Preskoči na glavni sadržaj

Mjesec iznad oblaka

Sutra jedna od mojih najstarijih prijateljica slavi rođendan. Razlog zašto njezin rođendan neću zaboraviti niti pod utjecajem sumnjivih supstanci, ni senilnosti, vjerojatno niti kad me Alzheimer spopadne, jest taj što sam na njezin rođendan 1997. dobila drago nam žensko prokletstvo. Sjećam se kao da je bilo jučer, cerekale smo se, predozirale tortom od lješnjaka (tako '90-e, znam) dok je na kazetofonu svirao Petar Grašo, album Mjesec iznad oblaka koji je slavljenica, sva sretna, dobila za rođendan od jedne od uzvanica. A onda sam došla kući opijena dječjim šampanjcem od jagode kad sam na gaćicama našla uznemirujuću krv i počela vrištati kao svaka nepripremljena i neinformirana desetogodišnjakinja. 


Baš kao i tetka menga, i L. je uz mene većinu mog života. Imale smo faze kad smo se intenzivno družile, na seoskim stazama preskakivale gumu, pjevale hitove Magazina na stepenicama i garažama zajedničkih nam prijateljica (jer tako su se djeca zabavljala prije računala i Interneta), pa faze da smo se družile s različitim ljudima u razredu, da bi nas naše pjevačko umijeće u crkvenom zboru opet zbližilo. Trebali su nam sati da se vratimo kući s probe pjevanja jer smo šalabazale po gradu, i putem pjevale što god nam je palo na pamet, pričale o dečkima pa ih zivkale iz telefonske govornice koja nam je bila na putu do kuće (da, nije tad bilo ni cigli od mobitela). Lunjanje gradom tradicija je koju smo nastavile i u srednjoj školi, jer smo cijelu srednju zajedno sjedile u klupi, s malom iznimkom, nismo više pričale samo o dečkima, nego smo i dijelile antitalent za matematiku, spoznaje o svemu, te pokušavale zajedno doći do odgovora na pitanja od životne važnosti, npr. ima li života u svemiru i možeš li ostati trudan ako sjedneš na WC školjku u javnom toaletu.

Nekako nam je bila prirodna stvar da, nakon istog vrtića, osnovne i srednje škole, postanemo i kolegice pa smo oboje studirale na osječkom Pravu, a život nas je tijekom tog razdoblja razdvajao pa spajao, podijelile smo i prve svađe, prve ružne riječi su izgovorene, mane istaknute, onako kako možeš samo najstarijim prijateljima koji znaju da ih usprkos svemu tome voliš i cijeniš.


Kažu da prijatelje biraš tako da su ti slični karakterom, no, ne bih se složila. Većina mojih prijateljica u mom je životu otkad znam za sebe, i sve smo prošle zajedno - prve jedinice, prve simpatije, prve izlaske, prve prekide, prva pijanstva, i puno drugih prvih stvari. I nisu nas spojili isti karakteri, upravo različitost je ono zbog čega smo prijateljice sve te godine - jedna drugu savršeno nadopunjavamo, a i imamo različiti ukus za dečke, što je iznimno važno za stabilan odnos žena. A što je još važnije, samo L. će se sjetiti da je mi je sutra godišnjica womenhooda, a samo ja ću joj čestitati rođendan pjevušeći "'ko mjesec iznad oblaka ti mi svjetliš u moj mrak" - pa nek kažu da najstariji prijatelji nisu od neprocjenjive vrijednosti.

Primjedbe

  1. Ajme, prekrasna priča. Moja "tetka" je došla kad sam imala 9 godina i totalno je traumatično iskustvo od kojeg se nisam oporavila sljedećih 20 godina jer tada nisam ništa znala o tome, a s mamom uopće nisam mogla pričati o tome.
    No, na vedrije teme... moje odrastanje obilježile su tri prijateljice po jedna za oš, sš i faks i svaku sam iz prethodnog razdoblja povela u sljedeće i onda bi se tu dogodio razlaz. Moglo bi se reći da su nas zbližile sličnosti u karakteru, ali zapravo smo bile jako različite što je na kraju dovelo do toga da svaka ode svojim putem. Zanimljivo je ipak, da mi je zadnja frendica bila previše slična čak pomalo i creapy i naprosto ja osobno nisam mogla podnijeti to što u tančine isto razmišljamo dok je ona u svemu tome vidjela međusobno nadmetanje... Well, long gone, sad imam svoja dva muškarca i savršeno sam zadovoljna. Nekako sebe za sada ne vidim u ženskom prijateljstvu. Ali život je dug pa možda promijenim mišljenje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Žena je ženi vuk često, ali kome ćemo dati šansu ako ne ženama?
      Sretna sam jer većina mojih prijatelja je uz mene 25 godina, ali i jer još uvijek upoznajem i stječem divne žene!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...