Preskoči na glavni sadržaj

Udavačo, sladak je jaram tvoj!

Da me netko pitao prije nekoliko godina, kad sam gutala Mary Woolstonecraft i proučavala život Alice Paul, hoću li, kad se udam, zadržati svoje prezime, odgovor bi nedvojbeno bio - da! Ali, čovjek, odnosno, žena, kad je mlada, ne razmišlja o praktičnosti zadržavanja djevojačkog prezimena, niti o motivima iz kojih se to zaista isplati učiniti.


Kao bride to be, ovih dana razmišljam i o tome, i pri tome ne mogu ne pomisliti na cajku koju sam čula na jednoj djevojačkoj zabavi, a koja otprilike ide ovako - Ponosno nosim svoje djevojačkooooo preeeeezimeee...

U potrazi za odgovorom, proguglala sam internetskim sferama, naravno. Ključna informacija - TRADICIONALNO žena posvaja muževo prezime. No, u kolikoj mjeri se ta tradicija poštuje danas? Iako će svak reći da je čovječanstvo napredovalo, da je ravnopravnost spolova na zavidnoj razini, važno je istaknuti da danas samo osam američkih država omogućava muškarcu da, nakon sklopljenog braka, uzme ženino prezime - pa muževi to mogu učiniti samo sudskim putem. Zanimljivo je da Muslimanke, pak, tradicionalno zadržavaju svoje prezime, jednako kao i žene iz Belgije, Islanda, Grčke, Kine i Kambodže, dok je u zemljama engleskog govornog područja još oduvijek običaj da udana žena uzima muževo prezime. Iako se radi o tradiciji, zanimljivo je da tradicija ne jenjeva niti s emancipacijom žena, štoviše, studija Harvarda ustanovila je da danas 87% udanih fakultetski obrazovanih žena uzima muževo prezime. Nemam ništa protiv tradicije, dapače, smatram se tradicionalnom osobom, ali, ne mogu da se ne zapitam - jesam li ja dovoljno moderna i dovoljno tradicionalna da svoje prezime zamijenim suprugovim?

Od svih mogućih kombinacija, najprivlačnija mi je upravo ona u kojoj svojem prezimenu dodajem suprugovo. Čovjeku je valjda urođeno da pripada, a ja želim pripadati i svojem, i njegovom klanu. Znam, žene koje odabiru tu opciju čine se neodlučnima, kao da žele i ovce, i novce, ali zašto i ne bi - kad danas na to imaju pravo?

Ako se osvrnemo na prošlost, uočit ćemo da su u 16. stoljeću u Škotskoj žene morale zadržati svoje prezime, dok je danas norma da ga zamjenjuju suprugovim! Čudna li je ta tradicija! Za razliku od njih, u 19. stoljeću u Velikoj Britaniji i SAD-u sufražetkinje su se zalagale za ženino pravo da zadrži svoje prezime pa su se žene koje su se i u braku nastavile koristi svojim prezimenom nazivale Lucy Stoners, prema poznatoj junakinji borbe za ženska prava. 
 

Smiješni smo mi ljudi, ponekad nam prevelika sloboda i prevelik izbor predstavljaju teškoće. Danas su sve kombinacije imena i prezimena moguće - Jackie O nosila je prezimena dva supruga, Helena Bonham Carter nosi dva očeva prezimena, Hillary se odlučila za kombinaciju Rondham Clinton, a Hrvatska se ponosi Ivanom Brlić Mažuranić i dragom mi Ivanom Šojat Kuči. No, jesam li ja kćer svoga oca, ili supruga svoga muža? Ili sam oboje?


Zbog povijesnih činjenica osjećam potrebu da zadržim svoje prezime, samo zato što ja to mogu, a u spomen na sve žene koje, na stranu s prezimenima, tisućljećima nisu imale pravo glasa. Zadržavanje djevojačkog prezimena ne pada mi napamet zbog nepovjerenja u instituciju braka, dapače, bračni savez i dalje smatram temeljem našeg društva. Kad smo već kod saveza, prema Crkvi, muž i žena trebaju ostaviti i oca i majku, pa tako, pretpostavljam, i njihovo prezime, kad ulaze u bračnu zajednicu. Hm.

Motiv za zadržavanje prezimena nije mi ni zadržavanje identiteta jer ne smatram, kao velik dio žena koje zadržavaju svoje prezime, da su moj identitet i ime neraskidivo povezani. Nomen est omen, ali sumnjam da bih identitet izgubila udajom i promjenom imena - ta ja sam živa osoba, i mnogo više od imena! Naposljetku, udana mogu biti pola stoljeća, kroz koja ću, ako ćemo o identitetu, imati vremena postati ta saaaaasvim druga osoba, s drugim prezimenom!

Ono što me muči i čime gnjavim udane prijateljice jest pitanje - je li praktično potpisivati se s dva prezimena cijeli život, predstavljati se naširoko, poput neke aristokratkinje, i jesam li spremna nositi prezime različito od onoga kojim će se zvati moja djeca? Odgovore ću, nadam se, pronaći na vrijeme! A što vi o ovoj temi mislite?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...