Iznenada, možda zbog atmosfere "Maslačkova vina", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt.
Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt, u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja".
"Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme - "pjesme koja se tad pamtila, koju bi cijela klapa pjevala uvijek i iznova, koja bi polako potkopavala sjećanje i najzad stala na mjesto istine", ali koja o tom Majčinom danu nije nikad razgovarala, sjećanje na taj dan ostalo je kaotično - "ponekad bi ti živi bljeskovi sjećanja sličili tek dijelovima loša sna kao da se ništa od toga zapravo nikad i nije dogodilo. A ipak se na bezbroj načina istodobno činilo kao da je to bilo jedino stvarno što se dogodilo u Charlotteinu životu". Jasno vam je, ovaj bi se osvrt mogao pretvoriti u prepisivanje čitave knjige - već na prvim stranicama oduševljavam se ovom pričom u kojoj Donna Tartt opisuje običaje i trud uložen u preživljavanje obitelji u kojoj se dogodila tragedija, kao i osobine njezinih članova, te nudi razlomljene slagalice tragedije koje, čitajući preostalih petstotinjak stranica, čitatelj treba sastaviti u smislenu cjelinu. Njezine podrobne rečenice preobražavaju se u filmske slike, dijalozi u živi govor, povjetarac osjetim na šiji, krivca želim na električnoj stolici (iako sam inače protiv smrtne kazne). Tamo, podno stabla crnog rujnolista, čeka istina i ja samo moram potrčati prema njoj...
No, ne jurišam dugo - već u drugom poglavlju Donna Tartt me blagim, ali odlučnim riječima zaustavlja. Tako stojeći na mjestu, hvatam dah pa shvaćam da ovdje nije riječ o krimiću, da nije cilj otkrivanje počinitelja, nego posljedice zlodjela za jednu obitelj, tipičnu za američki jug. Atmosferu ovog romana autorica je krojila po vlastitom sjećanju, ta odrasla je u saveznoj državi Mississippi - elementi southern gotike (Flannery O' Connor obožavala bi Donnu Tartt, sigurna sam!) vidljivi su u ovom romanu u kojem se prepredena Donna Tartt služi istim receptom kao u svom prvijencu - otkrivanjem tijela na samom početku - potom odvlačeći priču u nešto što nije nimalo nalik na "Tajnu povijest", zbog čega je ovaj roman bio omražen čak i među obožavateljima njezina lika i djela.
"Tako su rasle, vjerujući da to dolazi od neke rijetke, anđeoske užarenosti prirode koja je bila svojstvena samo Robinu, a ne iz činjenice da je on jednostavno bio mrtav."
Iako je na samom početku priče pronađeno tijelo devetogodišnjeg Robina, nije Robin glavni lik ove knjige, on je tek duh koji progoni život obitelji koja je ostala na životu. Njegova sestra Harriet, koja je u trenutku njegove smrti bila beba, junakinja je "Malog prijatelja" - i to kakva junakinja! Dvanaest godina nakon Robinove smrti, Harriet je odlučna u otkrivanju istine, u osveti, a u svemu joj pomaže njezin kompanjon, Hely Hull. Njih dvoje, pomalo nalik Scout Finch i Dillu Harrisu iz "Ubiti pticu rugalicu" (odnosno, Harper Lee i njezinom prijatelju iz djetinjstva, Trumanu Capoteu, koji je bio nadahnuće za Dilla), jurcaju Alexandrijom, izmišljenim gradom u Mississippiju, i upuštaju se u razne pustolovine. Osim pod utjecajem južnjačke gotike, Donna Tartt je i pod utjecajem Charlesa Dickensa, čije riječi zna naizust. Kao i Dickensonovi mladi protagonisti, Harriet je dijete koje pokušava razumjeti svijet (gotovo grotesknih) odraslih, ali istodobno ulazi u opasnosti koje ne može pojmiti. Ona voli knjige, svojeglava je, osebujna, hrabra, ali i pomalo usamljena jer nije tipična južnjačka djevojčica. Kad čitatelj zagrebe između redaka ove priče, on vidi djevojčicu koja sjedi sama u sobi, grleći svoja koljena, usred grada koji ju ne razumije, usred svijeta koji opovrgava sve što je njoj važno. Pisanje ove priče mora da je svojevrsna odmazda Donne Tartt - u državi rednecksa u kojoj je obrazovanje i razmišljanje svojom glavom tabu tema, ona neumorno piše priču o djevojčici koja je dobra kćer, iako je njezina majka depresivna i disfunkcionalna, o djevojčici koja je vjerna prijateljica, iako ni Hely ne zna kako je u njezinoj koži, o djevojčici koja je dobra sestra, iako brata nikad nije poznavala, a sestru, koja leluja između jave i sna, nema priliku upoznati, o djevojčici koja se ne boji smrti, jer smrti je gledala u oči. Ta djevojčica vidi dalje od podrijetla, od boje kože, od religije i životnih prilika, i pouzdaje se u svoju živopisnu baku Edie i njezine sestre, tetice, ali i crnu sluškinju Idu Rehw, koja drži njezinu kuću na okupu. Harriet je odvažna u borbu protiv braće Ratcliff (ovo me prezime podsjeća na Bo Radleya, ali Ratcliff boys nisu mu nalik), uvjerena da je jedan od njih ubojica njezinog brata. Iako su Ratcliffima krađe obiteljski posao, a prepariranje životinja i proizvodnja amfetamina hobi, jesu li zbog toga ubojice? U svakom slučaju, propovjednici, narkomani i bivši zatvorenici ruše idiličnu sliku malog grada u kojem stoje željezera, biljarnica, napušteni hotel, napuštena egrenirka sa skladištima pamučike u kojima se djeca igraju, u kojem krošnje pekan oraha skrivaju tajne, a zrak miriše po obrezanoj živici, spreju protiv kukaca i kozjoj krvi.
