Preskoči na glavni sadržaj

If this was a movie

Dragi mi zna reći da živim u filmovima i serijama, da si moram utuviti u glavu da likovi iz njih ne postoje u stvarnom životu, da se famozne prosidbe, nemogući kompromisi i nevjerojatna iznenađenja ne događaju u stvarnom životu. Istina je, koliko god nam nametao velika očekivanja, ipak određenu zahvalnost dugujemo Hollywoodu.


Ono što muškarcima nije jasno je činjenica zbog koje su hollywoodski filmovi tako važni ženama, zašto romantične komedije zarađuju tolike pare čak i kad nemaju nikaku umjetničku vrijednost. Naime, svaka žena ima svoju fantaziju, i cijeloga života je spremna čekati (ili do tad uporno živjeti u stilu to find Mr. Right, you have to kiss a few toad) muškarca koji će joj tu fantaziju ostvariti. Ili ponuditi nešto još bolje od nje. Ono što moj Dragi ne shvaća je da i on ispunjava određenu maštariju koju je davnih dana smislila jedna djevojčica dok je gledala filmove Julije Roberts.

Prvo o čemu žene sanjaju je Spasioc. On će ženi pružiti ruku i spasiti je od ruba, doslovno kao u Titanicu ili simolično kao u Zgodnoj ženi. Ukoliko ponudi svoju mušku ruku, ženi neće biti ni bitno što će se dalje dogoditi, hoće li on obećati taj dugo sanjani život u predgrađu ili će već sutradan otići s drugom. Trenutak u kojem on prepoznaje tugu u njenim očima je jedino što je bitno i što ženu paralizira.

Motiv koji se najčešće ponavlja je muškarac koji je spreman odreći se života, kraljevstva, bogatstva, slave, časti, svoje obitelji, svega što je u životu imao prije nego je ona u njega ušla, baš kao Ryan O'Neil u Ljubavnoj priči. Osim toga, taj muškarac voljet će je i nakon njene smrti, ili će, još bolje, i on umrijeti odmah za njom jer će mu misao na život bez nje biti nepodnošljiva, baš kao Romeo. Ukoliko, pak, on umre prvi, progonit će je do kraja njenog života (jer je voli, a ne jer mu je problem njen novi dečko), baš kao Patrick Swayze u Duhu. Ili će postati nepodnošljivi gad jer je izgubio smisao života, kao Heatcliff u Orkanskim visovima.


Ono što je danas najviše na cijeni je dečko vampir. Jer, tko ti drugi može obećati bezuvjetnu vječnu ljubav nego onaj tko je besmrtan i tko te voli toliko da ti ne želi taj život patnje pa će s tobom biti jedno vrijeme dok ti ne ostariš, a onda će svoju vječnu ljubav obećati nekoj drugoj tinejdžerici. No, kako to obično biva u filmovima, žene sve pokvare, pa na kraju ipak postanu vampirice, a jadni bljedunjavo svjetlucavi momci zaglave s njima u vječnosti. Upravo to je tajna Twilight fenomena i činjenice da su mršavim i tako loše našminkanim Edwardom zaluđene djevojčice, djevojke, žene, majke i bake – vampirska vječna ljubav je ono s čim se niti jedan živući muškarac ne može mjeriti. Sorry.

Jeste gledali film Serendipity? John Cusack upoznaje zagonetnu Saru u krivo vrijeme, no, godinama misli na nju, uvjeren da će im se putevi opet sresti jer je tako zapisano u zvijezdama. Žene su nesigurne u vezama, uvijek moraju znati kuda ona vodi, a postoji li sigurniji znak da je to gospodin Pravi nego znak s neba?

Velike geste. To je ono što muškarci u filmovima rade, pjevaju, plešu, putuju morima i kontinetima, šalju na posao ogromne bukete cvijeća, unajmljuju zrakoplove, pišu po nebu, pripremaju večere uz svijeće – i pogodite šta, to im uvijek upali! Upravo to je nešto što bi muškarci najlakše mogli naučiti iz filmova, u trenutku kad zaribaju ili žele da njihova odabranica bude predmet zavisti među svojim prijateljicama – samo izvedite dirty dancing ili bez imalo sluha zapjevajte po mogućnosti pjesmu koju ste sami samo za nju napisali – i svi grijesi bit će zaboravljeni, a na svako pitanje odgovor će biti 'da'.


U trenutku kad Hugh Grant prvi put ugleda Juliju Roberts u Notting Hillu, u njegovim očima prepoznajete divljenje - ne, nije on nju gledao kako su je svi gledali, kao filmsku divu, nego kao ženu koja ima sve ono o čemu je sanjao cijelog svog života. I upravo u tom trenu, sve žene u kinu izdahnule su jedno dugačko Awwwwwwh i poželjele da nađu muškarca koji će ih gledati upravo tako, čak i ujutro kad se probude s podočnjacima i smradom u ustima, pritom ne podjećajući nimalo na Juliju Roberts.


Debela Bridget Jones, alkoholičarka Meg Ryan i još mnoge druge nesavršene junakinje našle su svog savršenog muškarca koji ih je poznavao bolje nego su one poznavale same sebe, koji ih je volio baš onakve kakve jesu bez imalo želje da ih promjeni. Svaka žena opsjednuta porocima, manama, celulitom i kilama sanja o svom Mr. Darcyju, ili barem nečemu približno njemu, pogotovo zato jer muškarac koji neće htjeti promjeniti ženu, baš kao ni žena koja neće htjeti promjeniti muškarca – ne postoji.



Da, priznajem, i ja sam u svoj bucket list napisala da prije nego umrem, želim ljubav kao što je ona Noina i Alliena, srednjoškolsku ljubav zahvaljujući kojoj ću se osjećati kao da prije nisam živjela, koja će mi se urezati u srce tako da je nitko drugi neće moći zamjeniti, ljubav kroz koju ćemo zajedno odrasti, biti sve prvo jedno drugome, ljubav koja će nas oboje hraniti cijeli život. A onda sam shvatila - upravo takvu ljubav i imam, ljubav tipa They didn't agree on much. In fact they rarely agreed on anything. They fought all the time and they challenged each other everyday. But in spite their differences, they had one important thing in common, they were crazy about each other. I znate što, nije to ljubav gdje si nikad nećemo morati reći 'sorry', štoviše, trebalo nam je dugo da si možemo to izgovoriti i iznimno cijenimo tu čarobnu riječ ako je izgovorena u pravom trenutku. I ne, možda nije zapisano u zvijezdama, ali mi ionako ne volimo pasivnost, sami smo stvorili svoju ljubavnu priču, koja nas spasi svaki put iznova kad smo jedno drugome rame za plakanje, bez velikih javnih izljeva nježnosti. Jedno drugo ne prihvaćamo bezuvjetno, nego usprkos svim manama. I da, stvarni život je bolji od filmova, jer je – stvaran - i zato ti, Hollywoode, hvala na toj spoznaji!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...