Preskoči na glavni sadržaj

Za brak spremni!

Ovaj tjedan obilježili smo svetog Patrika, nosili šarene čarape, mirisali su žuti narcisi, ali glavninu tjedna proveli smo hodajući svakodnevno na dva kilometra udaljeni Baldekin na kojem se održavao zaručnički tečaj za četvrdesetak parova.



Savršeno se poklopilo da sam za rođendan, osim dvadesetak krema, gelova za tuširanje, kupki za kupanje (a kadu ni nemam!!), mirisnih svijeća (na slici je samo 1/3 poklona, jer većinu nisam mogla dotegliti u Šibenik) dobila i knjigu "Brak za novo vrijeme" koju sam si baš željela, i koju smo ovaj tjedan, uz tečaj, proučili. Knjiga me ipak razočarala ne otkrivši tajne uspješnog braka u potpunosti, pa ću radije iznijeti zanimljivosti o bračnom životu koje smo usvojili ovog tjedna od svećenika, psihologa, pravnika, ginekologa i bračnog para s dugogodišnji stažom!


Tečaj je započeo svećenik s tumačenjem Biblije koja brakom započinje i njime završava. "Muško i žensko stvori ih" - nikada nisam toliko razmatrala kao ovih dana. Zaista je predivna različitost kojom nas je Bog obdario, i divna je milost kojom nas obasipa kad spremni izjavimo da se želimo naborati jedno uz drugo. Zanimljivi svećenik protumačio nam je istočni grijeh i posljedice koje su snašle muškarce i žene nakon što je Eva ponudila Adamu plod sa stabla Spoznaje dobra i zla - i još sam si jednom pomislila u kolikoj mjeri  svaka odluka koju doneseš utječe i na tvoje potomke. Zanimljivost koju ćete upamtiti na ovu temu jest činjenica da je u hebrejskom jeziku ista riječ i za rebro, od kojeg je Bog stvorio Evu, i za srce - ah, romantike li već na samom početku svijeta. U svakom slučaju,  muško i žensko nastalo je od istog tijela i brakom se dva individualca spajaju natrag u to jedno tijelo - i bi (t će) dobro.

Osim tumačenja o postanku zla i suočavanju s njim na ovom svijetu, isticanju komunikacije kao najvažnijeg oruđa između muškarca i žene u braku te pravnih zavrzlama koje mogu paru pomrsiti romantiku uoči vjenčanja u Crkvi, korisno nam je bilo čuti savjete koje nam je dao bračni par koji je u braku tridesetak godina i ima četvero djece. U kratkim crticama navest ću samo neke od njih, koje smo mi već usvojili (jer, hej, nismo ni mi u medeni-mjesec-fazi veze!), ali koje uvijek valja ponoviti:

1. Ne pokušavati mijenjati bračnog druga, nego mijenjati sebe u ime ljubavi koju ste si obećali na dan vjenčanja
2. Dopustiti bračnom drugu da bude svoj, iako ne razumiješ njegovo ponašanje i razmišljanje
3. Snažne individue tvore snažan brak
4. Ne pričati o problemima najmanje 15 minuta pri povratku s posla, kad ste živčani i umorni
5. Ne leći u postelju posvađani
6. Govoriti 'oprosti', čak i kad znaš da si u pravu
7. Poklanjati pažnju jedno drugome i provoditi kvalitetno vrijeme (šetnja i razgovor)
8. Ne zanemariti partnera kad se rode djeca jer su muž i žena uvijek na prvom mjestu
9. Ne svađati se pred djecom - obitelj im mora biti sigurno utočište
10. Pomagati si međusobno u kućanskim poslovima - nema muških i ženskih poslova!
11. Odluke o financijama donositi zajedno, bez obzira tko više doprinosi kućanstvu
12. Nikada ne zapostavljati obitelj radi posla
13. Ne spremati kuću kad su članovi obitelji u kući - prašine će uvijek biti, a vrijeme s obitelji je dragocjeno
14. Biti prijatelj svojoj djeci, razgovarati s njima i uvažavati njihove različitosti
15. Svojim primjerom djeci usaditi vjeru - ići zajedno na svetu misu i biti zajedno u molitvi

Nekima je ovakav tečaj gubljenje vremena, ali mislim da ga je korisno proći - bez obzira zaključite li da brak ipak nije za vas, ili se, poput nas, još više uvjerite da ste izabrali pravo vrijeme za ulazak u bračnu luku.


Primjedbe

  1. Divno napisano. Osim sto smo ateisti pa 15. se ne odnosi na nas, svih ostalih 14 se u potpunosti drzimo. Ove godine slavimo 15. godisnjicu.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...