Preskoči na glavni sadržaj

C'est magnifique!

Svatko od nas vjerojatno je bar jednom u životu poželio da je rođen u nekom drugom vremenu ili na nekom drugom mjestu. Maštala sam da sam rođena u San Franciscu u vrijeme ljeta ljubavi, da se družim s pjesnicima u Cafe de Flore u Parizu, da sam borac protiv ropstva u 19. stoljeću u SAD-u, da mogu skoknuti na početak 20. stoljeća i upoznati sve zanimljive članove moje obitelji, baš poput McFlyja u Back to the future (a tko nije poželio imati DeLorean?). Ipak, moja maštanja najčešće su bila vezana za Francusku, iako u njoj nikada nisam bila. Književnost, glazba, slikarstvo, filozofija, povijesna zbivanja, kulinarski specijaliteti, izumi koje svakodnevno koristimo - vjerojatno niste ni svjesni koliko toga dugujemo toj moćnoj naciji. Doduše, Francuzi su izmislili i giljotinu, bikini i escargot, nešto bez čega je čovječanstvo moglo i preživjeti – merci beaucoup. 


Ovaj mjesec održavaju se Dani frankofonije diljem svijeta - udružuju se svi obožavatelji francuskog jezika i kulture i putem francuske kuhinje, can-can zabava ili francuskih filmova promoviraju frankofoniju. Budući da sam ne tako davno i ja učila francuski jezik (tres peu!) i bila član Francuske alijanse, dat ću i ovdje svoj obol pa navesti sve francuske stvari koje volim. 

Iako volim francusku salatu i kroasane, i iako oni slove za francuski izum, to zapravo nisu - francuska salata podrijetlom je iz Rusije, dok je kroasan (jaoooo, toliko ih volim!) izmislio Austrijanac. Ipak, iz Francuske je majoneza, creme brulee, baguette, šampanjac, margarin, klementine, 400 vrsta sireva, šareni makaroni – i francuska kuhinja s razlogom slovi kao jedna od najboljih na svijetu.


Zahvaljujući Francuzu Louisu Daguerreu danas sheramo selfije na Facebooku i čuvamo svoje uspomene u foto albumima jer on je izmislio fotografski aparat, braći Lumiere dugujemo zahvalnost zbog izuma filma, a francuski majstori su izmislili i teleskop, barometar, olovku i šiljilo, šivaču mašinu, balon napunjen vrućim zrakom, bicikl, podmornicu, stetoskop, aspirin, transfuziju, antibiotike, sušilo za kosu, brailleovo pismo i mnoge druge korisne stvari, kao i pronašli mnoge kemijske elemente i otkrili nam tajne osmoze i sličnih pojava bez kojih sati biologije ne bi imali smisla.

U umjetnosti Francuzima nema premca – tvorci su gotičkog stila, razvili su rokoko, smislili su impresionizam, a Francuska se može ponositi mnogim vrhunskim umjetnicima: Deleacroixom, Manetom, Monetom, Degasom, Cezanneom, Rodinom, Renoirom, dok bez djela Balzaca, Zole, Hugoa, Prousta, Camusa, Stendhala i dr. svjetska književnost ne bi bila onakva kakvu je poznajemo danas - realizam, simbolizam i egzistencijalizam morala bi izmisliti neka druga nacija. 


Zasigurno vam je kad pomislite na 'revoluciju' prva asocijacija pad Bastille i francuska revolucija koja je dovela do razvoja Deklaracije ljudskih prava i sloboda na temelju koje se širila svijest o poštivanju ljudskih prava u svijetu. Revolucija je dovela do kritičkog razmišljanja, spoznaje da pojedinac može promijeniti tijek povijesti, a da je znanje moć - pa bismo od Francuza i mi danas mogli naučiti ponešto o hrabrosti!


Možda nisam nikada bila u Francuskoj, ali proučavanje boemskog načina života, virtualne šetnje Versiallesom, nošenje male crne haljine, slušanje francuskih šansona i miris svježe ispečenog francuskog kruha dovoljni su mi da zažmirim i na tren se nađem u polju lavande u Pronvansi, da jedem quiche u Lorraineu, studiram na Sorbonni, da sjedim ispred Sacre coeura i parlam francaise usred slavnog Pariza.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...