Preskoči na glavni sadržaj

Oscarovski maraton

Slabo gledam aktualne filmove i neprestano kaskam s gledanjem oscarovskih zvijezda, pa smo ovaj vikend dragi i ja posvetili upravo njima. Pišem ovo prije same dodjele, potpuno subjektivno ocjenjujući one koji se ove godine natječu za kipić za film godine.

Vikend smo započeli s Gravitacijom, filmom u kojem glume samo dva glumca, i to kvalitetna - Sandra Bullock i George Clooney. Budimo realni, film sa cijelom radnjom u svemiru - bilo je pitanje vremena kada će biti snimljen. U idealnih 90 minuta, Alfonso Cuarón držao nas je u napetosti, i iako je svima jasno da se zvijezda filma mora ipak spustiti na tu Zemlju, silom ili milom, ipak je film nositelj teških tema kao što su usamljenosti, snaga čovjeka, hrabrost i upornost. Možda se nikada neću naći u svemiru, ali život nosi jednako komplicirane dane i jednako teške probleme, pa ću Sandrinu izdržljivost imati na umu kad mi sve lađe potonu.


Subotu smo začinili s Dallas Buyers Clubom čiji glavni glumac će možda večeras ukrasti Leonardu kipića. Nadam se da se to neće dogoditi jer smatram da uloga Rona Woodroofa ipak nije uloga života za Matthewa McConaugheya. Da, ima on lijepo ime, i ful je zgodan (ali ne u ovom filmu, pa ako ćete film gledati iz tog razloga - bolje odustanite), a za ovaj film smršavio je preko 20 kilograma, ali može on puno bolje. Zvijezda filma, kojeg je nadahnuo stvarni Ron Woodroof, o HIV pozitivnom kauboju, za mene je ipak Jared Leto, koji se vratio filmu nakon 5 godina i koji je za ulogu transeksualca Rayona zaslužio zlato večeras. Oduševio me!


Vikend završavamo s Američkim varalicama. I kad kažem završavamo, mislim - nikako da završimo - jer nam je film ful dosadan. Glumci su izvanredni, moja obožavana Giselle-Amy-Adams, Christian Bale, Jennifer i Bradley together again, ma divota, ali 138 minuta je jednostavno previše za film o ljudima koji muzu novce od mutavaca, a i sami žive mutave i nesređene živote. Valjda ove godine na Oscarima razvaljuju filmovi u kojima zgodni glumci utjelovljuju gabore, jer se i Christian Bale za ovaj film udebljao i usput uništio kralježnicu potpuno promjenivši držanje i unijevši se u lik prevaranta. Scenografija i kostimografija su kul, ali film nije po mom guštu - ali vi samo dajte! 

Ugodnu Oscarovsku večer vam želim, a ja odoh dovršiti Varalice - nadam se!
Oznake:

Primjedbe

  1. Sara3. ožujka 2014. u 08:43

    0/3
    Nisam pogledala nijedan s liste. Ali budem :D
    Kaskam za filmovima, prije sam ih gledala k'o manijak.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. GlitterGirl3. ožujka 2014. u 08:47

      Tako i ja, ali budemo ovaj tjedan pogledali jos koji - definitivno! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...
Objavi komentar
Pročitajte više

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...
Objavi komentar
Pročitajte više

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...
Objavi komentar
Pročitajte više

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...
Objavi komentar
Pročitajte više

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...
Objavi komentar
Pročitajte više