Preskoči na glavni sadržaj

Srest ćemo se u Šibeniku, ili nećemo?

Kraj 2013. godine za Šibenčane je bio značajan - dva Šibenčanina dobila su nagradu Kiklop. Jedan od njih je legendarni Arsen Dedić, a drugi je Antonio Barišić, zvan Bare, koji je nagrađen za svoj debitantski roman. Knjiga je to koja je apsolutni hit u gradu - u knjižnici za nju postoji lista čekanja, a prije samo nekoliko mjeseci, Bare je bio samo samozatajni novinar HRT-a koji je u slobodno vrijeme volio čitati. Danas je on krupna riba u ovoj maloj šibenskoj bari, jedan je od najpopularnijih javnih osoba prošle godine, na kavu ga zove gradonačelnik, čovik posta legenda.

Tolika popularnost i aktualnost knjige inače bi me odvratila od posezanja za njom, ali slaba sam na romane kojima su mjesto radnje meni bliski prostori. Iz istog razloga obožavam čitati knjige Ivane Šojat Kuči čija ljubav prema osječkim ulicama pršti iz svakog slova, Julijanu Matanović koja je sjedila u istim srednjoškolskim klupama kao i ja, mog sugrađanina Leona Majera kojeg pamtim kao jednog od najzanimljivijih čuvara zavičajne baštine, Ivu Brešana koji se, baš kao i ova furešta, divi katedrali... Budući da je mladi Barišić radnju svojeg romana o prijateljima smjestio upravo u Šibenik, koji mu je nepresušni izvor inspiracije, a koji i mene tjera da svoje misli pretočim u slova na ekranu, počastila sam se njegovom knjigom, skuhala kavu i bacila se na čitanje, dok se kiša slijevala niz zelena oka dolačkih prozora.


Priča o šibenskoj prijeratnoj ekipi koja je spremna na sitne lopovluke i nepodopštine s retro mirisima obećavala je. Baretovi glavni junaci su Krešo i Branko, momci u jeansu koji ljeti uživaju u banjadama i kao magarci pivaju Štulićeve stihove u nekom drugom Šibeniku, onom o kojem sam toliko slušala i za kojim Šibenčani pate - Šibeniku u kojem je place-to-be hol gimnazije koji se pretvara vikendom u dicso, Šibeniku u kojem mladi slušaju Prljavce i Azru, idu u kino (sva tri tadašnja kina!), Šibenik u kojem cure izgledaju ka rakete, a momci još pitaju "Oš krenit sa mnom?"- bila su to neka bolja vremena, sve dok se Juga nije počela raspadati i dok nije postalo bitno jesi li Hrvat ili Srbin.
Taman kad misliš da će štorija dosegnuti strašno zanimljiv zaplet i dovesti do brutalnog vrhunca, shvatiš da Branko i Krešo još plivaju na površini, i da ne uspijevaju zaroniti dublje. Roman o momcima koji su "prvo postali nesretni, a onda počeli odrastati" imao je potencijal postati genaracijski roman, kakvim ga nazivaju, ali ja ne bih rekla da je svoj potencijal ostvario. Priča o najboljim prijateljima, uz pokoji ženski lik, vrlo brzo pretvara se u kvazisapunicu u kojoj se kraj primiče u rekordnom vremenu, ostavivši čitatelja s nedorečenom likovima i radnjom u ruci, gotovo kao da je autor žurio na vlak pa nije imao vremena reći ono što je htio.


Možda sam očekivala previše od romana o prijateljima i Domovinskom ratu, valjda potaknuta emocionalnim Hotelom Zagorje Ivane Simić Bodrožić ili brutalnim autobiografijama naših stvarnih branitelja, kojima je rat zaista oduzeo mladost. Ili nisam? Prosudite sami!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...