Preskoči na glavni sadržaj

Srest ćemo se u Šibeniku, ili nećemo?

Kraj 2013. godine za Šibenčane je bio značajan - dva Šibenčanina dobila su nagradu Kiklop. Jedan od njih je legendarni Arsen Dedić, a drugi je Antonio Barišić, zvan Bare, koji je nagrađen za svoj debitantski roman. Knjiga je to koja je apsolutni hit u gradu - u knjižnici za nju postoji lista čekanja, a prije samo nekoliko mjeseci, Bare je bio samo samozatajni novinar HRT-a koji je u slobodno vrijeme volio čitati. Danas je on krupna riba u ovoj maloj šibenskoj bari, jedan je od najpopularnijih javnih osoba prošle godine, na kavu ga zove gradonačelnik, čovik posta legenda.

Tolika popularnost i aktualnost knjige inače bi me odvratila od posezanja za njom, ali slaba sam na romane kojima su mjesto radnje meni bliski prostori. Iz istog razloga obožavam čitati knjige Ivane Šojat Kuči čija ljubav prema osječkim ulicama pršti iz svakog slova, Julijanu Matanović koja je sjedila u istim srednjoškolskim klupama kao i ja, mog sugrađanina Leona Majera kojeg pamtim kao jednog od najzanimljivijih čuvara zavičajne baštine, Ivu Brešana koji se, baš kao i ova furešta, divi katedrali... Budući da je mladi Barišić radnju svojeg romana o prijateljima smjestio upravo u Šibenik, koji mu je nepresušni izvor inspiracije, a koji i mene tjera da svoje misli pretočim u slova na ekranu, počastila sam se njegovom knjigom, skuhala kavu i bacila se na čitanje, dok se kiša slijevala niz zelena oka dolačkih prozora.


Priča o šibenskoj prijeratnoj ekipi koja je spremna na sitne lopovluke i nepodopštine s retro mirisima obećavala je. Baretovi glavni junaci su Krešo i Branko, momci u jeansu koji ljeti uživaju u banjadama i kao magarci pivaju Štulićeve stihove u nekom drugom Šibeniku, onom o kojem sam toliko slušala i za kojim Šibenčani pate - Šibeniku u kojem je place-to-be hol gimnazije koji se pretvara vikendom u dicso, Šibeniku u kojem mladi slušaju Prljavce i Azru, idu u kino (sva tri tadašnja kina!), Šibenik u kojem cure izgledaju ka rakete, a momci još pitaju "Oš krenit sa mnom?"- bila su to neka bolja vremena, sve dok se Juga nije počela raspadati i dok nije postalo bitno jesi li Hrvat ili Srbin.
Taman kad misliš da će štorija dosegnuti strašno zanimljiv zaplet i dovesti do brutalnog vrhunca, shvatiš da Branko i Krešo još plivaju na površini, i da ne uspijevaju zaroniti dublje. Roman o momcima koji su "prvo postali nesretni, a onda počeli odrastati" imao je potencijal postati genaracijski roman, kakvim ga nazivaju, ali ja ne bih rekla da je svoj potencijal ostvario. Priča o najboljim prijateljima, uz pokoji ženski lik, vrlo brzo pretvara se u kvazisapunicu u kojoj se kraj primiče u rekordnom vremenu, ostavivši čitatelja s nedorečenom likovima i radnjom u ruci, gotovo kao da je autor žurio na vlak pa nije imao vremena reći ono što je htio.


Možda sam očekivala previše od romana o prijateljima i Domovinskom ratu, valjda potaknuta emocionalnim Hotelom Zagorje Ivane Simić Bodrožić ili brutalnim autobiografijama naših stvarnih branitelja, kojima je rat zaista oduzeo mladost. Ili nisam? Prosudite sami!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Serijal: Ljeto (1)

Kad kroz suncem obasjanu lelujavu koprenu morske pjene, pomiješanu s kremom za sunčanje koja pluta na površini, ugledam prste svoje ruke, učini mi se da mi je koža naborana, stara kuliko svit. Vinem ruke iz vode, da vratim tijelo u postojeće stanje, pa opet u nevjerici vrnem dlanove u taj vremenski bezdan. Zašto mi se ljeti čini da vrijeme brže prolazi? Misli mi se uskovitlaju pa se sjetim želatinastog morskog oraha koji se, u stanju rastresenosti, vraća u stanje larve, ljutita što se ne mogu tako lako i ja vratiti u djetinjstvo - jer sad sam mama, dežurni žandar, ne mogu biti dite - i već je prošlo nekoliko minuta, nepovratno. Dok tako razmišljam, djeca se oko mene veselo prskaju ("Mama, vidi ovo, mama, vidi me!..."), a na obrazima mi se stvara melazma pa se pitam je li krivo more, sunce ili tek hormonalne promjene, pitam se koliko sam još ovdje, na ovom mjestu (na ovom svijetu) i zašto se, dovraga, ne mogu opustiti, zašto se ne mogu odmoriti, a svi kažu da je ovo godišnji ...

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...

Trst je naš!

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života. Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte Charlottina soba za slikanje U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od ž...

Serijal: Ljeto (2)

Kad ljetnim jutrima biciklom prođem uz drvored u Pejačevićevoj, beskrajna radost i beskrajna tuga uskovitlaju se na ulici napuštenog grada. Radost - jer je mir vidljiv golim okom, tuga - jer svemu lijepome mora doći kraj. Na oči mi dođu žive slike nezaboravljenih ljeta, bakina preskoka preko plota, puta u bašću, kiselog okusa petrovača i slatkoće ilinjača i ljubičastih točkaka na jeziku koje sam zaradila onog ljeta kojeg nisam mogla dočekati da šljive dozriju, sjetim se žutih leptirića sa šljokicama u kosi, majice na kojoj je bio naslikan Alf, sjetim se da je sve to daleka prošlost. "The Beautiful Summer" kupila sam u knjižari u Trstu (obožavam izreći ovakvu rečenicu - ima neke posebne romantike u biranju knjige u gradu u kojem se nađeš prvi put!), znajući da se knjige Cesarea Pavesea ne mogu naći na hrvatskom jeziku, iako on pripada istom kulturnom krugu kao i dostupni Natalia Ginzburg i Italo Calvino. Njih troje su nakon Drugog svjetskog rata radili zajedno u poznatoj izdav...

Feels something like summertime

Inače me ne biste živu uhvatili na odjelu ljubića u knjižari, ali htjedoh pokloniti knjigu popularne Lily King nećakinji kojoj sam nekoć poklanjala knjige iz serijala Jenny Han (doduše, ne znam je li ih čitala). Pretpostavljam da srednjoškolke uživaju u takvoj vrsti guilty pleasura (iako ne bih znala u čemu uživaju, jer, mogli ste zaključiti, moja nećakinja i nije najpričljiva tinejdžerica na planeti), a osim toga, ove godine je "Herc ljubavnik" Lily King bio u konkurenciji za Women’s Prize for Fiction - biti u društvu s autoricama kao što su Ann Patchett, Margaret Atwood, Toni Morisson, Maggie O'Farrell, Zadie Smith i Elizabeth Strout ipak bi ju trebalo izdvojiti iz bazena prosječnih spisateljica ljubavnih romana. "Herc ljubavnik" roman je suvremene fikcije fokusiran na ljubavni trokut, a troje studenata, koji se upoznaju na kolegiju pjesništva 17. stoljeća, predstavlja vrhove trokuta. Sam je uzorni student koji spava sa svetim Augustinom i svetim Pavlom kraj k...