"Divisadero" je naslov koji dugo nosim u mislima - još otkad sam prvi put pročitala recenziju Iline Cenov, a koja ga je otad pročitala pet puta ("Broji se samo ponovno čitanje, rekao je Nabokov.") i o njemu pisala još bar triput - a kojeg od Panonskog festivala knjige držim i na polici. Divisadero predstavlja crtu koja razgraničava, a sama riječ dolazi od španjolskog divisar — gledati nešto izdaleka.
Roman kanadskog pisca šrilankanskog podrijetla, Michaela Ondaatjea, započinje prologom kojeg piše Anna - iz njezinih riječi da se zaključiti da je romantična duša koju more neriješeni odnosi iz prošlosti. Ona citira Nietzschea, koji tvrdi da umjetnost postoji da nas ne bi uništila istina, i pokušava se odijeliti od osobe koja je nekoć bila. Iz njezine perspektive saznajemo o njezinom odrastanju u kalifornijskoj provinciji u sedamdesetima. Udovčeva je kćer, a njezina sestra, Claire, posvojena je djevojčica čija je majka umrla. Ocu pomaže najamnik Coop, siroče od djevojčica malo starije, koji se s Annom upušta u ljubavnu vezu. Kad "njihov" otac sazna, njihovi životi, poput vijugavih rijeka, koje dijele tek izvor, krenut će u različitim smjerovima.
"S vremena na vrijeme otac bi nas zagrlio poput svakog drugog oca. To bi se dogodilo samo ako biste ga uspjeli uhvatiti na onoj ničijoj zemlji između umora i sna, kad se činilo da nije vjeran sebi. Pridružila bih mu se na staroj pokrivrenoj sofi i ležala mu u naručju poput mršava pseta oponašajući njegov umor - možda previše sunca ili previše posla za jedan dan."
Ondaatje nije samo književnik, on je pjesnik - ne čudi da je njegovi opisi mjesta koje je oblikovala zlatna groznica, kockanja kojem se nakon sraza odaje Coop, Claireine nepripitomljenosti i Anninih knjiških refrenci ("kao da je iza svakog zavoja bila neka Balzacova pripovijest") magličasto tvore obrise i mirise Kalifornije zbog kojih se osjećamo kao putnici kroz vrijeme i prostor. Iako je priča na početku pisana iz prvog lica jednine, Annin glas se pretvara u sveznajućeg pripovjedača koji protagoniste promatra iz trećeg lica. Čini se da nepredvidljivo i fragmentarno pripovjedanje pristaje nekonvencionalnom piscu kakav je Ondaatje, poznat po "Engleskom pacijentu" i "Anilinom duhu" (Ondaatje mi je poznat kao i svakom pretplatniku "Drva znanja", u izdanju Sys Printa), romanima u kojima priču priča iz nekoliko perspektiva, uvjeren da je to jedini način.
"Taj "najmanji mogući prostor" mjesto je gdje Anna sada želi biti. Istina o njezinu životu izlazi smao na takvim mjestima. Ima trenutaka kada se mora sakriti u neznančev krajolik kako bi se mogla osvrnuti na svoju burnu mladost, na još neublaženo nasilje u kojem je sudjelovala naga između oca i Coopa, trenutak nasilja koji ju je, koji je sve njih, izobličio."
Dok Coop vara na pokeru, Anna živi u Francuskoj i proučava pisca Luciena Seguru ("u njoj postoje slojevi kompulzivne tajnovitosti"), a Claire radi u uredu javnog branitelja i u arhivima "otkriva svu prošlost osim svoje vlastite". Zato, čitajući, nestrpljivo čekamo trenutak u kojem će se krhotine njihovih života zazrcaliti, spojiti - a oni se prestati "zaljubljivati u duhove".
Da je "Divisadero" miris, bio bi sirov, topao miris drveta. Drveta koje ne umire, u čijim se godovima kriju životi koji se suptilno transformiraju u predmete, u piljevinu, u ogrijev, u plamen, u pepeo. Iako su Ondaatjeove rečenice neuhvatljive poput lahora, nježne poput daha na podlaktici, poput poljupca u rame, nedostatak strukture mučio je moj uglati um. Najradije sam pronalazila Annin glas, koji mi je bio blizak, neposredan, dok me ostatak narativa činio nemirnom. Vrpoljila bih se, želeći se, u potrazi za razrješenjem, približiti likovima koji plešu na suzdržanoj udaljenosti. Nedostatak detalja učinio me beznadnom, a ohrabrio me tek Coopov gubitak pamćenja - pomislila sam da će se neopterećen um odvažiti na korake koji vode k budućnosti.
"Ne radi se o nečemu mnogo većemu od potočića s pastrvama, pa leže na leđima na oblucima kako bi bili cijeli pod vodom. Vidi kako mu vodeni vir kleše kosu i ramena, kao da ga preobličuje. To joj je prvi put, misli. Zatim shvaća da je mnogo toga prvi put s njim, trčanje gore-dolje hodnikom bez odjeće, labavi stisak kojim joj čak i sad drži zapešće, njegova gotovo pospana seksualnost kada se čini da nema granica između strasti, radoznalosti i bliskosti, za razliku od jednoga od njezinih nekadašnjih ljubavnika, koji je bio vatren, ali sebičan."
No, Ondaatje me prevario. Konačno odredište nije svrha ovog putovanja - svrha je zastati na jednom mjestu na putu, okrenuti se i gledati unatrag dokle god ti pogled seže, što pisac pokazuje upletanjem Luciena Segure u Annin život. Proučavajući unutarnji i vanjski svijet umjetnika, Anna bolje razumije samu sebe i shvaća da su njihovi životi sazdani od obrazaca koji se ponavljaju unedogled. Bezepilogna tuga koja me preplavila onkraj ovog romana je golema (komplementirao joj je soundtrack filma "Carolina Caroline", u kojem uživam danima).
Ne mogu se odlučiti je li "Divisadero" napisan za romantičare ili fataliste, ali jedno je sigurno - za idealiste koji vjeruju u otpornost, u humor i u promjenu nije (samo, tko bi rekao da sam i ja jedan od njih?).
"Unatoč svemu što je postojalo između Coopa i Anne za ona dva mjeseca na farmi u Petalumi, jedna za drugo ostali su tajanstveni. Oni su se zapravo otkrivali. Na taj način mogli su se uklopiti u svijet. No nakon mnogo godina, nikad se ne udavši, nikad ne živeći ni s kime u vezi koja je težila trajnosti, još uvijek plaho korača uz svoje ljubavnike kao da na Coopovoj terasi potajno sjaji zbog otkrića same sebe. Stoga je između nje i drugih uvijek bio, a možda će uvijek i biti labirint neoznačenih cesta. Taj emocionalni zemljovid Francuske još uvijek je vjeran u sadašnjosti, pun podteksta, društvenih zakučastosti, prešutnih ravnoteža moći. Čovjek se njime još uvijek mora kretati oprezno, sa zadrškom."
"Jer živimo s tim pronalascima iz djetinjstva koji srastaju i odjekuju cijelim našim zivotima onako kako se smrskane krhotine stakla u kaleidoskopu iznova pojavljuju u novim oblicima te sliče pjesmama po svojim refrenima i rimama, čineći monolog. Stalno živimo u ponovnim pojavama svojih vlastitih priča, neovisno o tome koju priču pripovijedamo."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)