Preskoči na glavni sadržaj

Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship

Teško je u današnjem svijetu naći prijatelja. Ma ne mora to ni biti netko tko je uvijek tu za tebe, samo netko tko će te voljeti, ili barem simpatizirati, tko će ti se obradovati i nijednu minutu utrošenu na tebe neće žaliti. Neizmjerno sam zahvalna Bogu na prijateljima kojima me obdario – pogotovo onima koje sam srela u svojoj ulici, uz rijeku, uz kolibe, uz slavonske šamceve, na igralištima (onima pravima i onima improviziranima), na svima koji su stajali uz mene u trenutku kad sam prvi put čula školsko zvono u našoj staroj školi. Ne sjećam se mnogočega od toga dana, tek gužve pred školskom zgradom, zbunjenih roditelja i još zbunjenijih prvašića koji čekaju prozivku, Dolores sa šarenim rajfom s kojom sam sjela u klupu i naricanja jer nisam mogla ići s Majom u razred.

Maja je moja prva prijateljica, a baš kao ni od prve ljubavi, ni od prvog prijateljstva ništa nije jače. Iako nikada nismo išle zajedno u razred, i danas smo povezane tom čvrstom niti koja se počela plesti igranjem s barbikama, mučenjem njezinih mačaka i cjelodnevnim vožnjama biciklom. 


Otkad pamtim, prijateljujem s Dunjom, Lidijom i Martinom – tandem smo od osnovne škole, neke su zajedno studirale, neke su se i pokumile. Prijateljstva u zrelijoj dobi ne mogu nikada zamijeniti prijatelje koji su s tobom odrasli, koji su doživjeli sve tvoje gafove, svjedočili svakoj tvojoj sramoti zbog navoda iz leksikona i spomenara, svakom plaču zbog jedinice iz matematike, bili spremni udijeliti ti savjet kad si prvi put osjetio čari nesretne ljubavi. Škola mi je podarila moje najveće blago – i zato ću joj biti vječno zahvalna.


Ne znam kako je to moguće, ali moja najbolja prijateljica Tena nije sa mnom išla u školu, niti na faks, i zapravo ne mogu se sjetiti trenutka ni mjesta našeg upoznavanja. Ipak, iako u mnogome totalno različita od mene, ona je često puzzla u mom životu koja svakoj dilemi, problemu ili veselju daje smisao.

Osim u školi, prijatelje čovjek pronađe na faksu, jer, što god vi rekli, trebate nekoga s kim ćete jednog dana dijeliti muke oko ispita i profesionalne savjete jednoga dana, kad ta muka prođe. Iako se suprotnosti privlače, mislim da baš na studiju čovjek upozna sebi slične – srodne duše, baš kao što je meni bila moja Marija.


Onima koji teško sklapaju prijateljstva savjetujem da upišu tečaj stranog jezika ili se udruže u neku civilnu udrugu i ubiju dvije muhe jednim udarcem – steknu novu vještinu i steknu prijatelja za sva vremena. S prijateljima s kojima sam dijelila ručnik na volonterskim treninzima ili s kojima sam pokušavala parlati francuski (samo radi nezaobilazne kave nakon sata) čujem se i danas, iako nas dijele milje. Ako nemate takvih interesa, možete pjevati u lokalnom zboru pa steći vječito raspjevane prijatelje koji vam uvijek razvesele dan (Marijana, booook!), osnovati book club u kojem ćete okupiti ljude koji dijele vašu ljubav prema pisanoj riječi ili postati dio franjevačke obitelji i steći prijatelje koji će moliti s vama i za vas.

Ne možeš birati koga ćeš naći na svojoj valnoj duljini – npr. imam dragu prijateljicu Jelenu koju sam upoznala na usmenom ispitu iz Trgovačkog prava. Nismo nikada imale isto mjesto prebivališta, godište niti dijelile radno mjesto, ali bile smo si podrška u važnim životnim situacijama, a to čovjek pamti cijeli život. Jednako tako osjećam i za moju Patajku, za koju nisam sigurna uopće odakle je poznajem, a koju i danas zovem Rođka, i koju još uvijek u mislima vidim kao djevojčicu s predugom gustom kosom čiji pramen čuvam u jednoj od kutija s uspomenama.

Kad smo kod kolega, budimo realni, oni su ti potrebni, ali potrebni su ti i kao prijatelji, a ne samo kao suputnici u karijeri. Kad promijenite radno mjesto, s nekima se više nikad nećete čuti, jer je posao bio sve što vas je vezalo, ali s neki će vas uvijek obradovati svojom pojavom i vječito ćete im biti zahvalni na kavama ispijenima u prvim radnim danima (poseban pozdrav JUPP KR i svim pravosudnim akademičarima!).

Svi pljuju po društvenim mrežama, ali ja sam im baš često zahvalna – zbog njih sam upoznala divne ljude s kojima kontakt održavam virtualno. S najdražima mi nisam nikada uživo popila kavu, ali gotovo svakodnevno imam osjećaj da su uz mene, da se savršeno razumijemo i uvijek rado pročavrljamo. Je li tako, Olesja? 


Jedan od najčudnijih načina za steći prijatelja je svakako dopisivanje, i to putem pošte, kojim sam se sprijateljila s Andrejom čijem sinu sam krštena kuma. Svakome tko ima srca i strpljenja, preporučujem ovakav način prijateljevanja koje se često čini kao druženje s vlastitim dnevnikom i djeluje terapeutski. 


Kad smo kod čudnih prijateljstava, u tu sferu spada i moj najbolji prijatelj – onaj koji me u šestom, pa i osmom razredu pitao za hodanje, a u srednjoj mi, iako sam ga nogirala, ipak davao instrukcije iz matematike i bio moj Dawson – ali samo zato jer je sklon prevelikom filozofiranju i analiziranju svega oko sebe. Kažu da muško žensko prijateljstvo nije moguće, ali ja kažem – jest, ako prethodno shvatite da od vas nikad neće biti materijala za ljubavnu vezu! 


Čovjek uči dok je živ. Čovjek, isto tako, radi čudne stvari dok je živ. One koje ga čine nervoznim, a svejedno mu priušte zadovoljstvo novog iskustva radi kojeg se isplati baciti na glavu, kako bi rekli. Tako sam i ja nedavno prvi put u životu pozvala curu na dejt (i našla se u problemu - Valjda me neće odbiti? A što obući?), i to onu s kojom na prvu nisam imala ništa zajedničko – ni struku, ni porijeklo – a s kojom danas tako rado pijem kavu (ja kavu, ona čaj:)) s mišlju „Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship."


Primjedbe

  1. Prijateljstva su čudesna i čudna, i nekak se samo dogode! btw. upoznale smo se onda kad je tvoja trudna mama došla kod moje trudne mame na sok ili kavicu (ili je bilo obrnuto?? hehehe)

    OdgovoriIzbriši
  2. Onda je to najcudniji nacin za upoznati prijatelja :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...