Preskoči na glavni sadržaj

If this was a movie

Dragi mi zna reći da živim u filmovima i serijama, da si moram utuviti u glavu da likovi iz njih ne postoje u stvarnom životu, da se famozne prosidbe, nemogući kompromisi i nevjerojatna iznenađenja ne događaju u stvarnom životu. Istina je, koliko god nam nametao velika očekivanja, ipak određenu zahvalnost dugujemo Hollywoodu.


Ono što muškarcima nije jasno je činjenica zbog koje su hollywoodski filmovi tako važni ženama, zašto romantične komedije zarađuju tolike pare čak i kad nemaju nikaku umjetničku vrijednost. Naime, svaka žena ima svoju fantaziju, i cijeloga života je spremna čekati (ili do tad uporno živjeti u stilu to find Mr. Right, you have to kiss a few toad) muškarca koji će joj tu fantaziju ostvariti. Ili ponuditi nešto još bolje od nje. Ono što moj Dragi ne shvaća je da i on ispunjava određenu maštariju koju je davnih dana smislila jedna djevojčica dok je gledala filmove Julije Roberts.

Prvo o čemu žene sanjaju je Spasioc. On će ženi pružiti ruku i spasiti je od ruba, doslovno kao u Titanicu ili simolično kao u Zgodnoj ženi. Ukoliko ponudi svoju mušku ruku, ženi neće biti ni bitno što će se dalje dogoditi, hoće li on obećati taj dugo sanjani život u predgrađu ili će već sutradan otići s drugom. Trenutak u kojem on prepoznaje tugu u njenim očima je jedino što je bitno i što ženu paralizira.

Motiv koji se najčešće ponavlja je muškarac koji je spreman odreći se života, kraljevstva, bogatstva, slave, časti, svoje obitelji, svega što je u životu imao prije nego je ona u njega ušla, baš kao Ryan O'Neil u Ljubavnoj priči. Osim toga, taj muškarac voljet će je i nakon njene smrti, ili će, još bolje, i on umrijeti odmah za njom jer će mu misao na život bez nje biti nepodnošljiva, baš kao Romeo. Ukoliko, pak, on umre prvi, progonit će je do kraja njenog života (jer je voli, a ne jer mu je problem njen novi dečko), baš kao Patrick Swayze u Duhu. Ili će postati nepodnošljivi gad jer je izgubio smisao života, kao Heatcliff u Orkanskim visovima.


Ono što je danas najviše na cijeni je dečko vampir. Jer, tko ti drugi može obećati bezuvjetnu vječnu ljubav nego onaj tko je besmrtan i tko te voli toliko da ti ne želi taj život patnje pa će s tobom biti jedno vrijeme dok ti ne ostariš, a onda će svoju vječnu ljubav obećati nekoj drugoj tinejdžerici. No, kako to obično biva u filmovima, žene sve pokvare, pa na kraju ipak postanu vampirice, a jadni bljedunjavo svjetlucavi momci zaglave s njima u vječnosti. Upravo to je tajna Twilight fenomena i činjenice da su mršavim i tako loše našminkanim Edwardom zaluđene djevojčice, djevojke, žene, majke i bake – vampirska vječna ljubav je ono s čim se niti jedan živući muškarac ne može mjeriti. Sorry.

Jeste gledali film Serendipity? John Cusack upoznaje zagonetnu Saru u krivo vrijeme, no, godinama misli na nju, uvjeren da će im se putevi opet sresti jer je tako zapisano u zvijezdama. Žene su nesigurne u vezama, uvijek moraju znati kuda ona vodi, a postoji li sigurniji znak da je to gospodin Pravi nego znak s neba?

Velike geste. To je ono što muškarci u filmovima rade, pjevaju, plešu, putuju morima i kontinetima, šalju na posao ogromne bukete cvijeća, unajmljuju zrakoplove, pišu po nebu, pripremaju večere uz svijeće – i pogodite šta, to im uvijek upali! Upravo to je nešto što bi muškarci najlakše mogli naučiti iz filmova, u trenutku kad zaribaju ili žele da njihova odabranica bude predmet zavisti među svojim prijateljicama – samo izvedite dirty dancing ili bez imalo sluha zapjevajte po mogućnosti pjesmu koju ste sami samo za nju napisali – i svi grijesi bit će zaboravljeni, a na svako pitanje odgovor će biti 'da'.


U trenutku kad Hugh Grant prvi put ugleda Juliju Roberts u Notting Hillu, u njegovim očima prepoznajete divljenje - ne, nije on nju gledao kako su je svi gledali, kao filmsku divu, nego kao ženu koja ima sve ono o čemu je sanjao cijelog svog života. I upravo u tom trenu, sve žene u kinu izdahnule su jedno dugačko Awwwwwwh i poželjele da nađu muškarca koji će ih gledati upravo tako, čak i ujutro kad se probude s podočnjacima i smradom u ustima, pritom ne podjećajući nimalo na Juliju Roberts.


Debela Bridget Jones, alkoholičarka Meg Ryan i još mnoge druge nesavršene junakinje našle su svog savršenog muškarca koji ih je poznavao bolje nego su one poznavale same sebe, koji ih je volio baš onakve kakve jesu bez imalo želje da ih promjeni. Svaka žena opsjednuta porocima, manama, celulitom i kilama sanja o svom Mr. Darcyju, ili barem nečemu približno njemu, pogotovo zato jer muškarac koji neće htjeti promjeniti ženu, baš kao ni žena koja neće htjeti promjeniti muškarca – ne postoji.



Da, priznajem, i ja sam u svoj bucket list napisala da prije nego umrem, želim ljubav kao što je ona Noina i Alliena, srednjoškolsku ljubav zahvaljujući kojoj ću se osjećati kao da prije nisam živjela, koja će mi se urezati u srce tako da je nitko drugi neće moći zamjeniti, ljubav kroz koju ćemo zajedno odrasti, biti sve prvo jedno drugome, ljubav koja će nas oboje hraniti cijeli život. A onda sam shvatila - upravo takvu ljubav i imam, ljubav tipa They didn't agree on much. In fact they rarely agreed on anything. They fought all the time and they challenged each other everyday. But in spite their differences, they had one important thing in common, they were crazy about each other. I znate što, nije to ljubav gdje si nikad nećemo morati reći 'sorry', štoviše, trebalo nam je dugo da si možemo to izgovoriti i iznimno cijenimo tu čarobnu riječ ako je izgovorena u pravom trenutku. I ne, možda nije zapisano u zvijezdama, ali mi ionako ne volimo pasivnost, sami smo stvorili svoju ljubavnu priču, koja nas spasi svaki put iznova kad smo jedno drugome rame za plakanje, bez velikih javnih izljeva nježnosti. Jedno drugo ne prihvaćamo bezuvjetno, nego usprkos svim manama. I da, stvarni život je bolji od filmova, jer je – stvaran - i zato ti, Hollywoode, hvala na toj spoznaji!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...