Preskoči na glavni sadržaj

Happy


Danas je Međunarodni dan sreće, kojeg su proglasili Ujedinjeni narodi s ciljem da se poveća svijest o važnosti potrage za srećom i dobrobiti svjetskog stanovništva. Pharrellova „Happy“ vrti se na svim radijskim postajama i svi sanjaju o danu u kojem će se ljudi opustiti i zaplesati na ulicama svoga grada – i kad kamere ne budu u blizini. 


Ipak, kad pogledamo oko sebe, čini se kao da je nesreća obojala svijet u teške boje - tuga, gubitak i siromaštvo na svakom su koraku. Možemo li uopće biti sretni ako su ljudi oko nas žalosni, imamo li pravo osjećati se blagoslovljeno ako ljudi oko nas nemaju niti krov nad glavom? Kako da oni pronađu sreću? I možemo li mi utjecati na raspoloženje cijelog svijeta?

Kako pronaći vrijeme za sreću i odakle uopće krenuti s potragom? 


Dok sam studirala, živjela sam s uobičajenim studentskim stresom oko ispita, ali nisam strepila za budućnost, niti se opterećivala vremenom i prolaznošću života. Ako sam tog trena poželjela, provela sam cijeli dan s prijateljicom, bile bi tri sata u slasti Studentskog centra ili besciljno šetale po gradu i pregledale sve naslove u Algoritmu, bila sam sretna. Sada, kad osam sati na dan moram provedem na poslu, čini mi se kao da mi nikada nije bilo teže pronaći sreću u svakodnevici. Prošlu godinu poklonila sam svom akademskom napretku koji je u meni ipak stvorio određenu prazninu. Zato, ove godine, potaknuta savjetom dobre prijateljice, odlučila sam sreću neprestano tražiti, i to izvan radnog vremena. Imati posao za koji si se školovao jest sjajno, ali čovjeka ne može posao ispuniti - on je samo sredstvo koje mu omogućava lagodniji život. Sreća koja potječe iz malih stvari je ona koja hrani čovjeka, ali i koju, da bi bila potpuna, čovjek mora podijeliti s drugima. Dugo mi je trebalo da shvatim da ti drugi, iako nisu neposredno kraj mene, zaista čine moj život ljepšim i da su jedini uzrok moje sreće. Zapravo, još uvijek to teoretski znam, a u praksi se neprestano podsjećam. 


Svaki dan u kojem ne živim samo za sebe smatram sretnim, zato se trudim svakim danom barem porukom javiti prijatelju koji mi nedostaje, zato zovem majku da je pitam kako je, zato prijateljima šaljem pakete s čokoladicama koje se u transportu spljošte poput palačinke, zato uživam šetati s dragim kraj mora obasjanog suncem, zato na ulici pozdravim stranca koji je uvjeren da sam ga zamijenila s nekim, zato činim puno drugih, za čovječanstvo beznačajnih, stvari. Usrećuje me i pijenje kave u krevetu, čitanje dobre knjige, nježni poljupci, držanje za ruke, šetnje šumom, fotografiranje oblaka, maštanje o vjenčanju, čista kuća, miris cimeta i vanilijinog šećera, druženje s prijateljicama, blebetanje sa sestrama, skajpanje, veseli zagrljaji, nova frizura, fini ručak, blesiranje uz glupe pop pjesmice, gledanje inspirativnih filmova, googlanje, stjecanje nove vještina, usrećuju me sloboda, čista savjest, zajednička molitva i mir koji osjećam kad navečer sklopim oči.


Nekoga usrećuje posao, novi auto, nove krpice, i to je u redu, ali sigurna sam da je svatko najsretniji kada se u potragu za srećom ne uputi sam. Zato, ne razmišljajte danas o onoj sitnici koja vam nedostaje da biste bili sretni, nego se usredotočite na lica koja su vas već usrećila, a da toga niste ni svjesni.

Primjedbe

  1. Super post :)
    Baš su mi dragi ovi happy videići. Zg me malo razočarao, toliko je buke bilo oko snimanja tog videa, na kraju šipak. Draži mi je onaj koji je složila jedna cura :D Šibenčani su preslatki ovako rasplesani :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Malo su ipak ukočeni, ali dobro, napredak je vidljiv :) Splićani su mi još i najbolji!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta