Preskoči na glavni sadržaj

10 razloga zašto je odrastanje bezveze

    Proživljavam posljednje minute 26. godine i silom pokušavam smisliti zašto bi puhanje 27 svijećica na torti bilo a good thing (osim samog postojanja torte, dakako), no, umjesto toga, padaju mi napamet samo argumenti koji idu u korist Petru Panu.


    1. Gospodar si svog novčanika, ali on je uvijek prazan
    Čekao si razdoblje svog života kad će ti na račun sjesti prva lova koju si actually zaradio? Kad to dočekaš, shvatiš da gotovo cijelu plaću potrošiš na preskupe namirnice, a hladnjak ti svejedno nikada nije pun, velik dio daš državi, a ostatak gazdama stana za stanarinu i režije. Hm, odjednom se tatin džeparac koji trošiš samo na gluposti i ne čini lošim, je li tako?

    2. Možeš jesti junk kad god želiš, ali on će ti se još brže nataložiti u tijelu
    Dok si dijete u razvoju, mama te šopa blitvama i prokulicama (pogotovo ako si u tinejdžerskoj dobi bio vegetarijanac, kao ja), a ti bi svaki dan jeo samo pomfrit, sve zdravo ti je out, jogurt ne podnosiš, a u leksikonima pizzu navodiš kao omiljenu hranu. Kada postaneš samostalan čovjek i možeš si priuštiti sladoled za večeru, shvatiš da će ti se taj sladoled zbog ostarjelog metabolizma zadržati u gluteusu do penzije, i odjednom se uhvatiš da večeraš – blitvu. 


    3. Možeš piti alkohol legalno, ali više nije zanimljivo
    U srednjoj školi smo prije izlaska visili na kiosku u centru grada i kupovali Ribara ili neko slično fancy vino koje ćemo pomiješati sa Sky ili Fami Colom da bismo uživali u tom prefinom koktelu okusa. Ma neeeeee, nismo to pili radi okusa, bitno je bilo društvo! A sada, kad smo odrasli i možemo piti što želimo, kad želimo, odjednom imamo tisuću izlika – pa kasno je, radim, moram sutra rano ustati, boljet će me glava…. – i alkohol više nema smisla.


    4. Možeš ostati vani dugo, ali nemaš više gdje izaći
    Znala sam tjedan dana unaprijed pripremati starce i moljakati da mi dopuste da prespavam kod prijateljice, samo da mogu ostati u diskaču duže jer - „Mama, sve moje prijateljice ostanu do 3!“ - a sada, kad sam ponosni posjednik ključeva gazdinog stana, više nemam gdje izaći, jer vani je u gluho doba noći samo balavurdija, i nemam s kime izaći, jer u ovom gradu poznajem šest ljudi.


    5. Možeš pozvati u kuću koga želiš, ali prvo ju moraš pospremati
    Više ne moraš pitati roditelje može li ti društvo doći i okupirati cijelu kuću, sada to možeš učiniti svaki dan, ali moraš biti i dobar domaćin – odjeća ti ne bi trebala biti razbacana po stanu, onaj prst prašine trebalo bi brzopotezno ukloniti, neoprano suđe ne bi trebalo smrdjeti u sudoperu, a goste trebaš ponuditi barem s grickalicama i čašicom razgovora. I evo tebe - u subotu navečer, na kauču uživaš u novoj sezoni "Zvijezde pjevaju".


    6. Ne moraš učiti, ni pisati zadaću, ali moraš sam kuhati, peglati, spremati i prati
    Kad sam bila mlada (jajks, koja rečenica), starci su mi govorili: „Tvoja je obveza samo škola!“, i stvarno, nisam morala kopati vrt, ni peglati rublje, niti kuhati ručak, štoviše, nisam do 18. godine gotovo ništa ni znala skuhati. Sada više nema zadaće, nema ispita, ali čeka te hrpa kućanskih poslova koje je mama uvijek znala toliko brže i toliko kvalitetnije obaviti. 


    7. Ne moraš više baviti matematikom, fizikom ili kemijom, ali trebaš znati sve o porezima, kreditima i zdravstvenom osiguranju
    „Ma to mi garant u životu neće trebati!“, znale smo na satima matematike reći prijateljica i ja, iščuđavajući se  nad algoritmima i drugim operacijama koje nismo razumjele. Ne razumijemo ih ni sada, i stvarno ih ni ne koristimo u životu, ali kad te okupiraju stvarni životni problemi, poželiš se vratiti na one sate matematike kad si buljio u ploču, svjestan da samo moraš oči držati otvorenima i ne brinuti – jer znanje o tome doista ti neće donijeti velike koristi u životu. 

    8. Postaješ pametniji, odnosno, imaš više razloga za stres
    U srednjoj školi najveća su nam preokupacija bili ljubavni jadi i ispitivanja iz biologije. Trebalo je smisliti kako izvesti markiranje sa sata i zaraditi opravdani sat kod raske, te kako isplanirati "slučajni" susret u gradu s dečkom koji ti se sviđa. Kad bolje razmislim, živjeli smo poprilično bezbrižno, ne misleći na nezaposlenost, dugove, udaje, djecu, bolesti niti druge probleme. Sada smo stariji, mudriji, i bolje razumijemo svijet oko sebe – znamo da nisu bitni ispiti, pa ni ocijene, nego da je bitno biti snalažljiv, lukav, imati novac ili barem poznanstva, što rezultira samo – stresom – jer navedeno nemamo.


    9. Možeš imati kućnog ljubimca, ali moraš se o njemu i brinuti
    Mama mi je uvijek prigovarala kad bih nabavila novog kućnog ljubimca. Ptice su stvarale prašinu i buku, mačke su se linjale, pas je pokidao cvijeće koje su mamine ruke brižljivo posadile u dvorištu. Ma zašto se ona pjeni, pitala sam se. Sada, kad sama donosim odluke u životu, mogu imati deset pasa, 20 papigica i 50 ribica, ali shvaćam da bih se o njima morala brinuti – ja - i sva želja za ljubimcem me naglo prođe.

    10. Znaš tko su ti pravi prijatelji, ali imate manje vremena jedni za druge
    Vrlo brzo u životu shvatiš da su tvoji roditelji imali pravo – nisu ti svi ljudi prijatelji, nema smisla da na rođendan zoveš 50 najbližih prijatelja pa da ti pukne krevet (true story) - prvo prilikom ćete izdati, ogovarati i ostaviti te samog. Istina, ljudi su grozni, ali tijekom godina, problemi i odrastanje ipak će odvojiti žito od kukolja i bit ćeš siguran da su oni koji su ostali uz tebe no matter what - pravi prijatelji. No, velika je vjerojatnost da će se oni, ili ti, odseliti u drugi grad, drugu državu, udati se, oženiti, razmnožiti se – i zato, svako vrijeme koje provedete skupa, bit će još dragocjenije.


    Primjedbe

    Popularni postovi s ovog bloga

    Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

    Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

    Varaždinske kronike (3)

    Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

    Varaždinske kronike (1)

    "Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

    Šljokičasta u raljama života

    "Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

    Midwestern kolač s jagodama

    Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...