Preskoči na glavni sadržaj

This little light of mine


"Čega ćeš se odreći?", pitaju vas ovih dana, zar ne? I to vjerojatno oni koji pojma nemaju o smislu korizmenog odricanja? Ne, neću se odreći slatkiša kroz 40 dana da bih smršavila, niti ću se odreći kave - mislim da sam Bogu korisnija ako mu se približim na način da razderem svoje srce, a ne svoje halje!


Razmišljam konstantno o jednom čitanju koje mi je oduvijek bilo najteže za provariti, gotovo pa nemoguće za primijeniti u stvarnom životu. Upravo zato kroz ovih 40 dana trudit ću se živjeti po riječima "Vi ste sol zemlje", koje je pročitao svećenik prije nekoliko tjedana. "Vi ste svjetlost svijeta", nastavio je, a ja sam osjetila svoje malo bljutavo srce kako se trese u panici pripremajući se na život u vječnom mraku. Propovijed je trebala biti inspirirajuća, prisjećam se, ta ohrabrujuća je to misao za nas, vjernike. Ipak, moja ramena zgrbila su se u sekundi pod teretom njegovih riječi. Nisam se nikad prije osjećala kao da živim u terariju kroz čije staklo nervozne ljudotinje bulje prateći svaki moj korak i donoseći zaključke o cijeloj mojoj vrsti, kao što to osjećam posljednjih godinu dana - kada vjernik mora opravdavati svaku svoju misao ili djelo te neprestano svjedočiti svoju vjeru pred ljudima koji to od njega zahtjevaju samo da bi ga iskritizirali ili posramili, nimalo zainteresirani za ono što on uistinu govori. Čini mi se ponekad da sam preslaba, da sam u pokušaju da ne griješim poput onog nesretnog Sizifa - jedan korak naprijed, dva koraka unatrag, u skladu s prkosnim očekivanjima ljudotinja. Kad sam bila osnovnoškolka, loše sam ocjene opravdavala onima koji su na ispitu prošli lošije od mene, a roditelji su negodovali – zašto se ne možeš ugledati na bolje učenike? Danas se trudim ugledati na vjernike koji žive iskreno ljubeći Boga cijelim svojim bićem i svakim svojim potezom, one koje ni neprijatelji ne mogu diskreditirali, ali ne uspijevam u potpunosti slijediti njihov recept i biti zadovoljna konačnim rezultatom. U usporedbi s njima uvijek ispadam gubitnik, netko u koga se nitko ne želi ugledati. Možda sam iz recepta izostavila jedan od začina? A možda tako ovom svijetu nedostaje moj začin? Prestrašna mi je to pomisao, baš kao da Bog očekuje da budem Superman, a ja ne uspijevam niti hodati uspravno. Nisam savršena, ma svi to vide, Gospodine! Srce mi nosi ožiljke, tijelo rane, duša mi je uvijek poluprazna, uvijek žeđa, a ne može se u potpunosti napiti Tvoje milosti. I kako onda itko može očekivati da baš ja, tako malena, slaba, nebitna, doprinesem ovom svijetu?

Dok sam se tako gubila u svojim mislima, zborska kolegica je uzdahnula – Opet smo falšali. – Pa ne moramo otpjevati savršeno, pjevamo Bogu – rekla sam joj i samu sebe iznenadila. Eureka! Bog od mene ne traži savršeno otpjevanu notu, ne traži savršenu boju glasa, ne traži niti da otpjevam sve oktave, samo želi da Ga slavim svim srcem – jer će jedino tako u njemu prebivati. U srcu koje ću razderati u skrovitosti – koje nije savršeno, ali će svakodnevno nastojati darivati svoje komadiće drugima, nastojati zaliječiti ožiljke, nastojati biti veliko u malim stvarima, na svoj način nastoji stvoriti tračak svjetlosti u ovom tamnom svijetu.



"Posti od zavisti…
Posti od površnosti… Posti od laži…
Posti o kruhu i vodi…
Posti od neljubaznosti.
Budi susretljiv prema drugima i prema samom sebi.
Posti od srditosti i moli:
„Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“
Posti od gunđanja i nezadovoljstva.
Otvori oči za sve dobro koje te okružuje
i raduj mu se.
Posti od gorčine.
I budi zahvalan za ono što imaš.
Posti od nestrpljenja i pretjeranih očekivanja.
Prihvati ljude kakvi jesu.
Posti od pustih i nepotrebnih briga.
I usudi se imati povjerenja u Boga.
Posti od ogovaranja.
I otkrij Isusa koji živi u ljudima.
Posti od sebičnosti.
I otvori se svojoj okolini.
Posti od osvetoljubivosti.
I pruži ruku pomirnicu.
Posti od nepotrebnih riječi.
Saslušaj druge.
Posti od želje za posjedovanjem
i raduj se postojanju.
Posti od oholosti.
I otkrij vrijednost ljudi koji te okružuju.
Posti od ponavljanja pobožnih riječi.
I uroni u molitvu.
Posti od škrtosti.
I otvori srce za potrebe onih koji imaju manje od tebe.
Posti od zavisti.
I veseli se tuđoj radosti.
Posti od laži, otkrij ljepotu istine.
Ona će te osloboditi.
Posti od nepravde.
I otkrij radost pravednosti.
Posti od površnosti.
I savjesno se posveti onomu što radiš.
Čini drugomu
što je tebi drago da ti drugi čini.
Ljubi Boga nadasve.
Ljubi bližnjega svoga
kao samoga sebe.
Tada će ti KORIZMA donijeti ploda.
Amen! Tako neka bude!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca