Preskoči na glavni sadržaj

Zašto volim biti žena

Naživcirao me danas članak jednog glupog portala koji je istaknuo 50 stvari zašto je praktično i dobro biti žena. Prema nepoznatom autoru, glavni razlozi zašto je dobro biti žena su opraštanje prometnih prekršaja, PMS, sposobnost glumljenja orgazma, činjenica da je bolje biti tatina curica nego mamin sin, sposobnost tračanja, brže i jeftinije opijanje itd. Kakva hrpa gluposti! Ipak, članak me ponukao da razmislim – zašto trebam biti sretna što sam stvorena baš kao žensko? 



Da, žene ne pate od kompleksa u vidu veličine penisa, ali zato pate od tisuću drugih kompleksa – od kilograma, veličine grudi, problematične kože i mnogih drugih. Žene mogu nositi haljine, šminkati se i nositi hrpu nakita na sebi, ali je li to prednost? Depilacije, izbor grudnjaka, trošenje novca na kozmetiku koja će nas na kraju postarati – uživaju li žene u toj svojoj ženstvenosti? Žene mogu plakati da ne ispadnu papci i pitati za smjer a da se ne osjećaju nesposobno? Neka mi oproste autori članka, ali ja mrzim pitati za smjer, i uvijek se, ako uopće pitam, osjećam nesposobno! Žene će se prve spasiti s brodova koji tonu, no, hoće li biti sretne znajući da su njihovi muškarci zbog toga poginuli? Najsmješniji mi je navod da je za žene kupovanje odjeće zabava – iskreno, meni je zabavan jedino šoping u knjižari, svaki drugi šoping u meni samo izazove frustraciju i suze. „Od žena se ne očekuje da daruju cvijeće, niti da nazovu prve“ – što će reći da je žena osuđena na čekanje i trošenje dragocjenog vremena, jer to društvo od nje očekuje. „Žene su ljepši spol i u pravilu dobivaju skrbništvo nad djecom nakon razvoda“ – no, to je zaista prekrasno, jer, kad se već razvodiš, bitno je da ti izađeš kao pobjednik, a za dijete ćemo lako…


Žene su emotivnije od muškaraca, kažu, ali ne slažem se. Ako je ženino srce more tajni, koliki je tek ocean srce muškarca? Tražeći ravnopravnosti, žene godinama podcjenjuju muškarce i često ih karakteriziraju kao hladnjikavce koji ne znaju izraziti svoje osjećaje. Jeste li kad vidjeli mladog oca kako drži svoje djetešce u rukama? Zašto bi on morao dramatizirati i opisivati svoje osjećaje u tisuću riječi, kad slika govori puno više od toga?

Žene imaju prijateljice kao psihoterapeute, kažu. Ali zaboravljaju da je žena ženi vuk i da često baš žena može drugoj ženi nanijeti veliku bol. Žene su zavidne jedna drugoj, međusobno se olajavaju da bi diskreditirale jedna drugu, često jedna drugoj zabijaju noževe u leđa. Vrlo često kvalitetnija je radna sredina u kojoj radi više muškaraca, nego kokoški, ne zato što muškarci ženama gledaju kroz prste, nego zato što ne kompliciraju - nemaju toliku sposobnost manipulacije i proračunatosti.


Žene imaju veći prag boli. Ali, muškarci stoljećima idu u ratove, još u pubertetu uče rukovati puškama i ubijati ljude – kako itko može pomisliti da je muškarcu to urođeno, da je hrabrost nešto s čim se on rodi te da on velike boli koje rat nosi ne može podnijeti? Svi se bojimo i svi osjećamo jednaku bol. Sličniji smo nego što mislimo, i svatko tko misli drugačije, neka preupita bilo kojeg od naših branitelja, ili braniteljica, jesu li bili uplašeni i spavaju li mirno nakon svega što su vidjeli. Ponekad mi se čini da i muškarci i žene najveću bol mogu podnijeti upravo nadopunjujući se.

Hm, čini se da je biti žena zapravo poprilično grozno. Ženama nikada nije bilo teže - očekivanja nas samih, naših obitelji i društva veća su nego ikad prije. Žena danas može biti domaćica, može biti odlučivati o svojoj karijeri, može biti zaposlena majka i supruga, može biti sve što poželi. U želji da se dokaže, žena će ponekad biti sve od navedenog i to će ju vraški izmoriti. Ipak, lijepo je biti žena i znati da si sposobna za sve, koliko god bilo teško. Da si dovoljno snažna da padneš, ali i da se ustaneš. Ohrabrujuće je znati da su žene stoljećima služile, bile brižne majke i supruge, ali da nisu odustale kada je bilo nevjerojatno i za pomisliti da će ikada imati prava koja uživaju muškarci. Mislim da muškarci ne bi imali strpljenje i snagu za izdržati nepravde koje su žene stoljećima trpjele. Žene u svojoj borbi nisu koristile nasilje, strpljivo su se obrazovale i marširale te mirnim stavom izmijenile svijet. Upravo nas te osobine čine posebnima - iako muškarci mogu biti iznimno nježni, pogotovo u brizi za svoju obitelj – žene čuvaju svoje gnijezdo, te oblikuju društvo, na poseban način - samostalne, odlučne i moćne. Osim što su gospodarice svoga života, one će nositi i svoje čedo devet mjeseci, naučit će ga životu i snazi, zaštitit će i svog muškarca i pružiti mu utjehu kad je potrebna, na poseban – ženstven - način. Ta snažna nježnost i nježna snaga, riječima neopisive, ono su zbog čega je lijepo biti žena.

Primjedbe

  1. vrlo se lako može naći i 5o razloga zašto je dobro biti muškarac:
    - veća plaća
    - slabo sudjelovanje u kućanskim poslovima
    - manja odgovornost oko brige kod djeteta....
    uvijek su mi blesave bile takve usporedbe, jedno i druge je teško jer je život težak.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...