Preskoči na glavni sadržaj

If this was a movie

Dragi mi zna reći da živim u filmovima i serijama, da si moram utuviti u glavu da likovi iz njih ne postoje u stvarnom životu, da se famozne prosidbe, nemogući kompromisi i nevjerojatna iznenađenja ne događaju u stvarnom životu. Istina je, koliko god nam nametao velika očekivanja, ipak određenu zahvalnost dugujemo Hollywoodu.


Ono što muškarcima nije jasno je činjenica zbog koje su hollywoodski filmovi tako važni ženama, zašto romantične komedije zarađuju tolike pare čak i kad nemaju nikaku umjetničku vrijednost. Naime, svaka žena ima svoju fantaziju, i cijeloga života je spremna čekati (ili do tad uporno živjeti u stilu to find Mr. Right, you have to kiss a few toad) muškarca koji će joj tu fantaziju ostvariti. Ili ponuditi nešto još bolje od nje. Ono što moj Dragi ne shvaća je da i on ispunjava određenu maštariju koju je davnih dana smislila jedna djevojčica dok je gledala filmove Julije Roberts.

Prvo o čemu žene sanjaju je Spasioc. On će ženi pružiti ruku i spasiti je od ruba, doslovno kao u Titanicu ili simolično kao u Zgodnoj ženi. Ukoliko ponudi svoju mušku ruku, ženi neće biti ni bitno što će se dalje dogoditi, hoće li on obećati taj dugo sanjani život u predgrađu ili će već sutradan otići s drugom. Trenutak u kojem on prepoznaje tugu u njenim očima je jedino što je bitno i što ženu paralizira.

Motiv koji se najčešće ponavlja je muškarac koji je spreman odreći se života, kraljevstva, bogatstva, slave, časti, svoje obitelji, svega što je u životu imao prije nego je ona u njega ušla, baš kao Ryan O'Neil u Ljubavnoj priči. Osim toga, taj muškarac voljet će je i nakon njene smrti, ili će, još bolje, i on umrijeti odmah za njom jer će mu misao na život bez nje biti nepodnošljiva, baš kao Romeo. Ukoliko, pak, on umre prvi, progonit će je do kraja njenog života (jer je voli, a ne jer mu je problem njen novi dečko), baš kao Patrick Swayze u Duhu. Ili će postati nepodnošljivi gad jer je izgubio smisao života, kao Heatcliff u Orkanskim visovima.


Ono što je danas najviše na cijeni je dečko vampir. Jer, tko ti drugi može obećati bezuvjetnu vječnu ljubav nego onaj tko je besmrtan i tko te voli toliko da ti ne želi taj život patnje pa će s tobom biti jedno vrijeme dok ti ne ostariš, a onda će svoju vječnu ljubav obećati nekoj drugoj tinejdžerici. No, kako to obično biva u filmovima, žene sve pokvare, pa na kraju ipak postanu vampirice, a jadni bljedunjavo svjetlucavi momci zaglave s njima u vječnosti. Upravo to je tajna Twilight fenomena i činjenice da su mršavim i tako loše našminkanim Edwardom zaluđene djevojčice, djevojke, žene, majke i bake – vampirska vječna ljubav je ono s čim se niti jedan živući muškarac ne može mjeriti. Sorry.

Jeste gledali film Serendipity? John Cusack upoznaje zagonetnu Saru u krivo vrijeme, no, godinama misli na nju, uvjeren da će im se putevi opet sresti jer je tako zapisano u zvijezdama. Žene su nesigurne u vezama, uvijek moraju znati kuda ona vodi, a postoji li sigurniji znak da je to gospodin Pravi nego znak s neba?

Velike geste. To je ono što muškarci u filmovima rade, pjevaju, plešu, putuju morima i kontinetima, šalju na posao ogromne bukete cvijeća, unajmljuju zrakoplove, pišu po nebu, pripremaju večere uz svijeće – i pogodite šta, to im uvijek upali! Upravo to je nešto što bi muškarci najlakše mogli naučiti iz filmova, u trenutku kad zaribaju ili žele da njihova odabranica bude predmet zavisti među svojim prijateljicama – samo izvedite dirty dancing ili bez imalo sluha zapjevajte po mogućnosti pjesmu koju ste sami samo za nju napisali – i svi grijesi bit će zaboravljeni, a na svako pitanje odgovor će biti 'da'.


U trenutku kad Hugh Grant prvi put ugleda Juliju Roberts u Notting Hillu, u njegovim očima prepoznajete divljenje - ne, nije on nju gledao kako su je svi gledali, kao filmsku divu, nego kao ženu koja ima sve ono o čemu je sanjao cijelog svog života. I upravo u tom trenu, sve žene u kinu izdahnule su jedno dugačko Awwwwwwh i poželjele da nađu muškarca koji će ih gledati upravo tako, čak i ujutro kad se probude s podočnjacima i smradom u ustima, pritom ne podjećajući nimalo na Juliju Roberts.


Debela Bridget Jones, alkoholičarka Meg Ryan i još mnoge druge nesavršene junakinje našle su svog savršenog muškarca koji ih je poznavao bolje nego su one poznavale same sebe, koji ih je volio baš onakve kakve jesu bez imalo želje da ih promjeni. Svaka žena opsjednuta porocima, manama, celulitom i kilama sanja o svom Mr. Darcyju, ili barem nečemu približno njemu, pogotovo zato jer muškarac koji neće htjeti promjeniti ženu, baš kao ni žena koja neće htjeti promjeniti muškarca – ne postoji.



Da, priznajem, i ja sam u svoj bucket list napisala da prije nego umrem, želim ljubav kao što je ona Noina i Alliena, srednjoškolsku ljubav zahvaljujući kojoj ću se osjećati kao da prije nisam živjela, koja će mi se urezati u srce tako da je nitko drugi neće moći zamjeniti, ljubav kroz koju ćemo zajedno odrasti, biti sve prvo jedno drugome, ljubav koja će nas oboje hraniti cijeli život. A onda sam shvatila - upravo takvu ljubav i imam, ljubav tipa They didn't agree on much. In fact they rarely agreed on anything. They fought all the time and they challenged each other everyday. But in spite their differences, they had one important thing in common, they were crazy about each other. I znate što, nije to ljubav gdje si nikad nećemo morati reći 'sorry', štoviše, trebalo nam je dugo da si možemo to izgovoriti i iznimno cijenimo tu čarobnu riječ ako je izgovorena u pravom trenutku. I ne, možda nije zapisano u zvijezdama, ali mi ionako ne volimo pasivnost, sami smo stvorili svoju ljubavnu priču, koja nas spasi svaki put iznova kad smo jedno drugome rame za plakanje, bez velikih javnih izljeva nježnosti. Jedno drugo ne prihvaćamo bezuvjetno, nego usprkos svim manama. I da, stvarni život je bolji od filmova, jer je – stvaran - i zato ti, Hollywoode, hvala na toj spoznaji!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta