Preskoči na glavni sadržaj

Mjesec iznad oblaka

Sutra jedna od mojih najstarijih prijateljica slavi rođendan. Razlog zašto njezin rođendan neću zaboraviti niti pod utjecajem sumnjivih supstanci, ni senilnosti, vjerojatno niti kad me Alzheimer spopadne, jest taj što sam na njezin rođendan 1997. dobila drago nam žensko prokletstvo. Sjećam se kao da je bilo jučer, cerekale smo se, predozirale tortom od lješnjaka (tako '90-e, znam) dok je na kazetofonu svirao Petar Grašo, album Mjesec iznad oblaka koji je slavljenica, sva sretna, dobila za rođendan od jedne od uzvanica. A onda sam došla kući opijena dječjim šampanjcem od jagode kad sam na gaćicama našla uznemirujuću krv i počela vrištati kao svaka nepripremljena i neinformirana desetogodišnjakinja. 


Baš kao i tetka menga, i L. je uz mene većinu mog života. Imale smo faze kad smo se intenzivno družile, na seoskim stazama preskakivale gumu, pjevale hitove Magazina na stepenicama i garažama zajedničkih nam prijateljica (jer tako su se djeca zabavljala prije računala i Interneta), pa faze da smo se družile s različitim ljudima u razredu, da bi nas naše pjevačko umijeće u crkvenom zboru opet zbližilo. Trebali su nam sati da se vratimo kući s probe pjevanja jer smo šalabazale po gradu, i putem pjevale što god nam je palo na pamet, pričale o dečkima pa ih zivkale iz telefonske govornice koja nam je bila na putu do kuće (da, nije tad bilo ni cigli od mobitela). Lunjanje gradom tradicija je koju smo nastavile i u srednjoj školi, jer smo cijelu srednju zajedno sjedile u klupi, s malom iznimkom, nismo više pričale samo o dečkima, nego smo i dijelile antitalent za matematiku, spoznaje o svemu, te pokušavale zajedno doći do odgovora na pitanja od životne važnosti, npr. ima li života u svemiru i možeš li ostati trudan ako sjedneš na WC školjku u javnom toaletu.

Nekako nam je bila prirodna stvar da, nakon istog vrtića, osnovne i srednje škole, postanemo i kolegice pa smo oboje studirale na osječkom Pravu, a život nas je tijekom tog razdoblja razdvajao pa spajao, podijelile smo i prve svađe, prve ružne riječi su izgovorene, mane istaknute, onako kako možeš samo najstarijim prijateljima koji znaju da ih usprkos svemu tome voliš i cijeniš.


Kažu da prijatelje biraš tako da su ti slični karakterom, no, ne bih se složila. Većina mojih prijateljica u mom je životu otkad znam za sebe, i sve smo prošle zajedno - prve jedinice, prve simpatije, prve izlaske, prve prekide, prva pijanstva, i puno drugih prvih stvari. I nisu nas spojili isti karakteri, upravo različitost je ono zbog čega smo prijateljice sve te godine - jedna drugu savršeno nadopunjavamo, a i imamo različiti ukus za dečke, što je iznimno važno za stabilan odnos žena. A što je još važnije, samo L. će se sjetiti da je mi je sutra godišnjica womenhooda, a samo ja ću joj čestitati rođendan pjevušeći "'ko mjesec iznad oblaka ti mi svjetliš u moj mrak" - pa nek kažu da najstariji prijatelji nisu od neprocjenjive vrijednosti.

Primjedbe

  1. Ajme, prekrasna priča. Moja "tetka" je došla kad sam imala 9 godina i totalno je traumatično iskustvo od kojeg se nisam oporavila sljedećih 20 godina jer tada nisam ništa znala o tome, a s mamom uopće nisam mogla pričati o tome.
    No, na vedrije teme... moje odrastanje obilježile su tri prijateljice po jedna za oš, sš i faks i svaku sam iz prethodnog razdoblja povela u sljedeće i onda bi se tu dogodio razlaz. Moglo bi se reći da su nas zbližile sličnosti u karakteru, ali zapravo smo bile jako različite što je na kraju dovelo do toga da svaka ode svojim putem. Zanimljivo je ipak, da mi je zadnja frendica bila previše slična čak pomalo i creapy i naprosto ja osobno nisam mogla podnijeti to što u tančine isto razmišljamo dok je ona u svemu tome vidjela međusobno nadmetanje... Well, long gone, sad imam svoja dva muškarca i savršeno sam zadovoljna. Nekako sebe za sada ne vidim u ženskom prijateljstvu. Ali život je dug pa možda promijenim mišljenje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Žena je ženi vuk često, ali kome ćemo dati šansu ako ne ženama?
      Sretna sam jer većina mojih prijatelja je uz mene 25 godina, ali i jer još uvijek upoznajem i stječem divne žene!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit