Iako mi se na društvenim mrežama nude egzotične destinacije, da me netko pita, rekla bih da mi je najdraže putovanje ono kroz vrijeme i da se rado, možda i češće nego prosječan svat, prisjećam odrastanja, uvijek vođena onom "Part of where I'm going is knowing where I'm coming from" (Gavin DeGraw bio je guru generaciji koja je pohađala srednju školu početkom tisućljeća, a One Tree Hill je na Netflixu ovih dana, što vam nije jasno?), pronalazeći asocijacije na minule dane u svakodnevici svog odraslog života. Tako se, na primjer, dok slušam "Dandelion" Elle Langley, prisjećam svojih šalabazanja po susjedstvu, igranja žmire sa starijim dječacima i djevojčicama u ulici, kao i poniženja koje sam doživjela kad mi je jedna od njih obećala iznenađenje ako zinem, a onda mi gurnula pahuljastu kuglu ocvalog maslačka u usta. Čudno je što pamtimo, a što zaboravljamo, ali jasno se sjećam kako su se maslačkovi padobranci poljepili po mojoj usnoj šupljini i kako mi se jednostavnost seoskog maslačka momentalno omrznula za vijeke vjekova - tek me "Maslačkovo vino" Raya Bradburyja natjeralo na revidiranje tog stava.
"Trava je šaputala pod njegovim tijelom. Spusti ruku osjećajući na njoj omot od pahuljica, a daleko dolje škripali su mu palci u cipelama. Vjetar je uzdisao u ušima. Svijet je obasjan klizio po staklenom krugu njegovih očiju, poput slika koje se iskre na kristalnoj kugli. Sunce i vatrene mrlje na nebu bijahu cvijeće razasuto po šumskom tlu. Ptice su se svetlucale poput kamečaka, razmacanih po prostranom, iskrenutom nebeskom ribnjaku. Dah mu se skupljao na zubima, najprije leden, a kad je izlazio bio je kao vatra. Insekti su šibali zrak električnim svjetlom. Svaka je od deset tisuća vlasi na njegovoj glavi narasla za milijunti dio palca. Čuo je kako mu dva jednaka srca kucaju u oba uha, treće mu je srce kucalo u vratu, dva su mu srca tresla zapešća, a pravo mu je srce lomilo grudi. Milijun pora mu se otvorilo na tijelu.
Zaista sam živ, mislio je. Nikad to prije nisam znao ili se bar ne sjećam da sam znao! Uzviknuo je to glasno, ali tiho, dvanaestak puta. Zamisli! Zamisli! Dvanaest mi je godina, pa istom sad! Sad ja oktivam to čudno doba, taj sat, sjajan kao zlato, ostavljen pod drvetom, za koji je zajamčeno da će ići triput po dvadeset i još deset, i našao sam ga rvući se.."
Ova knjiga, dostupna kod nas u Zorinom izdanju starom šezdeset i tri godine, urešena je apstraktnom naslovnicom Ede Murtića, a između korica krije čarobnu priču o odrastanju - priču o jednom običnom ljetnom danu u Green Townu (izmišljenom gradu po uzoru na Bradburyjev Waukegan), 1928., u kojem uživa dvanaestogodišnji Douglas Spaulding, dječak kojeg ništa ne može zaustaviti, koji život počinje gledati drugačijim očima. Radoznao i osjećajan, Doug uživa u ferijama i, zahvaljujući osebujnim susjedima, promišlja o smislu života. Od inovativnog Lea Auffmanna koji nastoji izumiti stroj sreće, djeda koji voli miris pokošene trave, stare gospođe Bentley koja uzalud uvjerava djecu da je i ona nekoć bila djevojčica, pukovnika Freeleigha koji je je stroj vremena i koji priča dječacima o Divljem zapadu i Građanskom ratu, Fern i Roberte koje se voze u svom Zelenom stroju do Klare Goodwater, prvoklasne vještice, i neobičnog prijateljstva Billa Forrestera i Helene Loomis, "Maslačkovo vino" pripovijest je o djetinjstvu kakvo neki vele (pojma nemaju!) da se nepotrebno idealizira, priča koja evocira bivanje u trenutku, a koja je napisana davno prije nego je mindfulness razvikan. Ekscentrični i duhoviti likovi koji naglašavaju važnost pripovijedanja, obiteljskih vrijednosti, koji uče prihvatiti starost i prolaznost ono su što ovo djelo čini divnim podsjetnikom da su sretna ljeta garancija za sretan život.
Iako mi je ovo prvi susret s Bradburyjem, poželjela sam ga za prijatelja. Lirika nostalgije isprepletena s mrakom koji nagovještava da svemu lijepom dođe kraj upravo je ono što tražim od književnosti, vječno žeđajući za sretnim trenucima koje mi knjige upriličuju. Atmosferom me ovaj biser podsjetio na američke klasike kao što su "Betsy-Tacy" i "Ubiti pticu rugalicu", kojima se uvijek rado vraćam.
