Preskoči na glavni sadržaj

This little light of mine


"Čega ćeš se odreći?", pitaju vas ovih dana, zar ne? I to vjerojatno oni koji pojma nemaju o smislu korizmenog odricanja? Ne, neću se odreći slatkiša kroz 40 dana da bih smršavila, niti ću se odreći kave - mislim da sam Bogu korisnija ako mu se približim na način da razderem svoje srce, a ne svoje halje!


Razmišljam konstantno o jednom čitanju koje mi je oduvijek bilo najteže za provariti, gotovo pa nemoguće za primijeniti u stvarnom životu. Upravo zato kroz ovih 40 dana trudit ću se živjeti po riječima "Vi ste sol zemlje", koje je pročitao svećenik prije nekoliko tjedana. "Vi ste svjetlost svijeta", nastavio je, a ja sam osjetila svoje malo bljutavo srce kako se trese u panici pripremajući se na život u vječnom mraku. Propovijed je trebala biti inspirirajuća, prisjećam se, ta ohrabrujuća je to misao za nas, vjernike. Ipak, moja ramena zgrbila su se u sekundi pod teretom njegovih riječi. Nisam se nikad prije osjećala kao da živim u terariju kroz čije staklo nervozne ljudotinje bulje prateći svaki moj korak i donoseći zaključke o cijeloj mojoj vrsti, kao što to osjećam posljednjih godinu dana - kada vjernik mora opravdavati svaku svoju misao ili djelo te neprestano svjedočiti svoju vjeru pred ljudima koji to od njega zahtjevaju samo da bi ga iskritizirali ili posramili, nimalo zainteresirani za ono što on uistinu govori. Čini mi se ponekad da sam preslaba, da sam u pokušaju da ne griješim poput onog nesretnog Sizifa - jedan korak naprijed, dva koraka unatrag, u skladu s prkosnim očekivanjima ljudotinja. Kad sam bila osnovnoškolka, loše sam ocjene opravdavala onima koji su na ispitu prošli lošije od mene, a roditelji su negodovali – zašto se ne možeš ugledati na bolje učenike? Danas se trudim ugledati na vjernike koji žive iskreno ljubeći Boga cijelim svojim bićem i svakim svojim potezom, one koje ni neprijatelji ne mogu diskreditirali, ali ne uspijevam u potpunosti slijediti njihov recept i biti zadovoljna konačnim rezultatom. U usporedbi s njima uvijek ispadam gubitnik, netko u koga se nitko ne želi ugledati. Možda sam iz recepta izostavila jedan od začina? A možda tako ovom svijetu nedostaje moj začin? Prestrašna mi je to pomisao, baš kao da Bog očekuje da budem Superman, a ja ne uspijevam niti hodati uspravno. Nisam savršena, ma svi to vide, Gospodine! Srce mi nosi ožiljke, tijelo rane, duša mi je uvijek poluprazna, uvijek žeđa, a ne može se u potpunosti napiti Tvoje milosti. I kako onda itko može očekivati da baš ja, tako malena, slaba, nebitna, doprinesem ovom svijetu?

Dok sam se tako gubila u svojim mislima, zborska kolegica je uzdahnula – Opet smo falšali. – Pa ne moramo otpjevati savršeno, pjevamo Bogu – rekla sam joj i samu sebe iznenadila. Eureka! Bog od mene ne traži savršeno otpjevanu notu, ne traži savršenu boju glasa, ne traži niti da otpjevam sve oktave, samo želi da Ga slavim svim srcem – jer će jedino tako u njemu prebivati. U srcu koje ću razderati u skrovitosti – koje nije savršeno, ali će svakodnevno nastojati darivati svoje komadiće drugima, nastojati zaliječiti ožiljke, nastojati biti veliko u malim stvarima, na svoj način nastoji stvoriti tračak svjetlosti u ovom tamnom svijetu.



"Posti od zavisti…
Posti od površnosti… Posti od laži…
Posti o kruhu i vodi…
Posti od neljubaznosti.
Budi susretljiv prema drugima i prema samom sebi.
Posti od srditosti i moli:
„Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“
Posti od gunđanja i nezadovoljstva.
Otvori oči za sve dobro koje te okružuje
i raduj mu se.
Posti od gorčine.
I budi zahvalan za ono što imaš.
Posti od nestrpljenja i pretjeranih očekivanja.
Prihvati ljude kakvi jesu.
Posti od pustih i nepotrebnih briga.
I usudi se imati povjerenja u Boga.
Posti od ogovaranja.
I otkrij Isusa koji živi u ljudima.
Posti od sebičnosti.
I otvori se svojoj okolini.
Posti od osvetoljubivosti.
I pruži ruku pomirnicu.
Posti od nepotrebnih riječi.
Saslušaj druge.
Posti od želje za posjedovanjem
i raduj se postojanju.
Posti od oholosti.
I otkrij vrijednost ljudi koji te okružuju.
Posti od ponavljanja pobožnih riječi.
I uroni u molitvu.
Posti od škrtosti.
I otvori srce za potrebe onih koji imaju manje od tebe.
Posti od zavisti.
I veseli se tuđoj radosti.
Posti od laži, otkrij ljepotu istine.
Ona će te osloboditi.
Posti od nepravde.
I otkrij radost pravednosti.
Posti od površnosti.
I savjesno se posveti onomu što radiš.
Čini drugomu
što je tebi drago da ti drugi čini.
Ljubi Boga nadasve.
Ljubi bližnjega svoga
kao samoga sebe.
Tada će ti KORIZMA donijeti ploda.
Amen! Tako neka bude!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...