Preskoči na glavni sadržaj

MY favorite things - not Oprah's! (4)

Ovaj tjedan, kao nastavak duhovne obnove don Damira Stojića, provela sam u tonu blagdana, pa sam po prvi puta dobro pogledala i crkvu svetog Križa kraj koje praktički stanujem, i zamalo se onesvijestila na blagdan Gospe Lurdske od silnog tamjana. Prefascinantna mi je priča o Bernardici Soubirous, djevojčici iz Lurda, kojoj se Gospa ukazala i koja ju je tako zrelo poslušala. Ono zbog čega mi je Bernardica posebno draga jest činjenica da je ljubila Boga svim srcem do kraja života, vjerujući u Gospino obećanje - da će je usrećiti, ali ne na ovom svijetu, nego na onom drugom. Bernardica je doista poživjela teško i kratko na ovom svijetu, a njeno tijelo i danas izgleda kao što je izgledalo na dan kad je umrla 1879., zahvaljujući njenoj vjeri koja nadahnjuje i danas.


Kiša je lijevala cijeli tjedan - ustati se iz kreveta dok se rijeke slijevaju na dolački kamen i još stići na posao na vrijeme bilo je nemoguća misija. I dok su mnogi iz kuća, konoba i garaža ispumpavali vodu, mene su razveseljavali crvenokljuni labudovi koji su ležerno plutali nabujalim morem.


Ponosna sam na sebe jer sam i ovaj tjedan tretirala svoje tijelo kao hram (gladni hram) i pazila što u njega unosim (kad sam već prelijena za fitness). Prehrana bez brašna, krumpira, tjestenine, kolača i drugih slatkiša te omiljenog mi čipsa nema puno smisla, znam, ali uspjela sam preživjeti još jedan tjedan zahvaljujući kreativnosti u kuhinji. Na slici su surimi štapići i palačinke bez brašna punjene svježim sirom i vlascem, koje toplo preporučujem svima koji su, kao ja, na odvikavanju od junk fooda.


Ono što mi je definitivno uljepšalo tjedan jest jedna nadasve čudna dostava! Tijekom dopodneva, na samo Valentinovo, stigla mi je sms poruka da ću primiti paket. Na poslu su mi taman javili da mi je stigla pošiljka Ministarstva (svjedodžba o položenom pravosudnom ispitu), što me baš obradovalo, možeš mislit'. Ne'š ti pošiljke, mislila sam, sve dok me nije nazvao dostavljač sa željom da mi uruči paket. Koji sad paket?! Blesava i poptuno zbunjena, objašnjavala sam mu da sam na poslu i da ne mogu preuzeti pošiljku, a on je, čuda li, znao i gdje radim, pa i rekao da će mi paket uručiti na poslu! Što reći, zaista sam sretnica - moj dragan, otkad me odlučio oženiti, romantičniji je no ikad, a ove ruže, koje se proputovale pola Hrvatske da bi me raspekmezile, pun su pogodak!


Kišni tjedan bez kolača, uz pokoji film, knjigu i laundry day, najradije ću privesti ka kraju jutarnjom kavom koju obavezno pijem gledajući Gilmoreice, subotnjom šetnjom s novom prijateljicom, pa kuda me vikend odvede... Ugodan vikend vam želim!


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...