Preskoči na glavni sadržaj

Zagrebačkim ulicama

Budući da mi je autobus drugi dom i da mi je guza uvijek željna puta, bilo je pitanje vremena kada će se moje cipelice lutalice uputiti prema srcu naše lijepe države, i to, sasvim slučajno, bijaše upravo na dan kad su prema Zagrebu bile uprte sve hrvatske oči – na dan kada su naši generali pravomoćno oslobođeni svih optužba koje im je na leđa stavila zločesta Carla Del Ponte.


Ne, nisam išla vidjeti Gotovinu i Markača, nego svoju baby sister koja u Zagreb-gradu boravi radi studija te dijeli stambeni prostor s mnoštvom pubertetskog estrogena koji ne sprema za sobom, koji ne kupuje toalet papir, ali tvoj uvijek potroši, koji komunicira s tobom onda kad to najmanje želiš, a ostatak vremena ti nije sposobne odgovoriti na jednostavno pitanje, ukratko, s osobama zbog kojih zahvališ Bogu što ne živiš u studentskom domu, iako u njemu postoji nepresušni izvor vruće vode i grijanja, a kuhinja s nekoliko vrsta jela po cijeni od 5 kuna nalazi se samo nekoliko katova ispod.

Shopping
Pitala sam kolegu Zagorca koji dio Zagreba da posjetim, a on mi je, nakon dugo razmišljanja, rekao: „H&M, na dva kata je“. Budući da mi nismo takve djevojke, nakon window shoppinga po uzoru na Gilmoreice (don't!), uputile smo se tramvajem, švercajući se pod utjecajem stresa-jednog-kroničnog-legalista, do 35. Interlibera, odakle sam se vratila s dosta dobrim ulovom, unatoč gužvi djedova koji su, sudeći po napisima u novinama, svojim predanim čitanjem Pedeset nijansi sive ometali moralan narod Hrvatske, gužvi od babinjaka koji se naslikavao kraj knjiga koje nikad nisu i neće pročitati i srednjoškolaca koji su došli čak iz druge države tobože željni knjiga, a s mislima usredotočenim na noćni život metropole.

Kultura
Kvetch  u hebrejskom slengu označava osobu koja se neprestano i neumorno žali na sve i svašta, a ujedno je i kazališna predstava Stevena Berkoffa u režiji Dražena Ferenčina koju smo po cijeni od 10 kuna pogledale u Gavelli, kazalištu koje su osnovali odmetnici iz HNK, budući da je upravo ovaj vikend bila Noć kazališta. Enes Vejzović, Helena Minić i Janko Rakoš posebno su me iznenadili svojim gegovima, cinizmom koji se iz minute u minutu oduševljavao publiku, tako da smo i mi izašle iz kazališta obraza bolnih od smijanja.
Kino Europa slovi za najstarije i najljepše aktivno kino u Zagrebu pa sam se veselila odlasku na projekciju, pogovoto jer je bila besplatna budući da je u tijeku Tjedan izraelskih filmova. Dok je sister hrkala u toploj kino stolici, ja sam pogledala simpatični film Ad sof ha-kaitz (2011), neprestano upijajući povijest zgrade u kojoj već skoro cijelo stoljeće Zagrepčani upoznaju najnovije filmske hitove.
Od muzeja posjetili smo ono što vole mladi – Muzej prekinutih veza, od kojeg smo očekivale veću kreativnost, ali koji nas je ipak naveo na to da mučimo muku s odlukom koji od osobnih predmeta bismo mi priložile muzeju da ispriča našu tragično završenu ljubavnu priču.

Sasvim spontano, u šetnji Kaptolom, zalutale smo na koncert mlade orguljašice za čiju glazbu, iskreno, nismo imale razumijevanja, ili jednostavno nismo imale potrebnu profinjenost. Ipak, sjele smo u klupe zagrebačke katedrale u kojoj svoj san snivaju Zrinski i Frankopani i bl. Alojzije Stepinac i udisale topli miris lučica koji nam je, nakon kišnog poslijepodneva, bio melem za dušu.

Arhitektura
Ono što zasigurno nijedan turist ne posjećuje je Nazorova ulica – ulica izgubljenog vremena u kojoj se nalazi niz vila s početka 20. stoljeća u kojima su živjela zagrebačka gospoda sa svojim gospođama, a danas, osim njihovih nasljednika, prebivaju i duhovi. Ukletu vilu Auer koja je izgrađena na mjestu Rokovog groblja četiri godine prije nego je groblje ekshumirano i za koju kažu da je zato opsjednuta, u mraku nismo uspjele ni locirati, ali sama pomisao da je povijest Zagreba utkana u secesijske zidove bila nam je dovoljna.
Osim Kaptola koji odiše posebnim mirom, te Gradeca, do kojeg smo došle i bez Krvavog mosta, a na kojem se smjestila naša Vlada, Sabor, mnoge palače poznatih plemićkih obitelji, kao što su Erdodyji, zgrada muzeja i crkve sv. Marka ispred koje je Matija Gubec nosio svoju usijanu krunu, nezaobilazna stanica u Zagrebu jest Mirogoj, nekadašnje imanje velikog Ljudevita Gaja.

Otac Mirogoja, Herman Bolle, zaista je genijalac koji je izgradio pola Hrvatske i dijelić svijeta - mnoštvo zagrebačkih kurija, zgradu HAZU-a, đakovačku katedralu, mauzolej Pejačevića u Našicama, vitke tornjeve zagrebačke katedrale, osječku gimnaziju i dr., a družio se s velikanima kao što su biskup Strossmayer i Iso Kršnjavi. Od 1876. g. prekrasne arkade zasigurno su nešto po čemu se Mirogoj razlikuje od svih groblja na svijetu, a ondje leže svi koji su stvarali Hrvatsku – braća Ilirci, hrvatski književnici poput Krleže, Šenoe, Ivane Brlić Mažuranić, Zagorke, Tadijanovića, Dragutin Gorjanović Kramberger, Siniša Glavašević, Lisinski, Nazor, Dražen Petrović, Krešmimir Ćosić, Radići, Mažuranići i dr., što Mirogoj zaista čini hrvatskim Panteonom koji svatko treba u životu vidjeti, ali da ne kažete da vas nisam upozorila – čuvajte se Polja XXIII.

Gastro
Nijedan doživljaj nije potpun ukoliko nije začinjen dobrom klopom. Tako smo ovaj vikend počastile naša istančana nepca hranom iz menze na Cvjetnom, kavom s cimetom u zelenom raju – Day cafeu (gdje su konobari krasni pa kad prigovaraš, donesu ti gratis smoothie od borovnice), browniesima i slodoledom u Cookie factoryju u Tkalči, dašku Amerike u Zagrebu, pizzom u Napoliju na Laništu, te pivskim kiflicama i najfinijim pivom u Zagrebu – domaćom Gričkom vješticom u Malom medi, nadahnutom činjenicom da je na području Zagreba nekad davno pogubljeno više od 250 vještica, pa tako i posljednja europska vještica.

Prije samo nekoliko godina, Zagreb mi je predstavljao trošenje vremena u javnom prijevozu i neki sasvim drugačiji, preskupi život, a danas ga gledam sasvim drugim očima – očima kojima je svaki kutak, svaka ulica, svaka ulična svjetiljka, nositelj djelića duše koju Zagreb ima i kojoj se uvijek poželim vratiti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...