Preskoči na glavni sadržaj

Cap ou pas cap?

Kad si u PMS-u, ili usred ciklusa, ili je jednostavno bilo koji dan u godini, a ti si žena, i  sprema se jugo, loše spavaš, a još ti je, k tome, i srce malo napuklo od prakticiranja ljubavi na daljinu – sasvim je razumljivo da ćeš, pod izlikom da ideš kupiti samo pastu za zube, ući u lokalni dućan i iz njega izaći s vrećetinom čipsa (jer je jeftinije kupovati na veliko) i naramkom čokoladnih slastica.
Sigurno ćeš se potom zavući pod dekicu ili dvije i za ručak požvakati cjekupni asortiman svoga stana od 20 kvadrata.


Željna cijeđenja jada koji je poput kišnice akumulirao u tebi u zadnje vrijeme (jer kažu da je zdravo isplakati se tu i tamo), poslušat ćeš sestrin savjet pa stisnuti play, jer stvarno je začuđujuće da ti sestra alergična na romantiku preporučuje gledanje romantičnog filma. Hrpa betona i mala limena kutija, a odmah zatim glas nekog neotesanog dječarca i djevojčica sa zubima koji stoje jedan preko drugoga kao daske seoskog plota – ne zvuči obećavajuće, ali u sljedećih 90 minuta Jeux d'enfants iliti Love me if you dare gledat ćeš razrogačenih očiju. Nepodnošljivo zločesta djeca koja se zavole zahvaljujući svojoj opsesiji s igrom izazova natjerat će te da se zapitaš što je uopće ljubav, na koji način te ona obnavlja, a na koji način te satire.
Svatko od nas ima u životu nekog tko ga izaziva – tjera ga da bude bolji, pa ga mami da postane gori, jer ljudima uvijek nedostaje uzbuđenja, jer voljeti savršenu osobu nije dovoljno, nije značajno, jer ni ljubav sama po sebi nije dovoljna. Izazov, uzbuđenje, vrištanje, smijeh, kaos - to hrani ljubavnike. Znate, kad se pravimo da se želimo povrijediti, a ustvari nam kroz glavu prolazi samo: „Poljubi me, majmune!“? Kad se ne javljamo na telefon i gradimo zidove, samo da vidimo tko će biti dovoljno neustrašiv da ih prijeđe, ma da ih sravni sa zemljom? Kad sjedimo u tišini ne želeći reći „Oprosti“, a ustvari žalimo svake sekunde koju nismo proveli jedno drugome u zagrljaju? Kad držimo glavu ponosno i potražimo sreću negdje drugdje, pa život provedemo nesretni, u svakom licu tražeći  samo ono jedno, davno viđeno, ali često sanjano? Ljudi znaju pretjerati s igricama, sa stavljanjem ljubavi na kušnju, misleći da će biti jača kad prevlada prepreke. A istina je da će se ljubav samo pohabati, umoriti, odustati. Ljubav treba njegovati, zalijevati, tepati joj nježno, kao da je najkrhkija biljčica na svijetu, kao da je sutra neće biti. I ne brinuti se, jer život će već sam izazvati ljubav, a ona, ako je građena od dobrog materijala, poput limene kutijice, preživjet će svaki izazov.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...