Preskoči na glavni sadržaj

Kad sam imao 16

Nakon poluprospavane usamljene noći, ustala sam na lijevu nogu, i ni doručak, ni pola litre kave nisu me doveli u normalu. Već sam kasnila na posao, kiša je lijevala, a meni je pogled zapeo za kiosk. Ne kupujem Cosmo često, najčešće ljeti kad imam potrebu za opsesivnim čitanjem svega i svačega na plaži, ali ovaj mjesec Cosmo slavi svoj 16. rođendan cijenom od 16 kn, pa rekoh - zašto ne?


Prolistala sam ga za vrijeme pauze i odmah me natjerao da se zapitam - što bih poručila šesnaestogodišnjoj sebi? Suradnici Cosma na prvim stranicama pozivali su se na promašene zaljubljenosti, modne pogreške i lekcije roditelja koje su trebali poslušati, a ja sam odjednom shvatila - da imam priliku, ne bih šesnaestogodišnjoj sebi ništa poručila - to bi bilo besmisleno jer ona bi ionako bila predrska i previše uvjerena da sve zna da bi me uopće saslušala! 

Nisu ti svi ljudi prijatelji - ponavljali su starci kao papige, a ja bih, kad god je trebalo, dala svoj maksimum za prijatelja. Slušala sam ispovijedi, pisala zadaće, organizirala razne razredne događaje, bila sam sva u tome, i obožavala taj osjećaj da sam drugome potrebna! S vremena na vrijeme pokazalo se, istina, da neki ljudi nisu vrijedni mog truda, ni vremena, bez obzira koliko ja željela da to budu.

Nemoj se vezati za prvog u kojeg se zaljubiš - pokušavali su mi utuviti u glavu, ali nisam slušala. Svoje srce dala sam na koncu osnovne škole svojoj prvoj ljubavi. Voljeli smo se, planirali smo budućnost, svađali smo se i izluđivali, dolazila sam puno puta sa spoja plačući, a mama bi govorila onu famoznu rečenicu - Nije te vrijedan - ne znajući da nisam ni ja njemu ostala dužna i da vjerojatno i on dolazi kući tužan i povrijeđen.
Nisam birala bitke - svaka mi je bila ključna, a argumenata mi nikada nije ponestajalo. Ovo tvrdoglavo magarče vjerovalo je da se pravi čovjek mora zauzeti za ono u što vjeruje, pa makar to bile apstraktne stvari kao što su ljubavi i prijateljstvo, ili izlasci. 


Izluđivala me biologija, matematika mi je bila beskrajno dosadna, izostanci su se gomilali, a ja sam šizila jer nisam dovoljno svestrana da se razumijem i u fiziku, i u kemiju, i da budem najbolja u stranim jezicima ili u bubanju povijesnih činjenica. Ipak, znala sam da ću se kad zatreba potruditi na akademskom polju i napraviti od sebe nešto.

Danas, ne bih ništa promijenila. Ne ponosim se svojim greškama, ali sam sretna jer mislim da sam iz svake izvukla pouku - izašla pametnija, izašla drugačija, i volim misliti - bolja.

I neka sam sa šesnaest vjerovala u prvu ljubav - morala sam s vremenom shvatiti da drugoga ne možemo promijeniti, da je bitno razgovarati, pa i svađati se - sada smo se od svađa umorili, upoznali se u dušu, zavoljeli sve naše mane, i spremni smo za budućnost. 


I neka sam gurala ruku u vatru za prijatelje koji me možda nisu cijenili - baš zbog toga danas više cijenim one koji su ostali uz mene u dobru i zlu.
I neka sam bila uvjerena da su testovi iz biologije bauk, i neka sam mislila da se sve zanimljivo u gradu zbiva poslije 2 ujutro, i neka sam bila bijesna na starce koji su mi branili izlaske - da sam onda znala sve što znadem sada - put do dvadesetsedmogodišnje mene činio bi se predosadan, a sjećanje na šesnaestogodišnju mene ne bi bilo ni upola ovako slatko!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit