Preskoči na glavni sadržaj

Savjeti jedne kume

Za nekoliko tjedana moja će draga prijateljica iz djetinjstva postati gospođa, a ja ću joj biti svjedok i desna ruka - maid of honor - totalno bolje zvuči na engleskom, zar ne? Kuma nekako odmah podsjeća na debelu staru gospođu koja je Pepeljugi pomogla oko stylinga, ili ima mafijaške konotacije. Ali, nemojte me taj dan tražiti usluge jer ću vjerojatno odbiti učiniti vam ih, iscijeđena od ideja, planova i stanja na računu.

Jednog dana, kad vas netko ljubazno pozove da mu/njoj budete vjenčani kum/a, radosno ćete prihvatiti, ganuti do suza, niti ne pomišljajući što sve ta uloga podrazumijeva. Budući je ovih dana fino društvance djevojaka u strci oko organiziranja djevojačke zabave koja zapravo predstavlja glavnu svadbenu zabavu, budući da će sam obred vjenčanja biti popraćen intimnom večerom mladenaca, njihovih roditelja i kumova, u tom điru napomenut ću par stvarčica o kojima kuma mora brinuti.


1.Vjenčanica
Nepisano je pravilo da kuma s mladenkom ide u lov na the haljinu, što zapravo ovisi o prebivalištima, boravištima, ponekad i godišnjim odmorima koji se ne poklapaju nužno. Moja mladenka od mene je udaljena nekih 600-ak kilometara, tako da sam u izboru haljine sudjelovala putem SMS-a, poziva i e-maila, putem kojih su kolale fotografije mladenke u potencijalnim vjenčanicama. I da, ona koju je izabrala bila je i kumin broj 1, just so you know!


2. Djevojačka zabava
Samo u filmovima kuma ima dovoljno financijskih sredstava da samostalno organizira svojoj prijateljici djevojačku zabavu, npr. skupi djevojke i iznenadi ih putovanjem na Havaje (što bih ja sigurno učinila da osvojim eurojackpot npr.) ili odvede na vikend u spa resort, i omogući svima provod koji će prepričavati do kraja života. U našoj priči kuma ima vježbeničku plaću, živi kao podstanar i iste godine mora platiti i svoje vjenčanje, pa će se morati pobrinuti barem da zabava ima neki sadržaj i dekoracije (npr. tijaru, lentu, veo, šaljivi natpis, balone itd.), dok će u ostalom njena uloga biti isključivo savjetodavna. Ova kuma ima domaće rakije, a ako Bog da, spremit će i neku torticu, ako se neka od alkoholiziranih gospođica zaželi slatkoga (kuma prva). Djevojačka zabava podrazumijeva i opremanje mladenke za bračni život, a najpraktičnije i najzabavnije je da sve djevojke poklone mladenki zajedno jedan kvalitetan darak (npr. britvice, aspirin, kuhaču i sve ostale rekvizite o kojima će joj ovisi bračni život).


3. Torta
Ne znam kako kod vas, ali kod nas, Slavonaca, običaj je da kuma donese na svadbu jednu od torti. Budući da moji mladenci neće imati hrpu kolača, poklonit ću im svadbenu tortu, koju je sama dizajnirala mladenka do najsitnijih detalja, jer ipak je važno poštivati njezine želje (osim ako baš voli iznenađenja)!


4. Poklon
Valja unaprijed pitati mladence žele li ček ili poklon koji će im koristi u stanu. Moji su se u nedostatku odgovarajućeg namještaja/aparata i dr. odlučili ipak za poklon u obliku kuverte, ako me razumijete. Pitate se koliko je pristojno pokloniti kumovima? Raspitala sam se i zaključila da obično svi daruju najmanje 3.000 do 4.000 kn, sve u skladu sa svojim primanjima. To je najgori dio kumstva - nijedan dvadesetineštogodišnjak u Hrvatskoj danas nema bajna primanja, pa se kumovi ili zadužuju ili osjećaju nedorasli situaciji. Ne treba smetnuti s uma da mladenci ne bi imali ništa protiv da im uz novac poklonite i neku sitnicu koju će koristiti u svom svakodnevnom obiteljskom životu - za koji će i za deset godina reći: "Daj dodaj kumin escajg!"


5. Styling
Kumino je mjesto uz mladenku - ona ju mora obući, po mogućnosti s njom ići na šminkanje i friziranje i učiniti sve da mladenka bude na svoj dan svježa, sretna, smirena, neopterećena menijem ili drugim sitnicama. Ukoliko se radi o velikoj svadbi, kuma je zadužena i za podizanje atmosfere, a minimum koji mora zadovoljiti je da se ne opije u prvih sat vremena večera pa da mora prije reda doma u krpe (držite palčeve).

Ljubi vas kuma!

Primjedbe

  1. I ja sam bila kuma prije nešto više od 3 mjeseca. Moja mladenka je bila u istom gradu gdje i ja, pa smo stalno nešto isprodavale, dogovarale, istraživale... Družimo se jako dugo i teško mi pada jer se udala u drugi grad, ali podnosimo to nekako.
    Nisam imala nekih posebnh zaduženja kao kuma, ali mi je bilo teško što joj nisam mogla priuštiti sve što sam zamislila i što sam htjela- nezaposlena sam. Ipak, ona je svime bila presretna. Kume za to i služe da olakšaju i učine da joj taj dan bude sretan i nezaboravan.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tako je, vjerno i odano prijateljstvo je ionako neprocjenjivi poklon :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...