Preskoči na glavni sadržaj

If this was a movie

Dragi mi zna reći da živim u filmovima i serijama, da si moram utuviti u glavu da likovi iz njih ne postoje u stvarnom životu, da se famozne prosidbe, nemogući kompromisi i nevjerojatna iznenađenja ne događaju u stvarnom životu. Istina je, koliko god nam nametao velika očekivanja, ipak određenu zahvalnost dugujemo Hollywoodu.


Ono što muškarcima nije jasno je činjenica zbog koje su hollywoodski filmovi tako važni ženama, zašto romantične komedije zarađuju tolike pare čak i kad nemaju nikaku umjetničku vrijednost. Naime, svaka žena ima svoju fantaziju, i cijeloga života je spremna čekati (ili do tad uporno živjeti u stilu to find Mr. Right, you have to kiss a few toad) muškarca koji će joj tu fantaziju ostvariti. Ili ponuditi nešto još bolje od nje. Ono što moj Dragi ne shvaća je da i on ispunjava određenu maštariju koju je davnih dana smislila jedna djevojčica dok je gledala filmove Julije Roberts.

Prvo o čemu žene sanjaju je Spasioc. On će ženi pružiti ruku i spasiti je od ruba, doslovno kao u Titanicu ili simolično kao u Zgodnoj ženi. Ukoliko ponudi svoju mušku ruku, ženi neće biti ni bitno što će se dalje dogoditi, hoće li on obećati taj dugo sanjani život u predgrađu ili će već sutradan otići s drugom. Trenutak u kojem on prepoznaje tugu u njenim očima je jedino što je bitno i što ženu paralizira.

Motiv koji se najčešće ponavlja je muškarac koji je spreman odreći se života, kraljevstva, bogatstva, slave, časti, svoje obitelji, svega što je u životu imao prije nego je ona u njega ušla, baš kao Ryan O'Neil u Ljubavnoj priči. Osim toga, taj muškarac voljet će je i nakon njene smrti, ili će, još bolje, i on umrijeti odmah za njom jer će mu misao na život bez nje biti nepodnošljiva, baš kao Romeo. Ukoliko, pak, on umre prvi, progonit će je do kraja njenog života (jer je voli, a ne jer mu je problem njen novi dečko), baš kao Patrick Swayze u Duhu. Ili će postati nepodnošljivi gad jer je izgubio smisao života, kao Heatcliff u Orkanskim visovima.


Ono što je danas najviše na cijeni je dečko vampir. Jer, tko ti drugi može obećati bezuvjetnu vječnu ljubav nego onaj tko je besmrtan i tko te voli toliko da ti ne želi taj život patnje pa će s tobom biti jedno vrijeme dok ti ne ostariš, a onda će svoju vječnu ljubav obećati nekoj drugoj tinejdžerici. No, kako to obično biva u filmovima, žene sve pokvare, pa na kraju ipak postanu vampirice, a jadni bljedunjavo svjetlucavi momci zaglave s njima u vječnosti. Upravo to je tajna Twilight fenomena i činjenice da su mršavim i tako loše našminkanim Edwardom zaluđene djevojčice, djevojke, žene, majke i bake – vampirska vječna ljubav je ono s čim se niti jedan živući muškarac ne može mjeriti. Sorry.

Jeste gledali film Serendipity? John Cusack upoznaje zagonetnu Saru u krivo vrijeme, no, godinama misli na nju, uvjeren da će im se putevi opet sresti jer je tako zapisano u zvijezdama. Žene su nesigurne u vezama, uvijek moraju znati kuda ona vodi, a postoji li sigurniji znak da je to gospodin Pravi nego znak s neba?

Velike geste. To je ono što muškarci u filmovima rade, pjevaju, plešu, putuju morima i kontinetima, šalju na posao ogromne bukete cvijeća, unajmljuju zrakoplove, pišu po nebu, pripremaju večere uz svijeće – i pogodite šta, to im uvijek upali! Upravo to je nešto što bi muškarci najlakše mogli naučiti iz filmova, u trenutku kad zaribaju ili žele da njihova odabranica bude predmet zavisti među svojim prijateljicama – samo izvedite dirty dancing ili bez imalo sluha zapjevajte po mogućnosti pjesmu koju ste sami samo za nju napisali – i svi grijesi bit će zaboravljeni, a na svako pitanje odgovor će biti 'da'.


U trenutku kad Hugh Grant prvi put ugleda Juliju Roberts u Notting Hillu, u njegovim očima prepoznajete divljenje - ne, nije on nju gledao kako su je svi gledali, kao filmsku divu, nego kao ženu koja ima sve ono o čemu je sanjao cijelog svog života. I upravo u tom trenu, sve žene u kinu izdahnule su jedno dugačko Awwwwwwh i poželjele da nađu muškarca koji će ih gledati upravo tako, čak i ujutro kad se probude s podočnjacima i smradom u ustima, pritom ne podjećajući nimalo na Juliju Roberts.


Debela Bridget Jones, alkoholičarka Meg Ryan i još mnoge druge nesavršene junakinje našle su svog savršenog muškarca koji ih je poznavao bolje nego su one poznavale same sebe, koji ih je volio baš onakve kakve jesu bez imalo želje da ih promjeni. Svaka žena opsjednuta porocima, manama, celulitom i kilama sanja o svom Mr. Darcyju, ili barem nečemu približno njemu, pogotovo zato jer muškarac koji neće htjeti promjeniti ženu, baš kao ni žena koja neće htjeti promjeniti muškarca – ne postoji.



Da, priznajem, i ja sam u svoj bucket list napisala da prije nego umrem, želim ljubav kao što je ona Noina i Alliena, srednjoškolsku ljubav zahvaljujući kojoj ću se osjećati kao da prije nisam živjela, koja će mi se urezati u srce tako da je nitko drugi neće moći zamjeniti, ljubav kroz koju ćemo zajedno odrasti, biti sve prvo jedno drugome, ljubav koja će nas oboje hraniti cijeli život. A onda sam shvatila - upravo takvu ljubav i imam, ljubav tipa They didn't agree on much. In fact they rarely agreed on anything. They fought all the time and they challenged each other everyday. But in spite their differences, they had one important thing in common, they were crazy about each other. I znate što, nije to ljubav gdje si nikad nećemo morati reći 'sorry', štoviše, trebalo nam je dugo da si možemo to izgovoriti i iznimno cijenimo tu čarobnu riječ ako je izgovorena u pravom trenutku. I ne, možda nije zapisano u zvijezdama, ali mi ionako ne volimo pasivnost, sami smo stvorili svoju ljubavnu priču, koja nas spasi svaki put iznova kad smo jedno drugome rame za plakanje, bez velikih javnih izljeva nježnosti. Jedno drugo ne prihvaćamo bezuvjetno, nego usprkos svim manama. I da, stvarni život je bolji od filmova, jer je – stvaran - i zato ti, Hollywoode, hvala na toj spoznaji!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...