Voljela bih da ova knjiga doživi novo izdanje, pa možda da bude i uvrštena u lektiru jednog dana, uz bok "Barunu penjaču" ili "Loliti u Teheranu", voljela bih kad bi i moja djeca kušala "Maslačkovo vino" i dopustila da im promijeni život, kako je to učinila i Hilarie Burton, na koju sam nabasala u podcastu "Syndicate X Library" usred čitanja (bogovi algoritama, hvala!) ove podcjenjene knjige, koju je osebujni pisac znanstvene fantasike napisao u svojim tridesetima, nakon pisanja "Marsovskih kronika", "Nevidljivog čovjeka" i kultnog "Fahrenheit 451". Ako vas ja nisam uvjerila u to da vrijedi pročitati ovu toplu priču, onda kulerica Payton Sawyer sigurno hoće!
Da se ova knjiga može skupiti u jednu riječ, bila bi to riječ slast, ili, pak, zajutrak, ili neka druga riječca koja označava prošla svršena vremena, esenciju ljetnog doba i bezbrižnost djetinjstva. Dok sam ju čitala, s lakoćom sam se sjetila slatkih i gorkih događaja u svom djetinjstvu - poderanih koljena, udaraca izraubanih patika o beton ("Balerina rokoko diže noge visoko..."), zemlje pod noktima, škripe guma naših bicikala na užarenom asfaltu, brujanja kosilica, klofanja tepiha, prijatelja kojih dugo nema među nama, ali koji nikada nisu zaboravljeni (kad je John Huff rekao Dougu: "Obećaj da ćeš me se sjećati, obećaj da ćeš se sjećati mog lica i svega...", nisam mogla zadržati suze), prisjetila sam se "praznih ledina" koje su ostale za nama, na koje se u mislima vraćamo kad, poput Douga, u tekicu svog života pokušavamo zabilježiti životne lekcije, zahvaljujući kojima malo hrabrije kročimo u novi život.
"Iznio je žutu bilježnicu s niklovanim obrubom, iznio je žutu olovku Ticonderogu. Otvorio bilježnicu, liznuo olovku.
"Tom", reče, "ti i tvoja statistika naveli ste me na jednu misao. Ja ću učiniti nešto, ići ću tragom stvari... Na primjer, vidiš da mi svako ljeto radimo isto što smo radili i prethodno ljeto?"
"A što, Doug?"
"Pravljenje maslačkova vina, kupovanje novih tenis-cipela, prvi vatreni hitac u godini, pravljenje limunade, ili kad nam se trijeske zabodu u stopala, ili kad beremo divlje maline. Svake godine isto, na isti način, bez promjene. To je jedna polovica ljeta, Tom."
"A što je druga polovica?"
"Stvari koje činimo prvi put u životu."
"Kad jedemo masline?"
"Veće od toga. Kao kad, recimo, otkrijemo da djed ili baka ne znaju sve na svijetu."
"Znaju oni svaku i najmanju sitnicu što se može znati, nemoj to zaboraviti."
"Tom, nemoj dokazivati, ja sam to već zapisao među otkrića i saznanja. Ne znaju oni sve. No to nije nikakav zločin. I to sam također otkrio."
"Kakve si još gluposti tamo sakupio?"
"Da sam živ."
"Pa to je staro!"
"Novo je o tom misliti i to primijetiti. Ti koješta činiš, a ne promatraš. I onda najednom pogledaš i vidiš što činiš, i to je zaista prvi put. Podijelit ću ljeto na dva dijela. Prvi dio ove bilježnice nosi naslov Obredi i ceremonije. Prvi put u godini skidati pjenu s piva. Prvi put u godini trčati bosonog kroz travu. Prvi se put u godini skoro utopiti u jezeru. Prva lubenica. Prvi komarac. Prva berba maslačka. To su stvari koje mi činimo, ponavljamo i opet ponavljamo i nikad o tom ne rzamišljamo. Ali ovdje su otraga, kako sam rekao, Otkrića i saznanja ili možda Rasvjetljenja, to je otmjenija riječ, ili Intuicija, dobro? Drugim riječima, činiš nešto što je staro, obično, kao na primjer stavljanje maslačkova vina u boce, i uvrstiš to u Obrede i ceremonije. A onda o tom razmišljaš, bilo glupo ili ne, i uvrstiš u Otkrića i saznanja. Evo što ima o vinu; svaki put kad ga stavljaš u boce odlažeš čitavu komadinu godine 1928., neoštećenu. Kako ti se to sviđa, Tom?"
"Zvijezde su se nakostriješile kao deset milijuna puževih rogova, koje je netko bocnuo.
Cvrči zapjevaše.
Tama se trže natrag, iznenađena, povrijeđena, srdita. Povuče se jer je izgubila tek kad je tako grubo bila prekinuta upravo kad se spremala da počne jesti. Mrak se povukao kao val s morske obale i troje se djece iskotrljalo iz njega smijući se."
"John je trčao, a to je bilo strašno. Jer kad ti trčiš, trči i vrijeme. Vičeš, i vrištiš, i naginješ se, i valjaš, i prekobacuješ, i odjednom sunce iščezne, i zviždaljka zapišti, i ti se već nalaziš na svom dugom putu kući na večeru. Dok nisi gledao, sunce te je zaobišlo i stalo ti za leđa. Jedini način da stvari usporiš jest da sve promatraš i ništa ne činiš! Možeš od jednog dana napraviti tri, sigurno, samo promatrajući!"
Fotografije: ljeto 2026. by Šljokičasta
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)