Preskoči na glavni sadržaj

Leptirice

25. studenog obilježit ćemo Međunarodni dan eliminacije nasilja nad ženama, u znak sjećanja na tri od četiri sestre Mirabal – Patriciu, Minervu i Mariu Teresu, koje je, zajedno s njihovim vozačem Rufinom de la Cruzom, brutalno ubio diktator Rafael Trujillo. Sestre su djelovale pod imenom Las Mariposas (Leptiri), a kao političke aktivistice postale su vidljiv simbol otpora diktatorskom režimu Trujilla. Zbog svoje borbe za pravdu one i njihove obitelji više puta su uhićivani, a 25. studenog 1960. godine na povratku iz posjete muževima u zatvoru, presrela ih je Trujillova policija, zadavila ih i pretukla do smrti, pokušavajući iscenirati prometnu nezgodu, što su Dominikanci prozrijeli i što im je dalo hrabrosti da protiv diktature ustanu složniji no ikad.


Nasilje nad ženama događa se i danas – krše se ljudska, građanska, politička, ekonomska i kulturna prava žena. Prema svjetskoj statistici u više od 70% slučajeva ubojstava žena u svijetu, izvršioci bili upravo njihovi partneri. Unatoč svim kampanjama, u našoj državi događa se porast nasilja nad ženama, u prvih devet mjeseci ove godine u Hrvatskoj je ubijeno sedam žena, a mnoge u brutalno mučene, silovane ili diskriminirane. Upravo zadnjih dana suočavamo se s nezamislivim kaznenim djelom u Podstrani kod Splita gdje je student brutalno silovao svoju kolegicu, s nepravomoćnom presudom Draganu Paravinji za ubojstvo i pokušaj silovanja maloljetne Antonije Bilić čije tijelo još uvijek nije pronađeno, ubojstvu Selene Macedo na Marjanu, niz je neprekidan.

Policija i nevladine organizacije uvjereni su da vrlo malo žena prijavi nasilnika, da trpe nasilje i desetak godina prije nego odluče potražiti pomoć. Ipak, s podatkom da je u Hrvatskoj svakih 15 minuta zlostavljana po jedna žena nemoguće je pomiriti se i ne postaviti pitanje: nije li problem u činjenici da žene nemaju adekvatnu zaštitu od nasilnika kojeg prijavljuju?
Čak i mnoge žene, koje imaju sreću da nisu zlostavljane, predbacuju žrtvama nasilja trpljenje nasilnika, ne znajući da nasilnik svoj naum ostvaruje pomno isplaniranom taktikom – potpunim izoliranjem žrtve od obitelji i prijatelja, kupovanjem poklona i obećavanjem bolje budućnosti te iskorištavanjem činjenice da je žrtva osoba koja je u njega zaljubljena ili koja s njime ima i zajedničku djecu. Iz navedenih razloga žrtva nasilja je psihički paralizirana, nesposobna napustiti zlostavljača.
Ne, nije lako, ali svi svakodnevno na svim razinama moramo osigurati žrtvama adekvatno kažnjavanje nasilnika i sprječavanje daljnjeg zlostavljanja te kvalitetnu zaštitu žena, makar to činili brigom za prijateljicu za koju vam se čini da ima probleme u vezi, ili volontiranjem za neku od udruga koje život posvećuju cilju iskorijenjivanja nasilja iz našeg društva.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...