Preskoči na glavni sadržaj

Za brak spremni!

Ovaj tjedan obilježili smo svetog Patrika, nosili šarene čarape, mirisali su žuti narcisi, ali glavninu tjedna proveli smo hodajući svakodnevno na dva kilometra udaljeni Baldekin na kojem se održavao zaručnički tečaj za četvrdesetak parova.



Savršeno se poklopilo da sam za rođendan, osim dvadesetak krema, gelova za tuširanje, kupki za kupanje (a kadu ni nemam!!), mirisnih svijeća (na slici je samo 1/3 poklona, jer većinu nisam mogla dotegliti u Šibenik) dobila i knjigu "Brak za novo vrijeme" koju sam si baš željela, i koju smo ovaj tjedan, uz tečaj, proučili. Knjiga me ipak razočarala ne otkrivši tajne uspješnog braka u potpunosti, pa ću radije iznijeti zanimljivosti o bračnom životu koje smo usvojili ovog tjedna od svećenika, psihologa, pravnika, ginekologa i bračnog para s dugogodišnji stažom!


Tečaj je započeo svećenik s tumačenjem Biblije koja brakom započinje i njime završava. "Muško i žensko stvori ih" - nikada nisam toliko razmatrala kao ovih dana. Zaista je predivna različitost kojom nas je Bog obdario, i divna je milost kojom nas obasipa kad spremni izjavimo da se želimo naborati jedno uz drugo. Zanimljivi svećenik protumačio nam je istočni grijeh i posljedice koje su snašle muškarce i žene nakon što je Eva ponudila Adamu plod sa stabla Spoznaje dobra i zla - i još sam si jednom pomislila u kolikoj mjeri  svaka odluka koju doneseš utječe i na tvoje potomke. Zanimljivost koju ćete upamtiti na ovu temu jest činjenica da je u hebrejskom jeziku ista riječ i za rebro, od kojeg je Bog stvorio Evu, i za srce - ah, romantike li već na samom početku svijeta. U svakom slučaju,  muško i žensko nastalo je od istog tijela i brakom se dva individualca spajaju natrag u to jedno tijelo - i bi (t će) dobro.

Osim tumačenja o postanku zla i suočavanju s njim na ovom svijetu, isticanju komunikacije kao najvažnijeg oruđa između muškarca i žene u braku te pravnih zavrzlama koje mogu paru pomrsiti romantiku uoči vjenčanja u Crkvi, korisno nam je bilo čuti savjete koje nam je dao bračni par koji je u braku tridesetak godina i ima četvero djece. U kratkim crticama navest ću samo neke od njih, koje smo mi već usvojili (jer, hej, nismo ni mi u medeni-mjesec-fazi veze!), ali koje uvijek valja ponoviti:

1. Ne pokušavati mijenjati bračnog druga, nego mijenjati sebe u ime ljubavi koju ste si obećali na dan vjenčanja
2. Dopustiti bračnom drugu da bude svoj, iako ne razumiješ njegovo ponašanje i razmišljanje
3. Snažne individue tvore snažan brak
4. Ne pričati o problemima najmanje 15 minuta pri povratku s posla, kad ste živčani i umorni
5. Ne leći u postelju posvađani
6. Govoriti 'oprosti', čak i kad znaš da si u pravu
7. Poklanjati pažnju jedno drugome i provoditi kvalitetno vrijeme (šetnja i razgovor)
8. Ne zanemariti partnera kad se rode djeca jer su muž i žena uvijek na prvom mjestu
9. Ne svađati se pred djecom - obitelj im mora biti sigurno utočište
10. Pomagati si međusobno u kućanskim poslovima - nema muških i ženskih poslova!
11. Odluke o financijama donositi zajedno, bez obzira tko više doprinosi kućanstvu
12. Nikada ne zapostavljati obitelj radi posla
13. Ne spremati kuću kad su članovi obitelji u kući - prašine će uvijek biti, a vrijeme s obitelji je dragocjeno
14. Biti prijatelj svojoj djeci, razgovarati s njima i uvažavati njihove različitosti
15. Svojim primjerom djeci usaditi vjeru - ići zajedno na svetu misu i biti zajedno u molitvi

Nekima je ovakav tečaj gubljenje vremena, ali mislim da ga je korisno proći - bez obzira zaključite li da brak ipak nije za vas, ili se, poput nas, još više uvjerite da ste izabrali pravo vrijeme za ulazak u bračnu luku.


Primjedbe

  1. Divno napisano. Osim sto smo ateisti pa 15. se ne odnosi na nas, svih ostalih 14 se u potpunosti drzimo. Ove godine slavimo 15. godisnjicu.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...