Preskoči na glavni sadržaj

Kad sam imao 16

Nakon poluprospavane usamljene noći, ustala sam na lijevu nogu, i ni doručak, ni pola litre kave nisu me doveli u normalu. Već sam kasnila na posao, kiša je lijevala, a meni je pogled zapeo za kiosk. Ne kupujem Cosmo često, najčešće ljeti kad imam potrebu za opsesivnim čitanjem svega i svačega na plaži, ali ovaj mjesec Cosmo slavi svoj 16. rođendan cijenom od 16 kn, pa rekoh - zašto ne?


Prolistala sam ga za vrijeme pauze i odmah me natjerao da se zapitam - što bih poručila šesnaestogodišnjoj sebi? Suradnici Cosma na prvim stranicama pozivali su se na promašene zaljubljenosti, modne pogreške i lekcije roditelja koje su trebali poslušati, a ja sam odjednom shvatila - da imam priliku, ne bih šesnaestogodišnjoj sebi ništa poručila - to bi bilo besmisleno jer ona bi ionako bila predrska i previše uvjerena da sve zna da bi me uopće saslušala! 

Nisu ti svi ljudi prijatelji - ponavljali su starci kao papige, a ja bih, kad god je trebalo, dala svoj maksimum za prijatelja. Slušala sam ispovijedi, pisala zadaće, organizirala razne razredne događaje, bila sam sva u tome, i obožavala taj osjećaj da sam drugome potrebna! S vremena na vrijeme pokazalo se, istina, da neki ljudi nisu vrijedni mog truda, ni vremena, bez obzira koliko ja željela da to budu.

Nemoj se vezati za prvog u kojeg se zaljubiš - pokušavali su mi utuviti u glavu, ali nisam slušala. Svoje srce dala sam na koncu osnovne škole svojoj prvoj ljubavi. Voljeli smo se, planirali smo budućnost, svađali smo se i izluđivali, dolazila sam puno puta sa spoja plačući, a mama bi govorila onu famoznu rečenicu - Nije te vrijedan - ne znajući da nisam ni ja njemu ostala dužna i da vjerojatno i on dolazi kući tužan i povrijeđen.
Nisam birala bitke - svaka mi je bila ključna, a argumenata mi nikada nije ponestajalo. Ovo tvrdoglavo magarče vjerovalo je da se pravi čovjek mora zauzeti za ono u što vjeruje, pa makar to bile apstraktne stvari kao što su ljubavi i prijateljstvo, ili izlasci. 


Izluđivala me biologija, matematika mi je bila beskrajno dosadna, izostanci su se gomilali, a ja sam šizila jer nisam dovoljno svestrana da se razumijem i u fiziku, i u kemiju, i da budem najbolja u stranim jezicima ili u bubanju povijesnih činjenica. Ipak, znala sam da ću se kad zatreba potruditi na akademskom polju i napraviti od sebe nešto.

Danas, ne bih ništa promijenila. Ne ponosim se svojim greškama, ali sam sretna jer mislim da sam iz svake izvukla pouku - izašla pametnija, izašla drugačija, i volim misliti - bolja.

I neka sam sa šesnaest vjerovala u prvu ljubav - morala sam s vremenom shvatiti da drugoga ne možemo promijeniti, da je bitno razgovarati, pa i svađati se - sada smo se od svađa umorili, upoznali se u dušu, zavoljeli sve naše mane, i spremni smo za budućnost. 


I neka sam gurala ruku u vatru za prijatelje koji me možda nisu cijenili - baš zbog toga danas više cijenim one koji su ostali uz mene u dobru i zlu.
I neka sam bila uvjerena da su testovi iz biologije bauk, i neka sam mislila da se sve zanimljivo u gradu zbiva poslije 2 ujutro, i neka sam bila bijesna na starce koji su mi branili izlaske - da sam onda znala sve što znadem sada - put do dvadesetsedmogodišnje mene činio bi se predosadan, a sjećanje na šesnaestogodišnju mene ne bi bilo ni upola ovako slatko!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...