru, shvatiš da će ti se taj sladoled zbog ostarjelog metabolizma zadržati u gluteusu do penzije, i odjednom se uhvatiš da večeraš – blitvu. 


    3. Možeš piti alkohol legalno, ali više nije zanimljivo
    U srednjoj školi smo prije izlaska visili na kiosku u centru grada i kupovali Ribara ili neko slično fancy vino koje ćemo pomiješati sa Sky ili Fami Colom da bismo uživali u tom prefinom koktelu okusa. Ma neeeeee, nismo to pili radi okusa, bitno je bilo društvo! A sada, kad smo odrasli i možemo piti što želimo, kad želimo, odjednom imamo tisuću izlika – pa kasno je, radim, moram sutra rano ustati, boljet će me glava…. – i alkohol više nema smisla.


    4. Možeš ostati vani dugo, ali nemaš više gdje izaći
    Znala sam tjedan dana unaprijed pripremati starce i moljakati da mi dopuste da prespavam kod prijateljice, samo da mogu ostati u diskaču duže jer - „Mama, sve moje prijateljice ostanu do 3!“ - a sada, kad sam ponosni posjednik ključeva gazdinog stana, više nemam gdje izaći, jer vani je u gluho doba noći samo balavurdija, i nemam s kime izaći, jer u ovom gradu poznajem šest ljudi.


    5. Možeš pozvati u kuću koga želiš, ali prvo ju moraš pospremati
    Više ne moraš pitati roditelje može li ti društvo doći i okupirati cijelu kuću, sada to možeš učiniti svaki dan, ali moraš biti i dobar domaćin – odjeća ti ne bi trebala biti razbacana po stanu, onaj prst prašine trebalo bi brzopotezno ukloniti, neoprano suđe ne bi trebalo smrdjeti u sudoperu, a goste trebaš ponuditi barem s grickalicama i čašicom razgovora. I evo tebe - u subotu navečer, na kauču uživaš u novoj sezoni "Zvijezde pjevaju".


    6. Ne moraš učiti, ni pisati zadaću, ali moraš sam kuhati, peglati, spremati i prati
    Kad sam bila mlada (jajks, koja rečenica), starci su mi govorili: „Tvoja je obveza samo škola!“, i stvarno, nisam morala kopati vrt, ni peglati rublje, niti kuhati ručak, štoviše, nisam do 18. godine gotovo ništa ni znala skuhati. Sada više nema zadaće, nema ispita, ali čeka te hrpa kućanskih poslova koje je mama uvijek znala toliko brže i toliko kvalitetnije obaviti. 


    7. Ne moraš više baviti matematikom, fizikom ili kemijom, ali trebaš znati sve o porezima, kreditima i zdravstvenom osiguranju
    „Ma to mi garant u životu neće trebati!“, znale smo na satima matematike reći prijateljica i ja, iščuđavajući se  nad algoritmima i drugim operacijama koje nismo razumjele. Ne razumijemo ih ni sada, i stvarno ih ni ne koristimo u životu, ali kad te okupiraju stvarni životni problemi, poželiš se vratiti na one sate matematike kad si buljio u ploču, svjestan da samo moraš oči držati otvorenima i ne brinuti – jer znanje o tome doista ti neće donijeti velike koristi u životu. 

    8. Postaješ pametniji, odnosno, imaš više razloga za stres
    U srednjoj školi najveća su nam preokupacija bili ljubavni jadi i ispitivanja iz biologije. Trebalo je smisliti kako izvesti markiranje sa sata i zaraditi opravdani sat kod raske, te kako isplanirati "slučajni" susret u gradu s dečkom koji ti se sviđa. Kad bolje razmislim, živjeli smo poprilično bezbrižno, ne misleći na nezaposlenost, dugove, udaje, djecu, bolesti niti druge probleme. Sada smo stariji, mudriji, i bolje razumijemo svijet oko sebe – znamo da nisu bitni ispiti, pa ni ocijene, nego da je bitno biti snalažljiv, lukav, imati novac ili barem poznanstva, što rezultira samo – stresom – jer navedeno nemamo.


    9. Možeš imati kućnog ljubimca, ali moraš se o njemu i brinuti
    Mama mi je uvijek prigovarala kad bih nabavila novog kućnog ljubimca. Ptice su stvarale prašinu i buku, mačke su se linjale, pas je pokidao cvijeće koje su mamine ruke brižljivo posadile u dvorištu. Ma zašto se ona pjeni, pitala sam se. Sada, kad sama donosim odluke u životu, mogu imati deset pasa, 20 papigica i 50 ribica, ali shvaćam da bih se o njima morala brinuti – ja - i sva želja za ljubimcem me naglo prođe.

    10. Znaš tko su ti pravi prijatelji, ali imate manje vremena jedni za druge
    Vrlo brzo u životu shvatiš da su tvoji roditelji imali pravo – nisu ti svi ljudi prijatelji, nema smisla da na rođendan zoveš 50 najbližih prijatelja pa da ti pukne krevet (true story) - prvo prilikom ćete izdati, ogovarati i ostaviti te samog. Istina, ljudi su grozni, ali tijekom godina, problemi i odrastanje ipak će odvojiti žito od kukolja i bit ćeš siguran da su oni koji su ostali uz tebe no matter what - pravi prijatelji. No, velika je vjerojatnost da će se oni, ili ti, odseliti u drugi grad, drugu državu, udati se, oženiti, razmnožiti se – i zato, svako vrijeme koje provedete skupa, bit će još dragocjenije.


    Primjedbe

    Popularni postovi s ovog bloga

    Takav neki dan

    Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

    Nepopravljiva milenijalka

    Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

    Švedska zimska idila

    Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

    Rječita tišina Jhumpe Lahiri

    Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

    Šljokičanje 2025.

    Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...