Preskoči na glavni sadržaj

Nek se dijete zove kao ona


Kao i svaka luda žena, već sada znam kako ću nazvati svoju nepostojeću djecu – bit će to sve redom djevojčice, ako je suditi po izboru imena, muž neće imati pravo veta na moj izbor, a najstarija od njih zvat će se Veronika. Iako je Veronika lijepo biblijsko ime, moja će Verica ime dobiti po Veronici Mars.
Još dok smo bile studentice, moja buduća vjenčana kuma rekla mi je entuzijastično da gleda super seriju o tinejdžerici čiji otac je privatni detektiv, i s kojim onda ona rješava svakakve slučajeve i zavrzlame, svašta nešta, ali mi se fabula priče nije činila pretjerano zanimljivo. Ipak, jednog dosadnog dana sam se ipak odlučila pogledati tu famoznu Veronicu Mars koja je, poslije Gilmoreice, jedina serija koja je na mene imala značajan utjecaj. Ova serija toliko je popularna da su njeni fanovi samostalno putem portala skupili novac za snimanje filma Veronica Mars, a karizma glumice Kristen Bell koja ju je oživjela na televizijskim ekranima zasigurno je jedan od razloga za to.
Povodom razmišljanja o ženama koje me nadahnjuju, ali i filma, koji kao nastavak ove prerano ukinute serije, stiže sljedeći tjedan u kina - donosim vam danas popis stvari kojima me naučila Veronica.

1. Don't let me down 
Riječima „Sooner or later, people you love let you down“ započinje prva epizoda ove zanimljive serije, a izgovara ih Veronica dok pred jeftinim motelom vreba muževe koji krše predbračne ugovore, jer od takve vrste špijunaže žive ona i njen otac, bivši lokalni šerif. Iako je riječ o tinejdžerskoj seriji, ona vrlo realno iznosi ono mračno u ljudima i naglasak stavlja na pojedinca koji mora držati do čestitosti čak i kad su svi u njegovoj okolini pokvareni i potencijalno kriminalnih umova.



2. Friends will be friends
Glavna tema prve sezone tragična je smrt Veronicine najbolje prijateljice Lily Kane (Amanda Seyfried). Na sve moguće načine Veronica pokušava doći do odgovora – tko je ubio Lily i promijenio i njen život – neprestano se sjećajući dogodovština s najboljom prijateljicom koja ju je uvijek hrabrila da bude ono što jest. 
Nakon Lilyne smrti, Veronica je omražena u školi, a prijatelja pronalazi u Wallaceu, koji je novi u školi, i koji će joj biti vjeran suradnik i prijatelj – a nama dokazati da postojanje muško-ženskog prijateljstva nikad nije bilo sporno.


3. We found love in a hopeless place
Iako odana Lily i svojoj prvoj ljubavi, Veronica će otkriti da je mala granica između ljubavi i mržnje, a razvoj događaja povodom te tematike jedna je od najboljih stvari u seriji. Ako dodam da se radi o jednom zločestom dečku, stvar se čini još zanimljivijom, je li tako? Najnapetiji par u povijesti televizije pronaći ćete baš u ovoj seriji.

4. R-E-S-P-E-C-T
Iako je autsajder i predmet ogovaranja, Veronica nije stijena, ranjiva je, ali i snažna - ona stvara svoj svijet i tjera naprijed. Inteligentna je, ima životnu školu, ali ni akademski uspjeh nije joj stran. Neustrašiva je i ljude je se većinom boje, a to je ono što njen lik čini tako moćnim.



5. Papa don't preach
Veronica ima prijateljski odnos s ocem (Enrico Colantoni), ali ipak, da bi ga zaštitila, neke stvari taji od njega, što se svaki put pokaže čini pogrešnim potezom i samo ju uvali u još veće nevolje.

6. Nothing as it seems
Neočekivani obrati razlog su zašto je ova serija dinamična i zanimljiva dovoljno da davne 2009. pogledam dvije sezone u komadu, iako u to doba imah dva velika ispita za položiti za uvjet upisa u 5. godinu. Enough said.

7. Roots befor branches 
Veronicina majka netragom je nestala nakon Lilyne smrti, ali Veronica ne dopušta da na tome ostane. Iako joj je majka alkoholičarka koji krije mnoge tajne, Veronica uporno nastoji otkriti istinu o njoj, a time i o svojim korijenima.



8. Veronica
Lik Veronice Mars osmislio je Rob Thomas kao protutežu tračericama i inim djevojkama kojima je glavna briga što će obući ili tko će se s kime spetljati. Ipak, Veronica ima unikatan styling, ali njen najbolji modni dodatak je sarkazam i smisao za humor, uz mnoštvo referenci iz popularne kulture, koje su obilježje i ostalih likova u seriji.

9. Working class hero
Nijedan posao Veronica ne obavlja polovično – bilo to otkrivanje Lilyinog ubojice, mračnih tajni na sveučilištu, kostura u ormarima roditelja njenih školskih kolega ili misterije vezane za postavljanje bombe pod autobus. Ona uvijek daje sve od sebe, dokazuje da je znanje moć, a da je logika najmoćnije oružje u borbi protiv zla!

10. Bridge burning
Poučena iskustvom, Veronica je uvijek na oprezu, ne želi biti povrijeđena. Ipak, ona se ne libi plakati u stresnim situacijama, nimalo ne gubeći iz vida svoj cilj. Kad nevolje stisnu, podiže oko sebe mnoge zidove, a samo najuporniji uspijevaju ih srušiti.

"Faith - you give it to the peple you love, but the people who really deserve it are the ones who come through even when you don't love them enough."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...