Sutra jedna od mojih najstarijih prijateljica slavi rođendan. Razlog zašto njezin rođendan neću zaboraviti niti pod utjecajem sumnjivih supstanci, ni senilnosti, vjerojatno niti kad me Alzheimer spopadne, jest taj što sam na njezin rođendan 1997. dobila drago nam žensko prokletstvo. Sjećam se kao da je bilo jučer, cerekale smo se, predozirale tortom od lješnjaka (tako '90-e, znam) dok je na kazetofonu svirao Petar Grašo, album Mjesec iznad oblaka koji je slavljenica, sva sretna, dobila za rođendan od jedne od uzvanica. A onda sam došla kući opijena dječjim šampanjcem od jagode kad sam na gaćicama našla uznemirujuću krv i počela vrištati kao svaka nepripremljena i neinformirana desetogodišnjakinja.
Baš kao i tetka menga, i L. je uz mene većinu mog života. Imale smo faze kad smo se intenzivno družile, na seoskim stazama preskakivale gumu, pjevale hitove Magazina na stepenicama i garažama zajedničkih nam prijateljica (jer tako su se djeca zabavljala prije računala i Interneta), pa faze da smo se družile s različitim ljudima u razredu, da bi nas naše pjevačko umijeće u crkvenom zboru opet zbližilo. Trebali su nam sati da se vratimo kući s probe pjevanja jer smo šalabazale po gradu, i putem pjevale što god nam je palo na pamet, pričale o dečkima pa ih zivkale iz telefonske govornice koja nam je bila na putu do kuće (da, nije tad bilo ni cigli od mobitela). Lunjanje gradom tradicija je koju smo nastavile i u srednjoj školi, jer smo cijelu srednju zajedno sjedile u klupi, s malom iznimkom, nismo više pričale samo o dečkima, nego smo i dijelile antitalent za matematiku, spoznaje o svemu, te pokušavale zajedno doći do odgovora na pitanja od životne važnosti, npr. ima li života u svemiru i možeš li ostati trudan ako sjedneš na WC školjku u javnom toaletu.
Nekako nam je bila prirodna stvar da, nakon istog vrtića, osnovne i srednje škole, postanemo i kolegice pa smo oboje studirale na osječkom Pravu, a život nas je tijekom tog razdoblja razdvajao pa spajao, podijelile smo i prve svađe, prve ružne riječi su izgovorene, mane istaknute, onako kako možeš samo najstarijim prijateljima koji znaju da ih usprkos svemu tome voliš i cijeniš.
Kažu da prijatelje biraš tako da su ti slični karakterom, no, ne bih se složila. Većina mojih prijateljica u mom je životu otkad znam za sebe, i sve smo prošle zajedno - prve jedinice, prve simpatije, prve izlaske, prve prekide, prva pijanstva, i puno drugih prvih stvari. I nisu nas spojili isti karakteri, upravo različitost je ono zbog čega smo prijateljice sve te godine - jedna drugu savršeno nadopunjavamo, a i imamo različiti ukus za dečke, što je iznimno važno za stabilan odnos žena. A što je još važnije, samo L. će se sjetiti da je mi je sutra godišnjica womenhooda, a samo ja ću joj čestitati rođendan pjevušeći "'ko mjesec iznad oblaka
ti mi svjetliš u moj mrak" - pa nek kažu da najstariji prijatelji nisu od neprocjenjive vrijednosti.
Ajme, prekrasna priča. Moja "tetka" je došla kad sam imala 9 godina i totalno je traumatično iskustvo od kojeg se nisam oporavila sljedećih 20 godina jer tada nisam ništa znala o tome, a s mamom uopće nisam mogla pričati o tome.
OdgovoriIzbrišiNo, na vedrije teme... moje odrastanje obilježile su tri prijateljice po jedna za oš, sš i faks i svaku sam iz prethodnog razdoblja povela u sljedeće i onda bi se tu dogodio razlaz. Moglo bi se reći da su nas zbližile sličnosti u karakteru, ali zapravo smo bile jako različite što je na kraju dovelo do toga da svaka ode svojim putem. Zanimljivo je ipak, da mi je zadnja frendica bila previše slična čak pomalo i creapy i naprosto ja osobno nisam mogla podnijeti to što u tančine isto razmišljamo dok je ona u svemu tome vidjela međusobno nadmetanje... Well, long gone, sad imam svoja dva muškarca i savršeno sam zadovoljna. Nekako sebe za sada ne vidim u ženskom prijateljstvu. Ali život je dug pa možda promijenim mišljenje.
Žena je ženi vuk često, ali kome ćemo dati šansu ako ne ženama?
IzbrišiSretna sam jer većina mojih prijatelja je uz mene 25 godina, ali i jer još uvijek upoznajem i stječem divne žene!