Preskoči na glavni sadržaj

Cap ou pas cap?

Kad si u PMS-u, ili usred ciklusa, ili je jednostavno bilo koji dan u godini, a ti si žena, i  sprema se jugo, loše spavaš, a još ti je, k tome, i srce malo napuklo od prakticiranja ljubavi na daljinu – sasvim je razumljivo da ćeš, pod izlikom da ideš kupiti samo pastu za zube, ući u lokalni dućan i iz njega izaći s vrećetinom čipsa (jer je jeftinije kupovati na veliko) i naramkom čokoladnih slastica.
Sigurno ćeš se potom zavući pod dekicu ili dvije i za ručak požvakati cjekupni asortiman svoga stana od 20 kvadrata.


Željna cijeđenja jada koji je poput kišnice akumulirao u tebi u zadnje vrijeme (jer kažu da je zdravo isplakati se tu i tamo), poslušat ćeš sestrin savjet pa stisnuti play, jer stvarno je začuđujuće da ti sestra alergična na romantiku preporučuje gledanje romantičnog filma. Hrpa betona i mala limena kutija, a odmah zatim glas nekog neotesanog dječarca i djevojčica sa zubima koji stoje jedan preko drugoga kao daske seoskog plota – ne zvuči obećavajuće, ali u sljedećih 90 minuta Jeux d'enfants iliti Love me if you dare gledat ćeš razrogačenih očiju. Nepodnošljivo zločesta djeca koja se zavole zahvaljujući svojoj opsesiji s igrom izazova natjerat će te da se zapitaš što je uopće ljubav, na koji način te ona obnavlja, a na koji način te satire.
Svatko od nas ima u životu nekog tko ga izaziva – tjera ga da bude bolji, pa ga mami da postane gori, jer ljudima uvijek nedostaje uzbuđenja, jer voljeti savršenu osobu nije dovoljno, nije značajno, jer ni ljubav sama po sebi nije dovoljna. Izazov, uzbuđenje, vrištanje, smijeh, kaos - to hrani ljubavnike. Znate, kad se pravimo da se želimo povrijediti, a ustvari nam kroz glavu prolazi samo: „Poljubi me, majmune!“? Kad se ne javljamo na telefon i gradimo zidove, samo da vidimo tko će biti dovoljno neustrašiv da ih prijeđe, ma da ih sravni sa zemljom? Kad sjedimo u tišini ne želeći reći „Oprosti“, a ustvari žalimo svake sekunde koju nismo proveli jedno drugome u zagrljaju? Kad držimo glavu ponosno i potražimo sreću negdje drugdje, pa život provedemo nesretni, u svakom licu tražeći  samo ono jedno, davno viđeno, ali često sanjano? Ljudi znaju pretjerati s igricama, sa stavljanjem ljubavi na kušnju, misleći da će biti jača kad prevlada prepreke. A istina je da će se ljubav samo pohabati, umoriti, odustati. Ljubav treba njegovati, zalijevati, tepati joj nježno, kao da je najkrhkija biljčica na svijetu, kao da je sutra neće biti. I ne brinuti se, jer život će već sam izazvati ljubav, a ona, ako je građena od dobrog materijala, poput limene kutijice, preživjet će svaki izazov.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...