Preskoči na glavni sadržaj

This little light of mine


"Čega ćeš se odreći?", pitaju vas ovih dana, zar ne? I to vjerojatno oni koji pojma nemaju o smislu korizmenog odricanja? Ne, neću se odreći slatkiša kroz 40 dana da bih smršavila, niti ću se odreći kave - mislim da sam Bogu korisnija ako mu se približim na način da razderem svoje srce, a ne svoje halje!


Razmišljam konstantno o jednom čitanju koje mi je oduvijek bilo najteže za provariti, gotovo pa nemoguće za primijeniti u stvarnom životu. Upravo zato kroz ovih 40 dana trudit ću se živjeti po riječima "Vi ste sol zemlje", koje je pročitao svećenik prije nekoliko tjedana. "Vi ste svjetlost svijeta", nastavio je, a ja sam osjetila svoje malo bljutavo srce kako se trese u panici pripremajući se na život u vječnom mraku. Propovijed je trebala biti inspirirajuća, prisjećam se, ta ohrabrujuća je to misao za nas, vjernike. Ipak, moja ramena zgrbila su se u sekundi pod teretom njegovih riječi. Nisam se nikad prije osjećala kao da živim u terariju kroz čije staklo nervozne ljudotinje bulje prateći svaki moj korak i donoseći zaključke o cijeloj mojoj vrsti, kao što to osjećam posljednjih godinu dana - kada vjernik mora opravdavati svaku svoju misao ili djelo te neprestano svjedočiti svoju vjeru pred ljudima koji to od njega zahtjevaju samo da bi ga iskritizirali ili posramili, nimalo zainteresirani za ono što on uistinu govori. Čini mi se ponekad da sam preslaba, da sam u pokušaju da ne griješim poput onog nesretnog Sizifa - jedan korak naprijed, dva koraka unatrag, u skladu s prkosnim očekivanjima ljudotinja. Kad sam bila osnovnoškolka, loše sam ocjene opravdavala onima koji su na ispitu prošli lošije od mene, a roditelji su negodovali – zašto se ne možeš ugledati na bolje učenike? Danas se trudim ugledati na vjernike koji žive iskreno ljubeći Boga cijelim svojim bićem i svakim svojim potezom, one koje ni neprijatelji ne mogu diskreditirali, ali ne uspijevam u potpunosti slijediti njihov recept i biti zadovoljna konačnim rezultatom. U usporedbi s njima uvijek ispadam gubitnik, netko u koga se nitko ne želi ugledati. Možda sam iz recepta izostavila jedan od začina? A možda tako ovom svijetu nedostaje moj začin? Prestrašna mi je to pomisao, baš kao da Bog očekuje da budem Superman, a ja ne uspijevam niti hodati uspravno. Nisam savršena, ma svi to vide, Gospodine! Srce mi nosi ožiljke, tijelo rane, duša mi je uvijek poluprazna, uvijek žeđa, a ne može se u potpunosti napiti Tvoje milosti. I kako onda itko može očekivati da baš ja, tako malena, slaba, nebitna, doprinesem ovom svijetu?

Dok sam se tako gubila u svojim mislima, zborska kolegica je uzdahnula – Opet smo falšali. – Pa ne moramo otpjevati savršeno, pjevamo Bogu – rekla sam joj i samu sebe iznenadila. Eureka! Bog od mene ne traži savršeno otpjevanu notu, ne traži savršenu boju glasa, ne traži niti da otpjevam sve oktave, samo želi da Ga slavim svim srcem – jer će jedino tako u njemu prebivati. U srcu koje ću razderati u skrovitosti – koje nije savršeno, ali će svakodnevno nastojati darivati svoje komadiće drugima, nastojati zaliječiti ožiljke, nastojati biti veliko u malim stvarima, na svoj način nastoji stvoriti tračak svjetlosti u ovom tamnom svijetu.



"Posti od zavisti…
Posti od površnosti… Posti od laži…
Posti o kruhu i vodi…
Posti od neljubaznosti.
Budi susretljiv prema drugima i prema samom sebi.
Posti od srditosti i moli:
„Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“
Posti od gunđanja i nezadovoljstva.
Otvori oči za sve dobro koje te okružuje
i raduj mu se.
Posti od gorčine.
I budi zahvalan za ono što imaš.
Posti od nestrpljenja i pretjeranih očekivanja.
Prihvati ljude kakvi jesu.
Posti od pustih i nepotrebnih briga.
I usudi se imati povjerenja u Boga.
Posti od ogovaranja.
I otkrij Isusa koji živi u ljudima.
Posti od sebičnosti.
I otvori se svojoj okolini.
Posti od osvetoljubivosti.
I pruži ruku pomirnicu.
Posti od nepotrebnih riječi.
Saslušaj druge.
Posti od želje za posjedovanjem
i raduj se postojanju.
Posti od oholosti.
I otkrij vrijednost ljudi koji te okružuju.
Posti od ponavljanja pobožnih riječi.
I uroni u molitvu.
Posti od škrtosti.
I otvori srce za potrebe onih koji imaju manje od tebe.
Posti od zavisti.
I veseli se tuđoj radosti.
Posti od laži, otkrij ljepotu istine.
Ona će te osloboditi.
Posti od nepravde.
I otkrij radost pravednosti.
Posti od površnosti.
I savjesno se posveti onomu što radiš.
Čini drugomu
što je tebi drago da ti drugi čini.
Ljubi Boga nadasve.
Ljubi bližnjega svoga
kao samoga sebe.
Tada će ti KORIZMA donijeti ploda.
Amen! Tako neka bude!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta