Preskoči na glavni sadržaj

Grey Gardens lekcije

Svatko tko je gledao američke filmove zna da East Hampton predstavlja elitno mjestašce gdje newyorška krema provodi svoje vikende i ljeta. Upravo zbog te činjenice, Grey Gardens, imanje s nekad jednim od najpoznatijih vrtova u Americi, privuklo je toliku pažnju početkom '70.-ih godina, kad je majci i kćeri, objema imena Edith Bouvier Beale, sanitarna inspekcija zaprijetila deložacijom iz doma ukoliko svoju kuću s dvadesetosam soba, mačkama, rakunima, smećem i buhama ne očiste.
Ove rođakinje Jacqueline Kennedy Onassis svojim su neobičnim životom privukle i pažnju dvojice filmaša koji su o njima snimili dokumentarac Grey Gardens 1975. godine, kojemu niti jedan drugi film nije nalik. U slučaju da ga pogledate, Velika i Mala Edie tako će vas zaintrigirati da ćete morati pogledati i HBO film Grey Gardens iz 2009. g., u kojem izvanredne Jessica Lange i Drew Barrymore oslikavaju glamurozan život koji je Bealove doveo do života u truloj vili. Ekscentriče majka i kći, osim što su zabavne i iskrene u svemu što rade, poučit će svoje gledatelje životnim lekcijama, baš kao što su ove:

  1. Treba uvijek dobro promisliti o svom izboru odjeće za određenu prigodu
Trenutak kad Mala Edie braći Maysles objašnjava da ne voli kratke suknje i da je zato ispod kratke suknje najpametnije nositi kratke hlačice, pa hulahopke, tako da uvijek možeš skinuti suknju i da ti može poslužiti kao ogrtač je zaista nezaboravan. Mala Edie svjedoči o tome kako su sve žene, pa i one koje žive u izolaciji, opsjednute odjevnim kombinacijama koje će ih razlikovati od drugih žena, što je zacijelo razlog zašto se Edie odlučila za taj revolucionarni kostim za koji se nitko u East Hamptonu ne bi odlučio. 

 
  1. Uvijek nosi ruž za usne
Obje Edie, čak i kad su u kupaćim kostimima, pa i kad su ogrnute samo ručnikom, nose ruž za usne, zahvaljujući kojem su se uvijek osjećale ženstveno i sređeno. Čak i kad im sanitarna inspekcija pokuca na vrata, Mala Edie s prozora vikne: „Čekajte da stavim ruž!“  

  1. Glazba je najvažnija stvar na svijetu
Mala i Velika Edie željele su postati velike pjevačke zvijezde, a kako u tome nisu uspjele, odlučile su kuću ispuniti glazbom, uvijek se natječujući koja ima ljepši i istreniraniji glas. Sudeći po njima, glazba im je zaista uljepšavala život, usprkos tome što su živjele okružene smrdljivim mačkama i hrpama smeća koje je nekad bilo dio njihovog elitnog života.
 

  1. Možeš uvijek izgledati lijepo – ako se ne brineš oko svega
Mala Edie u filmu staje na vagu i nezadovoljna je svojom težinom. Međutim, bez obzira na to, dvije Bealove često su ručale i večerale sladoled, dok im je nadohvat ruke bilo ogledalo kojim su uvijek provjeravale svoj izgled.

  1. Iskoristi svaku priliku jer je najgore žaliti za onim što nisi učinio
Lijepa Mala Edie majku je cijeli život optuživala da je krivac što nije postala popularna poput Judy Holiday te što se nije udala ni za jednog momka kojeg je ona smatrala pristojnim. Iako je govorila da voli slobodu i da želi otići iz Grey Gardensa, iz nekog neobjašnjivog razloga ostala je sve te godine i brinula se za Veliku Edie, žaleći za životom koji je mogla imati u New Yorku.


  1. Ako se ne udaš, bolje ti je da si mrtva
Velika Edie rano je objasnila kćeri da slobodna može biti tek kad nađe nekoga tko će je uzdržavati, što se na kraju ispostavilo netočnim jer se Mala Edie nikad nije udala, ali je našla nekoga tko će je uzdržavati – majku – zbog koje je živjela zatočena u Grey Gardensu, imanju koje je prezirala, daleko od slobode New Yorka.

  1. Čistoća je pola zdravlja
Bealove su živjele u raspadnutoj vili, okružene životinjskim svijetom i divljim vrtom, pa su svejedno doživjele starost od osamdesetak godina. Ipak, film o njima više od ičega će vas inspirirati na glancanje svakog kutka kuće i dvorišta.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...