Preskoči na glavni sadržaj

Leptirice

25. studenog obilježit ćemo Međunarodni dan eliminacije nasilja nad ženama, u znak sjećanja na tri od četiri sestre Mirabal – Patriciu, Minervu i Mariu Teresu, koje je, zajedno s njihovim vozačem Rufinom de la Cruzom, brutalno ubio diktator Rafael Trujillo. Sestre su djelovale pod imenom Las Mariposas (Leptiri), a kao političke aktivistice postale su vidljiv simbol otpora diktatorskom režimu Trujilla. Zbog svoje borbe za pravdu one i njihove obitelji više puta su uhićivani, a 25. studenog 1960. godine na povratku iz posjete muževima u zatvoru, presrela ih je Trujillova policija, zadavila ih i pretukla do smrti, pokušavajući iscenirati prometnu nezgodu, što su Dominikanci prozrijeli i što im je dalo hrabrosti da protiv diktature ustanu složniji no ikad.


Nasilje nad ženama događa se i danas – krše se ljudska, građanska, politička, ekonomska i kulturna prava žena. Prema svjetskoj statistici u više od 70% slučajeva ubojstava žena u svijetu, izvršioci bili upravo njihovi partneri. Unatoč svim kampanjama, u našoj državi događa se porast nasilja nad ženama, u prvih devet mjeseci ove godine u Hrvatskoj je ubijeno sedam žena, a mnoge u brutalno mučene, silovane ili diskriminirane. Upravo zadnjih dana suočavamo se s nezamislivim kaznenim djelom u Podstrani kod Splita gdje je student brutalno silovao svoju kolegicu, s nepravomoćnom presudom Draganu Paravinji za ubojstvo i pokušaj silovanja maloljetne Antonije Bilić čije tijelo još uvijek nije pronađeno, ubojstvu Selene Macedo na Marjanu, niz je neprekidan.

Policija i nevladine organizacije uvjereni su da vrlo malo žena prijavi nasilnika, da trpe nasilje i desetak godina prije nego odluče potražiti pomoć. Ipak, s podatkom da je u Hrvatskoj svakih 15 minuta zlostavljana po jedna žena nemoguće je pomiriti se i ne postaviti pitanje: nije li problem u činjenici da žene nemaju adekvatnu zaštitu od nasilnika kojeg prijavljuju?
Čak i mnoge žene, koje imaju sreću da nisu zlostavljane, predbacuju žrtvama nasilja trpljenje nasilnika, ne znajući da nasilnik svoj naum ostvaruje pomno isplaniranom taktikom – potpunim izoliranjem žrtve od obitelji i prijatelja, kupovanjem poklona i obećavanjem bolje budućnosti te iskorištavanjem činjenice da je žrtva osoba koja je u njega zaljubljena ili koja s njime ima i zajedničku djecu. Iz navedenih razloga žrtva nasilja je psihički paralizirana, nesposobna napustiti zlostavljača.
Ne, nije lako, ali svi svakodnevno na svim razinama moramo osigurati žrtvama adekvatno kažnjavanje nasilnika i sprječavanje daljnjeg zlostavljanja te kvalitetnu zaštitu žena, makar to činili brigom za prijateljicu za koju vam se čini da ima probleme u vezi, ili volontiranjem za neku od udruga koje život posvećuju cilju iskorijenjivanja nasilja iz našeg društva.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...