Preskoči na glavni sadržaj

This little light of mine


"Čega ćeš se odreći?", pitaju vas ovih dana, zar ne? I to vjerojatno oni koji pojma nemaju o smislu korizmenog odricanja? Ne, neću se odreći slatkiša kroz 40 dana da bih smršavila, niti ću se odreći kave - mislim da sam Bogu korisnija ako mu se približim na način da razderem svoje srce, a ne svoje halje!


Razmišljam konstantno o jednom čitanju koje mi je oduvijek bilo najteže za provariti, gotovo pa nemoguće za primijeniti u stvarnom životu. Upravo zato kroz ovih 40 dana trudit ću se živjeti po riječima "Vi ste sol zemlje", koje je pročitao svećenik prije nekoliko tjedana. "Vi ste svjetlost svijeta", nastavio je, a ja sam osjetila svoje malo bljutavo srce kako se trese u panici pripremajući se na život u vječnom mraku. Propovijed je trebala biti inspirirajuća, prisjećam se, ta ohrabrujuća je to misao za nas, vjernike. Ipak, moja ramena zgrbila su se u sekundi pod teretom njegovih riječi. Nisam se nikad prije osjećala kao da živim u terariju kroz čije staklo nervozne ljudotinje bulje prateći svaki moj korak i donoseći zaključke o cijeloj mojoj vrsti, kao što to osjećam posljednjih godinu dana - kada vjernik mora opravdavati svaku svoju misao ili djelo te neprestano svjedočiti svoju vjeru pred ljudima koji to od njega zahtjevaju samo da bi ga iskritizirali ili posramili, nimalo zainteresirani za ono što on uistinu govori. Čini mi se ponekad da sam preslaba, da sam u pokušaju da ne griješim poput onog nesretnog Sizifa - jedan korak naprijed, dva koraka unatrag, u skladu s prkosnim očekivanjima ljudotinja. Kad sam bila osnovnoškolka, loše sam ocjene opravdavala onima koji su na ispitu prošli lošije od mene, a roditelji su negodovali – zašto se ne možeš ugledati na bolje učenike? Danas se trudim ugledati na vjernike koji žive iskreno ljubeći Boga cijelim svojim bićem i svakim svojim potezom, one koje ni neprijatelji ne mogu diskreditirali, ali ne uspijevam u potpunosti slijediti njihov recept i biti zadovoljna konačnim rezultatom. U usporedbi s njima uvijek ispadam gubitnik, netko u koga se nitko ne želi ugledati. Možda sam iz recepta izostavila jedan od začina? A možda tako ovom svijetu nedostaje moj začin? Prestrašna mi je to pomisao, baš kao da Bog očekuje da budem Superman, a ja ne uspijevam niti hodati uspravno. Nisam savršena, ma svi to vide, Gospodine! Srce mi nosi ožiljke, tijelo rane, duša mi je uvijek poluprazna, uvijek žeđa, a ne može se u potpunosti napiti Tvoje milosti. I kako onda itko može očekivati da baš ja, tako malena, slaba, nebitna, doprinesem ovom svijetu?

Dok sam se tako gubila u svojim mislima, zborska kolegica je uzdahnula – Opet smo falšali. – Pa ne moramo otpjevati savršeno, pjevamo Bogu – rekla sam joj i samu sebe iznenadila. Eureka! Bog od mene ne traži savršeno otpjevanu notu, ne traži savršenu boju glasa, ne traži niti da otpjevam sve oktave, samo želi da Ga slavim svim srcem – jer će jedino tako u njemu prebivati. U srcu koje ću razderati u skrovitosti – koje nije savršeno, ali će svakodnevno nastojati darivati svoje komadiće drugima, nastojati zaliječiti ožiljke, nastojati biti veliko u malim stvarima, na svoj način nastoji stvoriti tračak svjetlosti u ovom tamnom svijetu.



"Posti od zavisti…
Posti od površnosti… Posti od laži…
Posti o kruhu i vodi…
Posti od neljubaznosti.
Budi susretljiv prema drugima i prema samom sebi.
Posti od srditosti i moli:
„Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“
Posti od gunđanja i nezadovoljstva.
Otvori oči za sve dobro koje te okružuje
i raduj mu se.
Posti od gorčine.
I budi zahvalan za ono što imaš.
Posti od nestrpljenja i pretjeranih očekivanja.
Prihvati ljude kakvi jesu.
Posti od pustih i nepotrebnih briga.
I usudi se imati povjerenja u Boga.
Posti od ogovaranja.
I otkrij Isusa koji živi u ljudima.
Posti od sebičnosti.
I otvori se svojoj okolini.
Posti od osvetoljubivosti.
I pruži ruku pomirnicu.
Posti od nepotrebnih riječi.
Saslušaj druge.
Posti od želje za posjedovanjem
i raduj se postojanju.
Posti od oholosti.
I otkrij vrijednost ljudi koji te okružuju.
Posti od ponavljanja pobožnih riječi.
I uroni u molitvu.
Posti od škrtosti.
I otvori srce za potrebe onih koji imaju manje od tebe.
Posti od zavisti.
I veseli se tuđoj radosti.
Posti od laži, otkrij ljepotu istine.
Ona će te osloboditi.
Posti od nepravde.
I otkrij radost pravednosti.
Posti od površnosti.
I savjesno se posveti onomu što radiš.
Čini drugomu
što je tebi drago da ti drugi čini.
Ljubi Boga nadasve.
Ljubi bližnjega svoga
kao samoga sebe.
Tada će ti KORIZMA donijeti ploda.
Amen! Tako neka bude!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...