Preskoči na glavni sadržaj

MY favorite things - not Oprah's! (5)

Ovaj tjedan proletio je, unatoč kiši i hrpi posla koja me zaokupirala i uvjerila da još uvijek toliko toga ne znam. Hm, kad čovjek prestane biti u tom vježbenik state of mindu i postane samostalan radnik? 

Svaki suhi slobodan trenutak dragi i ja iskoristili smo za šetnju, čak i ako je puhao jugo poslije kojeg moramo liječiti glavobolju. Trudimo se živjeti zdravo pa jedno drugo tjeramo da odljepi gluteus s kauča i krene na fitness po šibenskim skalama. U našoj šetnji do gradske plaže uvjerili smo se da je naše lokotiranje pokrenulo u Šibeniku trend, jer je na šetnjici već dvadesetak lokota. Nekim je to otrcano, neki u tome vide priliku za prodaju željeza, ali romantičarima, kojih još ima, je to zgodan simbol ljubavi, pa ne čudi da je velik broj lokota zaključan, i velik broj ključića bačen u more, baš na Valentinovo.


Ovaj tjedan moje slatko kumče Eduard proslavio je 4. rođendan, i iako ne stanujem dovoljno blizu da ga posjetim, volim ga obradovati poklonom i podsjetiti da ima kumu koja ga jako voli i uvijek misli na njega. Otkad živim u Šibeniku, postala sam ovisna o slanju paketa, tete u pošti već su navikle da ja svako malo neki vrag šaljem, bile to razglednice ili sitnice koje znam da će razveseliti članove moje obitelji ili drage mi prijatelje. Kumića sam obradovala popularnim legićima, koje je sastavio s tatom u rekordnom vremenu!

 
Kad smo kod rođendana, i moj će uskoro, pa me dečko obradovao prvim ovogodišnjim rođendanskim poklonom - ovom velikom torbom petrolej boje u kojoj ću posao moći ponijeti kući i koja me gleda iz izloga već tjednima. Jeeeej! Hvala, dragi!


Da se razumijemo - rođena sam u ravnici, najbliži bazeni udaljeni su 20 km, a najbliža rijeka je Drava koja me već jednom skoro stajala života. Slavonci nemaju naviku zimske dane provoditi u bazenu, ali budući da smo tijekom godina pohranili kilograme čvaraka i kobasica u sebi, dragi i ja odlučili smo se na hrabar potez - postati korisnici lokalnog bazena. Iako totalni plivanje-virgini kupili smo i kape za plivanje, na Youtubeu se informirali how-to-staviti-kapu-za-plivanje-na-glavu i prvi tjedan otpilivali već stotinjak puta bazen po širini (25 m), dovoljno da danima budemo smežurani, da osjetimo klor na koži i da nas ruke toliko bole da jedva dižemo šalicu jutarnje kave. 


Krajem tjedna mijesili smo pite od jabuka i sira, koje me uvijek sjete na dom. Obožavam limun u prhkom tijestu, miris vanilijinog šećera u zraku i tople jabuke s cimetom - ima li što bolje na ovom svijetu? Ako niste obožavatelj pita, pogledajte seriju Pushing daisies, koja je mene obratila i zahvaljujući kojoj kad odrastem želim postati pie-maker!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...