"Uz dugo, ljutito šištanje Harriet si istisne sav zrak iz pluća. Udahne duboko i snažno desetak puta sve dok joj se nije zavrtjelo u glavi, a na kraju posljednjeg udisaja zaroni i odgurne se od stranice bazena.
Put u jednom smjeru bio je lagan. Na povratku kroz prohladne, svježe modre tigraste pruge svjetla sve se zgusnulo naleglo na Harriet da joj spori kretanje. Ruka nekog djeteta, bijela poput trupla, zaplutala je snoliko pokraj nje; noga drugog djeteta sa sićušnim bijelim mjehurićima zraka koji su joj prianjali za dlačice, stajali im na vršcima i kotrljali se s njih u polaganım zapjenjenım udarcima dok je krv Harriet žestoko udarala o sljepoočnice i povlačila se i udarala žestoko i povlačila se i ponovno udarala poput valova oceana koji se razbijaju o obalu. Daleko gore, sada teško zamislivo, život je i dalie žamorio u blistavoj svjetlosti, na visokoj temperaturi i u punoj brzini. Krika djece, mokro udaranje stopala po vrućem pločniku, djeca zaogrnuta namočenım ručnicima, srkanje modrih sladoleda boje bazenske vode."
Da je ovaj roman boja, bio bi - boja mraka. Ne siva, ne modra, nego baš crna, kao noć. U Alexandriji vladaju zakoni džungle, a znatiželjni žapci, kao u Kiplinga (još jedan od Donninih favorita), krše ih, naivno vjerujući da su pametniji od onih koji su ih propisali. Harrietina usamljenost (a mora da je riječ i o usamljenosti autorice) i žalost zbog gubitaka opipljive su - kad sklopim korice, ponesem ih kao teret. Iako izuzetno mračan, "Mali prijatelj" je rezultat nevjerojatne vještine, jer kao što zamišljam pojedine poteze kistom kakvog vrsnog slikara, čitajući, točno mogu zamisliti kako Donna Tartt deset godina prebiva u ovoj priči, kako ju brižno uređuje, onako kako Ida uređuje svoj povrtnjak, kako istražuje svoj svijet razrogačenih očiju, onako kako gledaju dječje oči, kako skupa s Helyjem juri biciklom kroz ulice Alexandrije, kako oplakuje prošlost koja ju progoni, znajući da je tragedija koju Charlotte proživljava iz dana u dan nezamisliva, kako pronalazi novi smisao i volju u Edie, dobrom duhu obitelji Cleve, kako pronalazi utjehu u neustrašivoj Harriet, djevojčici kakva je i sama bila. Ako je takav intenzivan doživljaj ono što priželjkujete kad knjigu uzmete u ruke, "Mali prijatelj" neće vas iznevjeriti.
"Harriet sklopi oči i otpočine, lica pritisnuta uz vlažnu toplinu Idina vrata koji je mirisao po klinčiću i čaju i vatri i po još nečem što je bilo gorko-slatko i paperjasto ali sasvim određeno i što je za Harriet bio čisti miris same ljubavi."
"Jer kuća sama po sebi neće biti nimalo drukčija kad Ida ode. Tragovi njezine nazočnosti oduvijek su bili neznatni. Ondje je bila boca crnog sirupa od bobica novozelandskog grma ljepljivca koju je držala u smočnici i koju bi si prelijevala preko biskvita. Ondje je bila i crvena plastična čaša za vodu koju bi si Ida za ljetnih prijepodneva punila ledom, nanašala za sobom i pila iz nje cijelog dana. (Harrietini roditelji nisu željeli da Ida pije iz običnih kuhinjskih čaša; Harriet se sramila kad bi samo i pomislila na to.) Bila je tu još i pregača koju je Ida držala na stražnjem trijemu, plitke limenke od duhana za šmrkanje, pune sjemenki rajčice, i onaj mali povrtnjak pokraj kuće."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)