Budući da mi je autobus drugi dom
i da mi je guza uvijek željna puta, bilo je pitanje vremena kada će se moje
cipelice lutalice uputiti prema srcu naše lijepe države, i to, sasvim slučajno,
bijaše upravo na dan kad su prema Zagrebu bile uprte sve hrvatske oči – na dan
kada su naši generali pravomoćno oslobođeni svih optužba koje im je na leđa
stavila zločesta Carla Del Ponte.
Ne, nisam išla vidjeti Gotovinu i Markača, nego svoju baby sister koja u Zagreb-gradu boravi radi studija te dijeli stambeni prostor s mnoštvom pubertetskog estrogena koji ne sprema za sobom, koji ne kupuje toalet papir, ali tvoj uvijek potroši, koji komunicira s tobom onda kad to najmanje želiš, a ostatak vremena ti nije sposobne odgovoriti na jednostavno pitanje, ukratko, s osobama zbog kojih zahvališ Bogu što ne živiš u studentskom domu, iako u njemu postoji nepresušni izvor vruće vode i grijanja, a kuhinja s nekoliko vrsta jela po cijeni od 5 kuna nalazi se samo nekoliko katova ispod.
Shopping
Pitala sam kolegu Zagorca koji
dio Zagreba da posjetim, a on mi je, nakon dugo razmišljanja, rekao: „H&M,
na dva kata je“. Budući da mi nismo takve djevojke, nakon window shoppinga po uzoru na Gilmoreice (don't!), uputile smo se tramvajem, švercajući se pod utjecajem
stresa-jednog-kroničnog-legalista, do 35. Interlibera, odakle sam se vratila s
dosta dobrim ulovom, unatoč gužvi djedova koji su, sudeći po napisima u
novinama, svojim predanim čitanjem Pedeset nijansi sive ometali moralan narod
Hrvatske, gužvi od babinjaka koji se naslikavao kraj knjiga koje nikad nisu i
neće pročitati i srednjoškolaca koji su došli čak iz druge države tobože željni
knjiga, a s mislima usredotočenim na noćni život metropole.
Kultura
Kvetch u hebrejskom slengu označava osobu koja se neprestano i neumorno žali na sve i svašta, a ujedno je i kazališna predstava Stevena Berkoffa u režiji Dražena Ferenčina koju smo po cijeni od 10 kuna pogledale u Gavelli, kazalištu koje su osnovali odmetnici iz HNK, budući da je upravo ovaj vikend bila Noć kazališta. Enes Vejzović, Helena Minić i Janko Rakoš posebno su me iznenadili svojim gegovima, cinizmom koji se iz minute u minutu oduševljavao publiku, tako da smo i mi izašle iz kazališta obraza bolnih od smijanja.
Kino Europa slovi za najstarije i
najljepše aktivno kino u Zagrebu pa sam se veselila odlasku na projekciju,
pogovoto jer je bila besplatna budući da je u tijeku Tjedan izraelskih filmova.
Dok je sister hrkala u toploj kino
stolici, ja sam pogledala simpatični film Ad sof ha-kaitz (2011), neprestano
upijajući povijest zgrade u kojoj već skoro cijelo stoljeće Zagrepčani upoznaju
najnovije filmske hitove.
Od muzeja posjetili smo ono što
vole mladi – Muzej prekinutih veza, od kojeg smo očekivale veću kreativnost,
ali koji nas je ipak naveo na to da mučimo muku s odlukom koji od osobnih
predmeta bismo mi priložile muzeju da ispriča našu tragično završenu ljubavnu
priču.
Sasvim spontano, u šetnji Kaptolom, zalutale smo na koncert mlade orguljašice za čiju glazbu, iskreno, nismo imale razumijevanja, ili jednostavno nismo imale potrebnu profinjenost. Ipak, sjele smo u klupe zagrebačke katedrale u kojoj svoj san snivaju Zrinski i Frankopani i bl. Alojzije Stepinac i udisale topli miris lučica koji nam je, nakon kišnog poslijepodneva, bio melem za dušu.
Arhitektura
Ono što zasigurno nijedan turist
ne posjećuje je Nazorova ulica – ulica izgubljenog vremena u kojoj se nalazi
niz vila s početka 20. stoljeća u kojima su živjela zagrebačka gospoda sa svojim
gospođama, a danas, osim njihovih nasljednika, prebivaju i duhovi. Ukletu vilu
Auer koja je izgrađena na mjestu Rokovog groblja četiri godine prije nego je
groblje ekshumirano i za koju kažu da je zato opsjednuta, u mraku nismo uspjele
ni locirati, ali sama pomisao da je povijest Zagreba utkana u secesijske zidove
bila nam je dovoljna.
Osim Kaptola koji odiše posebnim
mirom, te Gradeca, do kojeg smo došle i bez Krvavog mosta, a na kojem se
smjestila naša Vlada, Sabor, mnoge palače poznatih plemićkih obitelji, kao što
su Erdodyji, zgrada muzeja i crkve sv. Marka ispred koje je Matija Gubec nosio
svoju usijanu krunu, nezaobilazna stanica u Zagrebu jest Mirogoj, nekadašnje
imanje velikog Ljudevita Gaja.
Otac Mirogoja, Herman Bolle, zaista je genijalac koji je izgradio pola Hrvatske i dijelić svijeta - mnoštvo zagrebačkih kurija, zgradu HAZU-a, đakovačku katedralu, mauzolej Pejačevića u Našicama, vitke tornjeve zagrebačke katedrale, osječku gimnaziju i dr., a družio se s velikanima kao što su biskup Strossmayer i Iso Kršnjavi. Od 1876. g. prekrasne arkade zasigurno su nešto po čemu se Mirogoj razlikuje od svih groblja na svijetu, a ondje leže svi koji su stvarali Hrvatsku – braća Ilirci, hrvatski književnici poput Krleže, Šenoe, Ivane Brlić Mažuranić, Zagorke, Tadijanovića, Dragutin Gorjanović Kramberger, Siniša Glavašević, Lisinski, Nazor, Dražen Petrović, Krešmimir Ćosić, Radići, Mažuranići i dr., što Mirogoj zaista čini hrvatskim Panteonom koji svatko treba u životu vidjeti, ali da ne kažete da vas nisam upozorila – čuvajte se Polja XXIII.
Gastro
Nijedan doživljaj nije potpun
ukoliko nije začinjen dobrom klopom. Tako smo ovaj vikend počastile naša
istančana nepca hranom iz menze na Cvjetnom, kavom s cimetom u zelenom raju –
Day cafeu (gdje su konobari krasni pa kad prigovaraš, donesu ti gratis smoothie
od borovnice), browniesima i slodoledom u Cookie factoryju u Tkalči, dašku
Amerike u Zagrebu, pizzom u Napoliju na Laništu, te pivskim kiflicama i najfinijim
pivom u Zagrebu – domaćom Gričkom vješticom u Malom medi, nadahnutom činjenicom
da je na području Zagreba nekad davno pogubljeno više od 250 vještica, pa tako i
posljednja europska vještica.
Prije samo nekoliko godina, Zagreb mi je predstavljao trošenje vremena u javnom prijevozu i neki sasvim drugačiji, preskupi život, a danas ga gledam sasvim drugim očima – očima kojima je svaki kutak, svaka ulica, svaka ulična svjetiljka, nositelj djelića duše koju Zagreb ima i kojoj se uvijek poželim vratiti.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)