Pripreme za Irsku (7)

Nisam oduvijek učila o mjestima čitajući knjige. Zapravo, to sam se naučila dok sam živjela Šibeniku. Valjda sam tada shvatila da nas mjesta u kojima živimo mogu oblikovati, ako im dopustimo. Živjela sam sama, usamljeno, i silno sam se željela sprijateljiti s gradom. Često sam posuđivala "Stari Šibenik" Milivoja Zenića, čitala "Katedralu" Ive Brešana, čak sam kupila i knjigu meni nepoznatog šibenskog snimatelja Antonija Barišića "Srest ćemo se opet". Iako upoznati grad nije bilo dovoljno da se ukorijenim ondje, naviku biranja knjiga po geografskim mjerilima ponijela sam kući, u Osijek (u kojem sam studirala, ali kojeg nikad ranije nisam poželjela bolje upoznati).

Mjesecima se pripremam za put u Dublin čitajući irske pisce (ranije sam čitala Murdoch, McCana, Trevora, Rooney, O'Connora). Posljednjih nekoliko mjeseci posvetila sam se Enright, Keegan, Banvilleu, French, O'Brien, i naravno, Jamesu Joyceu. Nisam pročitala sve knjige koje sam željela (vjerojatno ću i nakon putovanja nastaviti čitati irsku književnost - sad je to velika ljubav, drukčije ne može), ali pročitala sam dovoljno. Nisam čitala romane Meave Binchy, ali gledala sam "Krug prijatelja", snimljen po njezinom romanu. Nisam čitala ni "Brooklyn" Colma Tóibína, ali samo zato što je i filmska adaptacija bila dovoljna da dušu isplačem. Kad smo kod filmova, gledala sam ja i "The Commitments", i to nekoliko puta, ali knjiga, selfpublished knjiga, po kojoj je film snimljen, nije prevedena na hrvatski jezik. Tek su dvije knjige Roddyja Doylea prevedene - "Bebač" i "Paddy Clarke Ha Ha Ha". Objavljena 1993., ta je knjiga irskog pisca osvojila Bookerovu nagradu, pa sam je potražila u knjižnici.

"Tata je držao Sinbada. Držao ga je za ruke i nadvio se iznad njega. Nije ga još udario. Sinbad je spustio glavu. Nije se otimao.

"Kriste svemogući", rekao je tata.

Sinbad je sipao šećer u spremnik za gorivo u sutu gospodina Hankyja.

"Zašto radiš takve stvari? Zašto si to napravio?

Sinbad je odgovorio.

"Đavo me iskušava."

Vidio sam kako je tata popustio stisak kojim je držao Sinbada za ruku. Uhvatio ga je za lice.

"Prestani plakati, hajde. Nema potrebe za suzama."

Počeo sam pjevati.

"KAD SE VRATI KUĆI ON MAMI REČE,

DJEVOJKE SE NE OSTAVLJAJU SAME UVEČE..." 

Tata mi se pridružio. Podigao je Sinbada i zavrtio ga. Onda sam ja bio na redu."

Patrick Paddy Clarke desetogodišnjak je koji živi u Barrytownu, naselju u sjevernom Dublinu, krajem šezdesetih. Paddy je najstarije dijete od njih četvero, a njegov brat Francis, zvani Sinbad, vjerni mu je kompanjon. Njihova banda derana uživa u igri na lokalnom gradilištu, igraju nogomet (i gledaju kad god igra George Best), igraju se gubavaca i Geronima, oponašaju Peru Djetlića, gledaju "The Three Stooges" i Stanlia i Olija (volim pisce koji vole televiziju i film - oni znaju da fiktivni likovi mogu mijenjati živote), pa smišljaju od čega je umro gospodin Quigley, muž čangrizave susjede kojoj je društvo derana redovito razbijalo kupaonske prozore ("...tata je rekao da je gospođa Quingley toliko gnjavila gospodina Quingleya da je od toga umro, ali mi smo se držali svoje verzije, bila je bolja.") i vazda imaju katrana na đonovima. Paddy ne voli sendviče u staniolu, a bilježnice su mu umotane u tapete koje su preostale tetki Muriel kad je uređivala kupaonicu. On je fakin koji iz čista mira zadaću iz engleskog jezika napiše na brajici, iako mu učitelj nije slijep, koji pravi hostije od žemički pa ih nudi bratu kad se upljesnive. On po zviždanju zraka i načinu na koji se zatvaraju vrata zna plače li mama u prizemlju, on primjećuje oborene poglede, on traži trag ruža na ovratniku tatinih košulja, jer je takav trag vidio u filmu i njegovim je pronalaskom uvijek započinjala svađa glumaca. On pokušava razumjeti zašto tata ne voli mamu, iako je bila bolja od drugih mama, koje su mirisale na cigarete, dugo se ljutile i bile debele.

