Preskoči na glavni sadržaj

MY favorite things - not Oprah's! (5)

Ovaj tjedan proletio je, unatoč kiši i hrpi posla koja me zaokupirala i uvjerila da još uvijek toliko toga ne znam. Hm, kad čovjek prestane biti u tom vježbenik state of mindu i postane samostalan radnik? 

Svaki suhi slobodan trenutak dragi i ja iskoristili smo za šetnju, čak i ako je puhao jugo poslije kojeg moramo liječiti glavobolju. Trudimo se živjeti zdravo pa jedno drugo tjeramo da odljepi gluteus s kauča i krene na fitness po šibenskim skalama. U našoj šetnji do gradske plaže uvjerili smo se da je naše lokotiranje pokrenulo u Šibeniku trend, jer je na šetnjici već dvadesetak lokota. Nekim je to otrcano, neki u tome vide priliku za prodaju željeza, ali romantičarima, kojih još ima, je to zgodan simbol ljubavi, pa ne čudi da je velik broj lokota zaključan, i velik broj ključića bačen u more, baš na Valentinovo.


Ovaj tjedan moje slatko kumče Eduard proslavio je 4. rođendan, i iako ne stanujem dovoljno blizu da ga posjetim, volim ga obradovati poklonom i podsjetiti da ima kumu koja ga jako voli i uvijek misli na njega. Otkad živim u Šibeniku, postala sam ovisna o slanju paketa, tete u pošti već su navikle da ja svako malo neki vrag šaljem, bile to razglednice ili sitnice koje znam da će razveseliti članove moje obitelji ili drage mi prijatelje. Kumića sam obradovala popularnim legićima, koje je sastavio s tatom u rekordnom vremenu!

 
Kad smo kod rođendana, i moj će uskoro, pa me dečko obradovao prvim ovogodišnjim rođendanskim poklonom - ovom velikom torbom petrolej boje u kojoj ću posao moći ponijeti kući i koja me gleda iz izloga već tjednima. Jeeeej! Hvala, dragi!


Da se razumijemo - rođena sam u ravnici, najbliži bazeni udaljeni su 20 km, a najbliža rijeka je Drava koja me već jednom skoro stajala života. Slavonci nemaju naviku zimske dane provoditi u bazenu, ali budući da smo tijekom godina pohranili kilograme čvaraka i kobasica u sebi, dragi i ja odlučili smo se na hrabar potez - postati korisnici lokalnog bazena. Iako totalni plivanje-virgini kupili smo i kape za plivanje, na Youtubeu se informirali how-to-staviti-kapu-za-plivanje-na-glavu i prvi tjedan otpilivali već stotinjak puta bazen po širini (25 m), dovoljno da danima budemo smežurani, da osjetimo klor na koži i da nas ruke toliko bole da jedva dižemo šalicu jutarnje kave. 


Krajem tjedna mijesili smo pite od jabuka i sira, koje me uvijek sjete na dom. Obožavam limun u prhkom tijestu, miris vanilijinog šećera u zraku i tople jabuke s cimetom - ima li što bolje na ovom svijetu? Ako niste obožavatelj pita, pogledajte seriju Pushing daisies, koja je mene obratila i zahvaljujući kojoj kad odrastem želim postati pie-maker!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...