Preskoči na glavni sadržaj

Cap ou pas cap?

Kad si u PMS-u, ili usred ciklusa, ili je jednostavno bilo koji dan u godini, a ti si žena, i  sprema se jugo, loše spavaš, a još ti je, k tome, i srce malo napuklo od prakticiranja ljubavi na daljinu – sasvim je razumljivo da ćeš, pod izlikom da ideš kupiti samo pastu za zube, ući u lokalni dućan i iz njega izaći s vrećetinom čipsa (jer je jeftinije kupovati na veliko) i naramkom čokoladnih slastica.
Sigurno ćeš se potom zavući pod dekicu ili dvije i za ručak požvakati cjekupni asortiman svoga stana od 20 kvadrata.


Željna cijeđenja jada koji je poput kišnice akumulirao u tebi u zadnje vrijeme (jer kažu da je zdravo isplakati se tu i tamo), poslušat ćeš sestrin savjet pa stisnuti play, jer stvarno je začuđujuće da ti sestra alergična na romantiku preporučuje gledanje romantičnog filma. Hrpa betona i mala limena kutija, a odmah zatim glas nekog neotesanog dječarca i djevojčica sa zubima koji stoje jedan preko drugoga kao daske seoskog plota – ne zvuči obećavajuće, ali u sljedećih 90 minuta Jeux d'enfants iliti Love me if you dare gledat ćeš razrogačenih očiju. Nepodnošljivo zločesta djeca koja se zavole zahvaljujući svojoj opsesiji s igrom izazova natjerat će te da se zapitaš što je uopće ljubav, na koji način te ona obnavlja, a na koji način te satire.
Svatko od nas ima u životu nekog tko ga izaziva – tjera ga da bude bolji, pa ga mami da postane gori, jer ljudima uvijek nedostaje uzbuđenja, jer voljeti savršenu osobu nije dovoljno, nije značajno, jer ni ljubav sama po sebi nije dovoljna. Izazov, uzbuđenje, vrištanje, smijeh, kaos - to hrani ljubavnike. Znate, kad se pravimo da se želimo povrijediti, a ustvari nam kroz glavu prolazi samo: „Poljubi me, majmune!“? Kad se ne javljamo na telefon i gradimo zidove, samo da vidimo tko će biti dovoljno neustrašiv da ih prijeđe, ma da ih sravni sa zemljom? Kad sjedimo u tišini ne želeći reći „Oprosti“, a ustvari žalimo svake sekunde koju nismo proveli jedno drugome u zagrljaju? Kad držimo glavu ponosno i potražimo sreću negdje drugdje, pa život provedemo nesretni, u svakom licu tražeći  samo ono jedno, davno viđeno, ali često sanjano? Ljudi znaju pretjerati s igricama, sa stavljanjem ljubavi na kušnju, misleći da će biti jača kad prevlada prepreke. A istina je da će se ljubav samo pohabati, umoriti, odustati. Ljubav treba njegovati, zalijevati, tepati joj nježno, kao da je najkrhkija biljčica na svijetu, kao da je sutra neće biti. I ne brinuti se, jer život će već sam izazvati ljubav, a ona, ako je građena od dobrog materijala, poput limene kutijice, preživjet će svaki izazov.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...