S prvom burom kod mene dođu dvije stvari – prehlada, na koju se žalim kolegici na kavi, a s kojom se onda ona, potaknuta mojim tegobama, pojavi sutradan na poslu, i potreba za brand new čizmicama, zaraza koja se prenosi brže nego već spomenuta prehlada.
Nešto se čudno dogodi ženskoj osobi kad navrši 25. Odjednom, svaki izlog s cipelama postaje najzanimljivija stvar na svijetu, a svaka cipela nužnost, svaka krpica na sniženju jednostavno mora postati dio našeg ormara, a svaki dio našeg tijela ima posebnu kremicu za dan i za noć, i poseban losion i poseban serum i posebno mlijeko za čišćenje pa odlazak u drogeriju postaje preskup sport. Stambeni prostor odjednom postaje premalen za sve te nama neophodne stvari, a svejedno nikad nemamo što za obući, a cipele ubrzo guramo ispod kreveta da ih tata ne vidi kad dođe u posjet, zaboravljajući da nije on sponzorirao sve te modne izlete.
Još se nešto događa u toj I'm not a girl not yet a woman fazi – medicinski ormarić obogaćen je brojnim šumećim tabletama, paketićima vitamina i minerala, tableta za svaki ponajmanji znak boli ili drugih simptoma koji su zasigurno, barem po Google-u, znak upravo raka, AIDS-a, kravljeg ludila ili neke druge bolesti koja rezultira – ni manje ni više – smrću.
Zato se radujem zimi – s obzirom na prehladu; što me ne ubije, ojača me, a s obzirom na čizmice, pa hej, izlika za shopping je uvijek dobrodošla.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)