srijeda, 26. ožujka 2014.

Kad sam imao 16

Nakon poluprospavane usamljene noći, ustala sam na lijevu nogu, i ni doručak, ni pola litre kave nisu me doveli u normalu. Već sam kasnila na posao, kiša je lijevala, a meni je pogled zapeo za kiosk. Ne kupujem Cosmo često, najčešće ljeti kad imam potrebu za opsesivnim čitanjem svega i svačega na plaži, ali ovaj mjesec Cosmo slavi svoj 16. rođendan cijenom od 16 kn, pa rekoh - zašto ne?


Prolistala sam ga za vrijeme pauze i odmah me natjerao da se zapitam - što bih poručila šesnaestogodišnjoj sebi? Suradnici Cosma na prvim stranicama pozivali su se na promašene zaljubljenosti, modne pogreške i lekcije roditelja koje su trebali poslušati, a ja sam odjednom shvatila - da imam priliku, ne bih šesnaestogodišnjoj sebi ništa poručila - to bi bilo besmisleno jer ona bi ionako bila predrska i previše uvjerena da sve zna da bi me uopće saslušala! 

Nisu ti svi ljudi prijatelji - ponavljali su starci kao papige, a ja bih, kad god je trebalo, dala svoj maksimum za prijatelja. Slušala sam ispovijedi, pisala zadaće, organizirala razne razredne događaje, bila sam sva u tome, i obožavala taj osjećaj da sam drugome potrebna! S vremena na vrijeme pokazalo se, istina, da neki ljudi nisu vrijedni mog truda, ni vremena, bez obzira koliko ja željela da to budu.

Nemoj se vezati za prvog u kojeg se zaljubiš - pokušavali su mi utuviti u glavu, ali nisam slušala. Svoje srce dala sam na koncu osnovne škole svojoj prvoj ljubavi. Voljeli smo se, planirali smo budućnost, svađali smo se i izluđivali, dolazila sam puno puta sa spoja plačući, a mama bi govorila onu famoznu rečenicu - Nije te vrijedan - ne znajući da nisam ni ja njemu ostala dužna i da vjerojatno i on dolazi kući tužan i povrijeđen.
Nisam birala bitke - svaka mi je bila ključna, a argumenata mi nikada nije ponestajalo. Ovo tvrdoglavo magarče vjerovalo je da se pravi čovjek mora zauzeti za ono u što vjeruje, pa makar to bile apstraktne stvari kao što su ljubavi i prijateljstvo, ili izlasci. 


Izluđivala me biologija, matematika mi je bila beskrajno dosadna, izostanci su se gomilali, a ja sam šizila jer nisam dovoljno svestrana da se razumijem i u fiziku, i u kemiju, i da budem najbolja u stranim jezicima ili u bubanju povijesnih činjenica. Ipak, znala sam da ću se kad zatreba potruditi na akademskom polju i napraviti od sebe nešto.

Danas, ne bih ništa promijenila. Ne ponosim se svojim greškama, ali sam sretna jer mislim da sam iz svake izvukla pouku - izašla pametnija, izašla drugačija, i volim misliti - bolja.

I neka sam sa šesnaest vjerovala u prvu ljubav - morala sam s vremenom shvatiti da drugoga ne možemo promijeniti, da je bitno razgovarati, pa i svađati se - sada smo se od svađa umorili, upoznali se u dušu, zavoljeli sve naše mane, i spremni smo za budućnost. 


I neka sam gurala ruku u vatru za prijatelje koji me možda nisu cijenili - baš zbog toga danas više cijenim one koji su ostali uz mene u dobru i zlu.
I neka sam bila uvjerena da su testovi iz biologije bauk, i neka sam mislila da se sve zanimljivo u gradu zbiva poslije 2 ujutro, i neka sam bila bijesna na starce koji su mi branili izlaske - da sam onda znala sve što znadem sada - put do dvadesetsedmogodišnje mene činio bi se predosadan, a sjećanje na šesnaestogodišnju mene ne bi bilo ni upola ovako slatko!

Nema komentara:

Objavi komentar

Speak up! :)