Preskoči na glavni sadržaj

Grey Gardens lekcije

Svatko tko je gledao američke filmove zna da East Hampton predstavlja elitno mjestašce gdje newyorška krema provodi svoje vikende i ljeta. Upravo zbog te činjenice, Grey Gardens, imanje s nekad jednim od najpoznatijih vrtova u Americi, privuklo je toliku pažnju početkom '70.-ih godina, kad je majci i kćeri, objema imena Edith Bouvier Beale, sanitarna inspekcija zaprijetila deložacijom iz doma ukoliko svoju kuću s dvadesetosam soba, mačkama, rakunima, smećem i buhama ne očiste.
Ove rođakinje Jacqueline Kennedy Onassis svojim su neobičnim životom privukle i pažnju dvojice filmaša koji su o njima snimili dokumentarac Grey Gardens 1975. godine, kojemu niti jedan drugi film nije nalik. U slučaju da ga pogledate, Velika i Mala Edie tako će vas zaintrigirati da ćete morati pogledati i HBO film Grey Gardens iz 2009. g., u kojem izvanredne Jessica Lange i Drew Barrymore oslikavaju glamurozan život koji je Bealove doveo do života u truloj vili. Ekscentriče majka i kći, osim što su zabavne i iskrene u svemu što rade, poučit će svoje gledatelje životnim lekcijama, baš kao što su ove:

  1. Treba uvijek dobro promisliti o svom izboru odjeće za određenu prigodu
Trenutak kad Mala Edie braći Maysles objašnjava da ne voli kratke suknje i da je zato ispod kratke suknje najpametnije nositi kratke hlačice, pa hulahopke, tako da uvijek možeš skinuti suknju i da ti može poslužiti kao ogrtač je zaista nezaboravan. Mala Edie svjedoči o tome kako su sve žene, pa i one koje žive u izolaciji, opsjednute odjevnim kombinacijama koje će ih razlikovati od drugih žena, što je zacijelo razlog zašto se Edie odlučila za taj revolucionarni kostim za koji se nitko u East Hamptonu ne bi odlučio. 

 
  1. Uvijek nosi ruž za usne
Obje Edie, čak i kad su u kupaćim kostimima, pa i kad su ogrnute samo ručnikom, nose ruž za usne, zahvaljujući kojem su se uvijek osjećale ženstveno i sređeno. Čak i kad im sanitarna inspekcija pokuca na vrata, Mala Edie s prozora vikne: „Čekajte da stavim ruž!“  

  1. Glazba je najvažnija stvar na svijetu
Mala i Velika Edie željele su postati velike pjevačke zvijezde, a kako u tome nisu uspjele, odlučile su kuću ispuniti glazbom, uvijek se natječujući koja ima ljepši i istreniraniji glas. Sudeći po njima, glazba im je zaista uljepšavala život, usprkos tome što su živjele okružene smrdljivim mačkama i hrpama smeća koje je nekad bilo dio njihovog elitnog života.
 

  1. Možeš uvijek izgledati lijepo – ako se ne brineš oko svega
Mala Edie u filmu staje na vagu i nezadovoljna je svojom težinom. Međutim, bez obzira na to, dvije Bealove često su ručale i večerale sladoled, dok im je nadohvat ruke bilo ogledalo kojim su uvijek provjeravale svoj izgled.

  1. Iskoristi svaku priliku jer je najgore žaliti za onim što nisi učinio
Lijepa Mala Edie majku je cijeli život optuživala da je krivac što nije postala popularna poput Judy Holiday te što se nije udala ni za jednog momka kojeg je ona smatrala pristojnim. Iako je govorila da voli slobodu i da želi otići iz Grey Gardensa, iz nekog neobjašnjivog razloga ostala je sve te godine i brinula se za Veliku Edie, žaleći za životom koji je mogla imati u New Yorku.


  1. Ako se ne udaš, bolje ti je da si mrtva
Velika Edie rano je objasnila kćeri da slobodna može biti tek kad nađe nekoga tko će je uzdržavati, što se na kraju ispostavilo netočnim jer se Mala Edie nikad nije udala, ali je našla nekoga tko će je uzdržavati – majku – zbog koje je živjela zatočena u Grey Gardensu, imanju koje je prezirala, daleko od slobode New Yorka.

  1. Čistoća je pola zdravlja
Bealove su živjele u raspadnutoj vili, okružene životinjskim svijetom i divljim vrtom, pa su svejedno doživjele starost od osamdesetak godina. Ipak, film o njima više od ičega će vas inspirirati na glancanje svakog kutka kuće i dvorišta.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca