Preskoči na glavni sadržaj

Happy


Danas je Međunarodni dan sreće, kojeg su proglasili Ujedinjeni narodi s ciljem da se poveća svijest o važnosti potrage za srećom i dobrobiti svjetskog stanovništva. Pharrellova „Happy“ vrti se na svim radijskim postajama i svi sanjaju o danu u kojem će se ljudi opustiti i zaplesati na ulicama svoga grada – i kad kamere ne budu u blizini. 


Ipak, kad pogledamo oko sebe, čini se kao da je nesreća obojala svijet u teške boje - tuga, gubitak i siromaštvo na svakom su koraku. Možemo li uopće biti sretni ako su ljudi oko nas žalosni, imamo li pravo osjećati se blagoslovljeno ako ljudi oko nas nemaju niti krov nad glavom? Kako da oni pronađu sreću? I možemo li mi utjecati na raspoloženje cijelog svijeta?

Kako pronaći vrijeme za sreću i odakle uopće krenuti s potragom? 


Dok sam studirala, živjela sam s uobičajenim studentskim stresom oko ispita, ali nisam strepila za budućnost, niti se opterećivala vremenom i prolaznošću života. Ako sam tog trena poželjela, provela sam cijeli dan s prijateljicom, bile bi tri sata u slasti Studentskog centra ili besciljno šetale po gradu i pregledale sve naslove u Algoritmu, bila sam sretna. Sada, kad osam sati na dan moram provedem na poslu, čini mi se kao da mi nikada nije bilo teže pronaći sreću u svakodnevici. Prošlu godinu poklonila sam svom akademskom napretku koji je u meni ipak stvorio određenu prazninu. Zato, ove godine, potaknuta savjetom dobre prijateljice, odlučila sam sreću neprestano tražiti, i to izvan radnog vremena. Imati posao za koji si se školovao jest sjajno, ali čovjeka ne može posao ispuniti - on je samo sredstvo koje mu omogućava lagodniji život. Sreća koja potječe iz malih stvari je ona koja hrani čovjeka, ali i koju, da bi bila potpuna, čovjek mora podijeliti s drugima. Dugo mi je trebalo da shvatim da ti drugi, iako nisu neposredno kraj mene, zaista čine moj život ljepšim i da su jedini uzrok moje sreće. Zapravo, još uvijek to teoretski znam, a u praksi se neprestano podsjećam. 


Svaki dan u kojem ne živim samo za sebe smatram sretnim, zato se trudim svakim danom barem porukom javiti prijatelju koji mi nedostaje, zato zovem majku da je pitam kako je, zato prijateljima šaljem pakete s čokoladicama koje se u transportu spljošte poput palačinke, zato uživam šetati s dragim kraj mora obasjanog suncem, zato na ulici pozdravim stranca koji je uvjeren da sam ga zamijenila s nekim, zato činim puno drugih, za čovječanstvo beznačajnih, stvari. Usrećuje me i pijenje kave u krevetu, čitanje dobre knjige, nježni poljupci, držanje za ruke, šetnje šumom, fotografiranje oblaka, maštanje o vjenčanju, čista kuća, miris cimeta i vanilijinog šećera, druženje s prijateljicama, blebetanje sa sestrama, skajpanje, veseli zagrljaji, nova frizura, fini ručak, blesiranje uz glupe pop pjesmice, gledanje inspirativnih filmova, googlanje, stjecanje nove vještina, usrećuju me sloboda, čista savjest, zajednička molitva i mir koji osjećam kad navečer sklopim oči.


Nekoga usrećuje posao, novi auto, nove krpice, i to je u redu, ali sigurna sam da je svatko najsretniji kada se u potragu za srećom ne uputi sam. Zato, ne razmišljajte danas o onoj sitnici koja vam nedostaje da biste bili sretni, nego se usredotočite na lica koja su vas već usrećila, a da toga niste ni svjesni.

Primjedbe

  1. Super post :)
    Baš su mi dragi ovi happy videići. Zg me malo razočarao, toliko je buke bilo oko snimanja tog videa, na kraju šipak. Draži mi je onaj koji je složila jedna cura :D Šibenčani su preslatki ovako rasplesani :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Malo su ipak ukočeni, ali dobro, napredak je vidljiv :) Splićani su mi još i najbolji!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...