Jednostavno pitanje: kad vam
priđe netko i k'o iz topa ispriča svoju tešku sudbu (tako očito ispričanu po
tisućiti put) i zamoli za kunu, dvije, vadite li novčanik ili se nervozno
izgovarate, a sebe opravdavate misleći da ta osoba laže ili da će novac
potrošiti na porok, a ne u neku nužnu potrebu? Ili, pak, dajete novac svakom
jadniku na ulici time samo glorificirajući samoga sebe, kupujući time
prijatelje i poznanike, Boga?
Najneugodnije je kad vam taj
netko priđe dok se u kafiću u centru Splita častite s kolegama, na stolu su
kofeinski napitci svih vrsta, iznad stola dim cigareta, a usta puna sendviča
prepričavaju najnovije zgode s radnog mjesta, da, onog mjesta koje mnogi u ovoj
državi nemaju.
Zadnje nedjeljno evanđelje bilo
je upravo ono Markovo o sirotoj udovici koja je ubacila najviše u riznicu, vrlo
prigodno današnjoj situaciji, kako se to u životu poklopi. Svećenik je govorio
o licemjerju, kako ga je Isus prezirao najviše od svih čovjekovih grijeha, a
kako je ono danas neizostavni dio naših života. Neću biti licemjerna, i ja sam
licemjer. I to što je licemjerje toliko vezano za svaku poru našeg društva nije
izlika niti utjeha. Ne živim uvijek svoju vjeru, ne svjedočim ono u što
vjerujem u samoći svog stančića. Kad izbije rasprava o abortusu, kao pravnica
ubrzo pronalazim i opravdanja za njega, iako mi srce zna koliko je to loš
izbor, za svaku ženu, za svako dijete. Na svečanim objedima, neću se prekrstiti
prije jela, samo imajući na pameti što će drugi misliti o meni, iako je bitnije
to što sama o sebi tad nemam najbolje mišljenje. Licemjerje. I sama riječ je
ružna. Zaista ne želim živjeti lažnim životom, skrivati ono što mi je u srcu,
ili, još gore, praviti se da sam bolja osoba nego jesam. Koga time želim
pridobiti?
Jednom sam pročitala: „Mjera
našega milosrđa prema bližnjemu bit će mjera Božjega milosrđa prema nama.“
Strašne li pomisli, i dovoljnog li razloga za odmah odriješiti kesu i darovati bližnjem, ili daljnjem, sve što imamo, zar ne?
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)