Preskoči na glavni sadržaj

Grey Gardens lekcije

Svatko tko je gledao američke filmove zna da East Hampton predstavlja elitno mjestašce gdje newyorška krema provodi svoje vikende i ljeta. Upravo zbog te činjenice, Grey Gardens, imanje s nekad jednim od najpoznatijih vrtova u Americi, privuklo je toliku pažnju početkom '70.-ih godina, kad je majci i kćeri, objema imena Edith Bouvier Beale, sanitarna inspekcija zaprijetila deložacijom iz doma ukoliko svoju kuću s dvadesetosam soba, mačkama, rakunima, smećem i buhama ne očiste.
Ove rođakinje Jacqueline Kennedy Onassis svojim su neobičnim životom privukle i pažnju dvojice filmaša koji su o njima snimili dokumentarac Grey Gardens 1975. godine, kojemu niti jedan drugi film nije nalik. U slučaju da ga pogledate, Velika i Mala Edie tako će vas zaintrigirati da ćete morati pogledati i HBO film Grey Gardens iz 2009. g., u kojem izvanredne Jessica Lange i Drew Barrymore oslikavaju glamurozan život koji je Bealove doveo do života u truloj vili. Ekscentriče majka i kći, osim što su zabavne i iskrene u svemu što rade, poučit će svoje gledatelje životnim lekcijama, baš kao što su ove:

  1. Treba uvijek dobro promisliti o svom izboru odjeće za određenu prigodu
Trenutak kad Mala Edie braći Maysles objašnjava da ne voli kratke suknje i da je zato ispod kratke suknje najpametnije nositi kratke hlačice, pa hulahopke, tako da uvijek možeš skinuti suknju i da ti može poslužiti kao ogrtač je zaista nezaboravan. Mala Edie svjedoči o tome kako su sve žene, pa i one koje žive u izolaciji, opsjednute odjevnim kombinacijama koje će ih razlikovati od drugih žena, što je zacijelo razlog zašto se Edie odlučila za taj revolucionarni kostim za koji se nitko u East Hamptonu ne bi odlučio. 

 
  1. Uvijek nosi ruž za usne
Obje Edie, čak i kad su u kupaćim kostimima, pa i kad su ogrnute samo ručnikom, nose ruž za usne, zahvaljujući kojem su se uvijek osjećale ženstveno i sređeno. Čak i kad im sanitarna inspekcija pokuca na vrata, Mala Edie s prozora vikne: „Čekajte da stavim ruž!“  

  1. Glazba je najvažnija stvar na svijetu
Mala i Velika Edie željele su postati velike pjevačke zvijezde, a kako u tome nisu uspjele, odlučile su kuću ispuniti glazbom, uvijek se natječujući koja ima ljepši i istreniraniji glas. Sudeći po njima, glazba im je zaista uljepšavala život, usprkos tome što su živjele okružene smrdljivim mačkama i hrpama smeća koje je nekad bilo dio njihovog elitnog života.
 

  1. Možeš uvijek izgledati lijepo – ako se ne brineš oko svega
Mala Edie u filmu staje na vagu i nezadovoljna je svojom težinom. Međutim, bez obzira na to, dvije Bealove često su ručale i večerale sladoled, dok im je nadohvat ruke bilo ogledalo kojim su uvijek provjeravale svoj izgled.

  1. Iskoristi svaku priliku jer je najgore žaliti za onim što nisi učinio
Lijepa Mala Edie majku je cijeli život optuživala da je krivac što nije postala popularna poput Judy Holiday te što se nije udala ni za jednog momka kojeg je ona smatrala pristojnim. Iako je govorila da voli slobodu i da želi otići iz Grey Gardensa, iz nekog neobjašnjivog razloga ostala je sve te godine i brinula se za Veliku Edie, žaleći za životom koji je mogla imati u New Yorku.


  1. Ako se ne udaš, bolje ti je da si mrtva
Velika Edie rano je objasnila kćeri da slobodna može biti tek kad nađe nekoga tko će je uzdržavati, što se na kraju ispostavilo netočnim jer se Mala Edie nikad nije udala, ali je našla nekoga tko će je uzdržavati – majku – zbog koje je živjela zatočena u Grey Gardensu, imanju koje je prezirala, daleko od slobode New Yorka.

  1. Čistoća je pola zdravlja
Bealove su živjele u raspadnutoj vili, okružene životinjskim svijetom i divljim vrtom, pa su svejedno doživjele starost od osamdesetak godina. Ipak, film o njima više od ičega će vas inspirirati na glancanje svakog kutka kuće i dvorišta.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...