Preskoči na glavni sadržaj

Udavačo, sladak je jaram tvoj!

Da me netko pitao prije nekoliko godina, kad sam gutala Mary Woolstonecraft i proučavala život Alice Paul, hoću li, kad se udam, zadržati svoje prezime, odgovor bi nedvojbeno bio - da! Ali, čovjek, odnosno, žena, kad je mlada, ne razmišlja o praktičnosti zadržavanja djevojačkog prezimena, niti o motivima iz kojih se to zaista isplati učiniti.


Kao bride to be, ovih dana razmišljam i o tome, i pri tome ne mogu ne pomisliti na cajku koju sam čula na jednoj djevojačkoj zabavi, a koja otprilike ide ovako - Ponosno nosim svoje djevojačkooooo preeeeezimeee...

U potrazi za odgovorom, proguglala sam internetskim sferama, naravno. Ključna informacija - TRADICIONALNO žena posvaja muževo prezime. No, u kolikoj mjeri se ta tradicija poštuje danas? Iako će svak reći da je čovječanstvo napredovalo, da je ravnopravnost spolova na zavidnoj razini, važno je istaknuti da danas samo osam američkih država omogućava muškarcu da, nakon sklopljenog braka, uzme ženino prezime - pa muževi to mogu učiniti samo sudskim putem. Zanimljivo je da Muslimanke, pak, tradicionalno zadržavaju svoje prezime, jednako kao i žene iz Belgije, Islanda, Grčke, Kine i Kambodže, dok je u zemljama engleskog govornog područja još oduvijek običaj da udana žena uzima muževo prezime. Iako se radi o tradiciji, zanimljivo je da tradicija ne jenjeva niti s emancipacijom žena, štoviše, studija Harvarda ustanovila je da danas 87% udanih fakultetski obrazovanih žena uzima muževo prezime. Nemam ništa protiv tradicije, dapače, smatram se tradicionalnom osobom, ali, ne mogu da se ne zapitam - jesam li ja dovoljno moderna i dovoljno tradicionalna da svoje prezime zamijenim suprugovim?

Od svih mogućih kombinacija, najprivlačnija mi je upravo ona u kojoj svojem prezimenu dodajem suprugovo. Čovjeku je valjda urođeno da pripada, a ja želim pripadati i svojem, i njegovom klanu. Znam, žene koje odabiru tu opciju čine se neodlučnima, kao da žele i ovce, i novce, ali zašto i ne bi - kad danas na to imaju pravo?

Ako se osvrnemo na prošlost, uočit ćemo da su u 16. stoljeću u Škotskoj žene morale zadržati svoje prezime, dok je danas norma da ga zamjenjuju suprugovim! Čudna li je ta tradicija! Za razliku od njih, u 19. stoljeću u Velikoj Britaniji i SAD-u sufražetkinje su se zalagale za ženino pravo da zadrži svoje prezime pa su se žene koje su se i u braku nastavile koristi svojim prezimenom nazivale Lucy Stoners, prema poznatoj junakinji borbe za ženska prava. 
 

Smiješni smo mi ljudi, ponekad nam prevelika sloboda i prevelik izbor predstavljaju teškoće. Danas su sve kombinacije imena i prezimena moguće - Jackie O nosila je prezimena dva supruga, Helena Bonham Carter nosi dva očeva prezimena, Hillary se odlučila za kombinaciju Rondham Clinton, a Hrvatska se ponosi Ivanom Brlić Mažuranić i dragom mi Ivanom Šojat Kuči. No, jesam li ja kćer svoga oca, ili supruga svoga muža? Ili sam oboje?


Zbog povijesnih činjenica osjećam potrebu da zadržim svoje prezime, samo zato što ja to mogu, a u spomen na sve žene koje, na stranu s prezimenima, tisućljećima nisu imale pravo glasa. Zadržavanje djevojačkog prezimena ne pada mi napamet zbog nepovjerenja u instituciju braka, dapače, bračni savez i dalje smatram temeljem našeg društva. Kad smo već kod saveza, prema Crkvi, muž i žena trebaju ostaviti i oca i majku, pa tako, pretpostavljam, i njihovo prezime, kad ulaze u bračnu zajednicu. Hm.

Motiv za zadržavanje prezimena nije mi ni zadržavanje identiteta jer ne smatram, kao velik dio žena koje zadržavaju svoje prezime, da su moj identitet i ime neraskidivo povezani. Nomen est omen, ali sumnjam da bih identitet izgubila udajom i promjenom imena - ta ja sam živa osoba, i mnogo više od imena! Naposljetku, udana mogu biti pola stoljeća, kroz koja ću, ako ćemo o identitetu, imati vremena postati ta saaaaasvim druga osoba, s drugim prezimenom!

Ono što me muči i čime gnjavim udane prijateljice jest pitanje - je li praktično potpisivati se s dva prezimena cijeli život, predstavljati se naširoko, poput neke aristokratkinje, i jesam li spremna nositi prezime različito od onoga kojim će se zvati moja djeca? Odgovore ću, nadam se, pronaći na vrijeme! A što vi o ovoj temi mislite?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...