Preskoči na glavni sadržaj

MY favorite things - not Oprah's! (4)

Ovaj tjedan, kao nastavak duhovne obnove don Damira Stojića, provela sam u tonu blagdana, pa sam po prvi puta dobro pogledala i crkvu svetog Križa kraj koje praktički stanujem, i zamalo se onesvijestila na blagdan Gospe Lurdske od silnog tamjana. Prefascinantna mi je priča o Bernardici Soubirous, djevojčici iz Lurda, kojoj se Gospa ukazala i koja ju je tako zrelo poslušala. Ono zbog čega mi je Bernardica posebno draga jest činjenica da je ljubila Boga svim srcem do kraja života, vjerujući u Gospino obećanje - da će je usrećiti, ali ne na ovom svijetu, nego na onom drugom. Bernardica je doista poživjela teško i kratko na ovom svijetu, a njeno tijelo i danas izgleda kao što je izgledalo na dan kad je umrla 1879., zahvaljujući njenoj vjeri koja nadahnjuje i danas.


Kiša je lijevala cijeli tjedan - ustati se iz kreveta dok se rijeke slijevaju na dolački kamen i još stići na posao na vrijeme bilo je nemoguća misija. I dok su mnogi iz kuća, konoba i garaža ispumpavali vodu, mene su razveseljavali crvenokljuni labudovi koji su ležerno plutali nabujalim morem.


Ponosna sam na sebe jer sam i ovaj tjedan tretirala svoje tijelo kao hram (gladni hram) i pazila što u njega unosim (kad sam već prelijena za fitness). Prehrana bez brašna, krumpira, tjestenine, kolača i drugih slatkiša te omiljenog mi čipsa nema puno smisla, znam, ali uspjela sam preživjeti još jedan tjedan zahvaljujući kreativnosti u kuhinji. Na slici su surimi štapići i palačinke bez brašna punjene svježim sirom i vlascem, koje toplo preporučujem svima koji su, kao ja, na odvikavanju od junk fooda.


Ono što mi je definitivno uljepšalo tjedan jest jedna nadasve čudna dostava! Tijekom dopodneva, na samo Valentinovo, stigla mi je sms poruka da ću primiti paket. Na poslu su mi taman javili da mi je stigla pošiljka Ministarstva (svjedodžba o položenom pravosudnom ispitu), što me baš obradovalo, možeš mislit'. Ne'š ti pošiljke, mislila sam, sve dok me nije nazvao dostavljač sa željom da mi uruči paket. Koji sad paket?! Blesava i poptuno zbunjena, objašnjavala sam mu da sam na poslu i da ne mogu preuzeti pošiljku, a on je, čuda li, znao i gdje radim, pa i rekao da će mi paket uručiti na poslu! Što reći, zaista sam sretnica - moj dragan, otkad me odlučio oženiti, romantičniji je no ikad, a ove ruže, koje se proputovale pola Hrvatske da bi me raspekmezile, pun su pogodak!


Kišni tjedan bez kolača, uz pokoji film, knjigu i laundry day, najradije ću privesti ka kraju jutarnjom kavom koju obavezno pijem gledajući Gilmoreice, subotnjom šetnjom s novom prijateljicom, pa kuda me vikend odvede... Ugodan vikend vam želim!


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...