"Sad su se stalno svađali. I kada nisu ništa govorili, opet su se svađali. Način na koji je presavijao novine i okretao ih, time je nešto govorio. U tome kako je odlazila na kat kad bi jedna od sekica plakala, teško bi uzdahnula i zaustavila se, htjela je da vidi kako je umorna. To se je događalo. Vjerojatno su mislili da to uspijevaju prikrivati.

Nisam razumio. Ona je bila krasna. On je bio drag. Imali su četvero djece. Ja sam jedan od njih, najstariji. Glava kuće kad nema tate. Grlila nas je duže nego obično, pritiskala k sebi i gledala pokraj nas negdje u pod ili strop. Nije primijetila da sam se želio izvući iz zagrljaja, bio sam prestar za to. I to pred Sinbadom. Još uvijek sam volio njezin miris. Ali ona nas nije grlila, ona se grčevito držala za nas."

Ukratko, ovaj je simpatični roman popis nepodopština koji bi trebalo držati dalje od djece. Pisan je u vignettama (Roddy je jednom rekao da je za vrijeme pisanja romana imao dvoje male djece pa nije imao vremena ni za kakav drugi format), nema klasičnog zapleta i raspleta, što je valjda i logično - jer oponaša struju svijesti jednog dječaka. Zapravo, neodoljivo me podsjeća na Tribusonov "Ne dao Bog većeg zla". Da, Roddy Doyle irska je inačica našeg Gorana Tribusona! Osim što je slatko-gorki bildungsroman, "Paddy Clarke Ha Ha Ha" je i nostalgični prikaz gradskog razvoja Dublina (sam Roddy rekao je da je odrastao na gradilištu), nekih od irskih retro proizvoda (djeca jedu karamele Clarnico Iced, kekse Polo i Mariette te čokoladice Golly Bar), ali i brojih narodnih irskih pjesama koje se prenose s koljena na koljeno, kao npr. Muirsheen Durkin - bar nama koji učimo o Irskoj čitajući.

U svakom intervjuu Roddy Doyle, nekoć učitelj engleskog jezika, naglašava svoju ljubav prema irskom jeziku - ona je opipljiva i u njegovom tekstu. Čitajući "Padddy Clarke Ha Ha Ha", prvi put sam poželjela čitati na izvornom jeziku, izgubiti se u slengu dublinskog kvarta... zaviriti u dublinske knjižare i antikvarijate, slušati irsku glazbu na Grafton ulici... U godinama muke, Irce je njihova umjetnost bodrila, podizala im moral i oživljavala (iskričavi) duh. Pokušavam tom oduševljenju irskom umjetnošću dopustiti da me obuzme dovoljno da zaboravim na anksioznost koju uzrokuje pakiranje odjeće za izuzetno čudnjikavo irsko vrijeme (zašto ono ljudi vole putovanja?), dok gledam "Cast away" (za svaki slučaj) i izgovaram pokoru koju sam dobila na posljednjoj ispovijedi (jer tako se katolici pripremaju za let avionom). Dišem duboko (i još dvojim koju ću knjigu ponijeti sa sobom, da ju čitam među oblacima, osim "Čovpasa" i "Izadore Moon", dakako). Mislim na zelenu boju. Mislim na zagrljaje. Mislim na smijeh, na fish and chips, na ocean u nosnicama, na vjetar, na lijevu stranu ceste. It'll be grand - rekli bi optimistični Irci (sarkastični bi rekli:"Sure, it'll be grand!", ali pustimo sad njih!). It'll be adventure, to je sigurno.