Preskoči na glavni sadržaj

Savjeti jedne kume

Za nekoliko tjedana moja će draga prijateljica iz djetinjstva postati gospođa, a ja ću joj biti svjedok i desna ruka - maid of honor - totalno bolje zvuči na engleskom, zar ne? Kuma nekako odmah podsjeća na debelu staru gospođu koja je Pepeljugi pomogla oko stylinga, ili ima mafijaške konotacije. Ali, nemojte me taj dan tražiti usluge jer ću vjerojatno odbiti učiniti vam ih, iscijeđena od ideja, planova i stanja na računu.

Jednog dana, kad vas netko ljubazno pozove da mu/njoj budete vjenčani kum/a, radosno ćete prihvatiti, ganuti do suza, niti ne pomišljajući što sve ta uloga podrazumijeva. Budući je ovih dana fino društvance djevojaka u strci oko organiziranja djevojačke zabave koja zapravo predstavlja glavnu svadbenu zabavu, budući da će sam obred vjenčanja biti popraćen intimnom večerom mladenaca, njihovih roditelja i kumova, u tom điru napomenut ću par stvarčica o kojima kuma mora brinuti.


1.Vjenčanica
Nepisano je pravilo da kuma s mladenkom ide u lov na the haljinu, što zapravo ovisi o prebivalištima, boravištima, ponekad i godišnjim odmorima koji se ne poklapaju nužno. Moja mladenka od mene je udaljena nekih 600-ak kilometara, tako da sam u izboru haljine sudjelovala putem SMS-a, poziva i e-maila, putem kojih su kolale fotografije mladenke u potencijalnim vjenčanicama. I da, ona koju je izabrala bila je i kumin broj 1, just so you know!


2. Djevojačka zabava
Samo u filmovima kuma ima dovoljno financijskih sredstava da samostalno organizira svojoj prijateljici djevojačku zabavu, npr. skupi djevojke i iznenadi ih putovanjem na Havaje (što bih ja sigurno učinila da osvojim eurojackpot npr.) ili odvede na vikend u spa resort, i omogući svima provod koji će prepričavati do kraja života. U našoj priči kuma ima vježbeničku plaću, živi kao podstanar i iste godine mora platiti i svoje vjenčanje, pa će se morati pobrinuti barem da zabava ima neki sadržaj i dekoracije (npr. tijaru, lentu, veo, šaljivi natpis, balone itd.), dok će u ostalom njena uloga biti isključivo savjetodavna. Ova kuma ima domaće rakije, a ako Bog da, spremit će i neku torticu, ako se neka od alkoholiziranih gospođica zaželi slatkoga (kuma prva). Djevojačka zabava podrazumijeva i opremanje mladenke za bračni život, a najpraktičnije i najzabavnije je da sve djevojke poklone mladenki zajedno jedan kvalitetan darak (npr. britvice, aspirin, kuhaču i sve ostale rekvizite o kojima će joj ovisi bračni život).


3. Torta
Ne znam kako kod vas, ali kod nas, Slavonaca, običaj je da kuma donese na svadbu jednu od torti. Budući da moji mladenci neće imati hrpu kolača, poklonit ću im svadbenu tortu, koju je sama dizajnirala mladenka do najsitnijih detalja, jer ipak je važno poštivati njezine želje (osim ako baš voli iznenađenja)!


4. Poklon
Valja unaprijed pitati mladence žele li ček ili poklon koji će im koristi u stanu. Moji su se u nedostatku odgovarajućeg namještaja/aparata i dr. odlučili ipak za poklon u obliku kuverte, ako me razumijete. Pitate se koliko je pristojno pokloniti kumovima? Raspitala sam se i zaključila da obično svi daruju najmanje 3.000 do 4.000 kn, sve u skladu sa svojim primanjima. To je najgori dio kumstva - nijedan dvadesetineštogodišnjak u Hrvatskoj danas nema bajna primanja, pa se kumovi ili zadužuju ili osjećaju nedorasli situaciji. Ne treba smetnuti s uma da mladenci ne bi imali ništa protiv da im uz novac poklonite i neku sitnicu koju će koristiti u svom svakodnevnom obiteljskom životu - za koji će i za deset godina reći: "Daj dodaj kumin escajg!"


5. Styling
Kumino je mjesto uz mladenku - ona ju mora obući, po mogućnosti s njom ići na šminkanje i friziranje i učiniti sve da mladenka bude na svoj dan svježa, sretna, smirena, neopterećena menijem ili drugim sitnicama. Ukoliko se radi o velikoj svadbi, kuma je zadužena i za podizanje atmosfere, a minimum koji mora zadovoljiti je da se ne opije u prvih sat vremena večera pa da mora prije reda doma u krpe (držite palčeve).

Ljubi vas kuma!

Primjedbe

  1. I ja sam bila kuma prije nešto više od 3 mjeseca. Moja mladenka je bila u istom gradu gdje i ja, pa smo stalno nešto isprodavale, dogovarale, istraživale... Družimo se jako dugo i teško mi pada jer se udala u drugi grad, ali podnosimo to nekako.
    Nisam imala nekih posebnh zaduženja kao kuma, ali mi je bilo teško što joj nisam mogla priuštiti sve što sam zamislila i što sam htjela- nezaposlena sam. Ipak, ona je svime bila presretna. Kume za to i služe da olakšaju i učine da joj taj dan bude sretan i nezaboravan.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tako je, vjerno i odano prijateljstvo je ionako neprocjenjivi poklon :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...