Preskoči na glavni sadržaj

Leptirice

25. studenog obilježit ćemo Međunarodni dan eliminacije nasilja nad ženama, u znak sjećanja na tri od četiri sestre Mirabal – Patriciu, Minervu i Mariu Teresu, koje je, zajedno s njihovim vozačem Rufinom de la Cruzom, brutalno ubio diktator Rafael Trujillo. Sestre su djelovale pod imenom Las Mariposas (Leptiri), a kao političke aktivistice postale su vidljiv simbol otpora diktatorskom režimu Trujilla. Zbog svoje borbe za pravdu one i njihove obitelji više puta su uhićivani, a 25. studenog 1960. godine na povratku iz posjete muževima u zatvoru, presrela ih je Trujillova policija, zadavila ih i pretukla do smrti, pokušavajući iscenirati prometnu nezgodu, što su Dominikanci prozrijeli i što im je dalo hrabrosti da protiv diktature ustanu složniji no ikad.


Nasilje nad ženama događa se i danas – krše se ljudska, građanska, politička, ekonomska i kulturna prava žena. Prema svjetskoj statistici u više od 70% slučajeva ubojstava žena u svijetu, izvršioci bili upravo njihovi partneri. Unatoč svim kampanjama, u našoj državi događa se porast nasilja nad ženama, u prvih devet mjeseci ove godine u Hrvatskoj je ubijeno sedam žena, a mnoge u brutalno mučene, silovane ili diskriminirane. Upravo zadnjih dana suočavamo se s nezamislivim kaznenim djelom u Podstrani kod Splita gdje je student brutalno silovao svoju kolegicu, s nepravomoćnom presudom Draganu Paravinji za ubojstvo i pokušaj silovanja maloljetne Antonije Bilić čije tijelo još uvijek nije pronađeno, ubojstvu Selene Macedo na Marjanu, niz je neprekidan.

Policija i nevladine organizacije uvjereni su da vrlo malo žena prijavi nasilnika, da trpe nasilje i desetak godina prije nego odluče potražiti pomoć. Ipak, s podatkom da je u Hrvatskoj svakih 15 minuta zlostavljana po jedna žena nemoguće je pomiriti se i ne postaviti pitanje: nije li problem u činjenici da žene nemaju adekvatnu zaštitu od nasilnika kojeg prijavljuju?
Čak i mnoge žene, koje imaju sreću da nisu zlostavljane, predbacuju žrtvama nasilja trpljenje nasilnika, ne znajući da nasilnik svoj naum ostvaruje pomno isplaniranom taktikom – potpunim izoliranjem žrtve od obitelji i prijatelja, kupovanjem poklona i obećavanjem bolje budućnosti te iskorištavanjem činjenice da je žrtva osoba koja je u njega zaljubljena ili koja s njime ima i zajedničku djecu. Iz navedenih razloga žrtva nasilja je psihički paralizirana, nesposobna napustiti zlostavljača.
Ne, nije lako, ali svi svakodnevno na svim razinama moramo osigurati žrtvama adekvatno kažnjavanje nasilnika i sprječavanje daljnjeg zlostavljanja te kvalitetnu zaštitu žena, makar to činili brigom za prijateljicu za koju vam se čini da ima probleme u vezi, ili volontiranjem za neku od udruga koje život posvećuju cilju iskorijenjivanja nasilja iz našeg društva.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...