Preskoči na glavni sadržaj

Srest ćemo se u Šibeniku, ili nećemo?

Kraj 2013. godine za Šibenčane je bio značajan - dva Šibenčanina dobila su nagradu Kiklop. Jedan od njih je legendarni Arsen Dedić, a drugi je Antonio Barišić, zvan Bare, koji je nagrađen za svoj debitantski roman. Knjiga je to koja je apsolutni hit u gradu - u knjižnici za nju postoji lista čekanja, a prije samo nekoliko mjeseci, Bare je bio samo samozatajni novinar HRT-a koji je u slobodno vrijeme volio čitati. Danas je on krupna riba u ovoj maloj šibenskoj bari, jedan je od najpopularnijih javnih osoba prošle godine, na kavu ga zove gradonačelnik, čovik posta legenda.

Tolika popularnost i aktualnost knjige inače bi me odvratila od posezanja za njom, ali slaba sam na romane kojima su mjesto radnje meni bliski prostori. Iz istog razloga obožavam čitati knjige Ivane Šojat Kuči čija ljubav prema osječkim ulicama pršti iz svakog slova, Julijanu Matanović koja je sjedila u istim srednjoškolskim klupama kao i ja, mog sugrađanina Leona Majera kojeg pamtim kao jednog od najzanimljivijih čuvara zavičajne baštine, Ivu Brešana koji se, baš kao i ova furešta, divi katedrali... Budući da je mladi Barišić radnju svojeg romana o prijateljima smjestio upravo u Šibenik, koji mu je nepresušni izvor inspiracije, a koji i mene tjera da svoje misli pretočim u slova na ekranu, počastila sam se njegovom knjigom, skuhala kavu i bacila se na čitanje, dok se kiša slijevala niz zelena oka dolačkih prozora.


Priča o šibenskoj prijeratnoj ekipi koja je spremna na sitne lopovluke i nepodopštine s retro mirisima obećavala je. Baretovi glavni junaci su Krešo i Branko, momci u jeansu koji ljeti uživaju u banjadama i kao magarci pivaju Štulićeve stihove u nekom drugom Šibeniku, onom o kojem sam toliko slušala i za kojim Šibenčani pate - Šibeniku u kojem je place-to-be hol gimnazije koji se pretvara vikendom u dicso, Šibeniku u kojem mladi slušaju Prljavce i Azru, idu u kino (sva tri tadašnja kina!), Šibenik u kojem cure izgledaju ka rakete, a momci još pitaju "Oš krenit sa mnom?"- bila su to neka bolja vremena, sve dok se Juga nije počela raspadati i dok nije postalo bitno jesi li Hrvat ili Srbin.
Taman kad misliš da će štorija dosegnuti strašno zanimljiv zaplet i dovesti do brutalnog vrhunca, shvatiš da Branko i Krešo još plivaju na površini, i da ne uspijevaju zaroniti dublje. Roman o momcima koji su "prvo postali nesretni, a onda počeli odrastati" imao je potencijal postati genaracijski roman, kakvim ga nazivaju, ali ja ne bih rekla da je svoj potencijal ostvario. Priča o najboljim prijateljima, uz pokoji ženski lik, vrlo brzo pretvara se u kvazisapunicu u kojoj se kraj primiče u rekordnom vremenu, ostavivši čitatelja s nedorečenom likovima i radnjom u ruci, gotovo kao da je autor žurio na vlak pa nije imao vremena reći ono što je htio.


Možda sam očekivala previše od romana o prijateljima i Domovinskom ratu, valjda potaknuta emocionalnim Hotelom Zagorje Ivane Simić Bodrožić ili brutalnim autobiografijama naših stvarnih branitelja, kojima je rat zaista oduzeo mladost. Ili nisam? Prosudite sami!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...