Da me netko pitao prije nekoliko godina, kad sam gutala Mary Woolstonecraft i proučavala život Alice Paul, hoću li, kad se udam, zadržati svoje prezime, odgovor bi nedvojbeno bio - da! Ali, čovjek, odnosno, žena, kad je mlada, ne razmišlja o praktičnosti zadržavanja djevojačkog prezimena, niti o motivima iz kojih se to zaista isplati učiniti.
Kao bride to be, ovih dana razmišljam i o tome, i pri tome ne mogu ne pomisliti na cajku koju sam čula na jednoj djevojačkoj zabavi, a koja otprilike ide ovako - Ponosno nosim svoje djevojačkooooo preeeeezimeee...
U potrazi za odgovorom, proguglala sam internetskim sferama, naravno. Ključna informacija - TRADICIONALNO žena posvaja muževo prezime. No, u kolikoj mjeri se ta tradicija poštuje danas? Iako će svak reći da je čovječanstvo napredovalo, da je ravnopravnost spolova na zavidnoj razini, važno je istaknuti da danas samo osam američkih država omogućava muškarcu da, nakon sklopljenog braka, uzme ženino prezime - pa muževi to mogu učiniti samo sudskim putem. Zanimljivo je da Muslimanke, pak, tradicionalno zadržavaju svoje prezime, jednako kao i žene iz Belgije, Islanda, Grčke, Kine i Kambodže, dok je u zemljama engleskog govornog područja još oduvijek običaj da udana žena uzima muževo prezime. Iako se radi o tradiciji, zanimljivo je da tradicija ne jenjeva niti s emancipacijom žena, štoviše, studija Harvarda ustanovila je da danas 87% udanih fakultetski obrazovanih žena uzima muževo prezime. Nemam ništa protiv tradicije, dapače, smatram se tradicionalnom osobom, ali, ne mogu da se ne zapitam - jesam li ja dovoljno moderna i dovoljno tradicionalna da svoje prezime zamijenim suprugovim?
Od svih mogućih kombinacija, najprivlačnija mi je upravo ona u kojoj svojem prezimenu dodajem suprugovo. Čovjeku je valjda urođeno da pripada, a ja želim pripadati i svojem, i njegovom klanu. Znam, žene koje odabiru tu opciju čine se neodlučnima, kao da žele i ovce, i novce, ali zašto i ne bi - kad danas na to imaju pravo?
Ako se osvrnemo na prošlost, uočit ćemo da su u 16. stoljeću u Škotskoj žene morale zadržati svoje prezime, dok je danas norma da ga zamjenjuju suprugovim! Čudna li je ta tradicija! Za razliku od njih, u 19. stoljeću u Velikoj Britaniji i SAD-u sufražetkinje su se zalagale za ženino pravo da zadrži svoje prezime pa su se žene koje su se i u braku nastavile koristi svojim prezimenom nazivale Lucy Stoners, prema poznatoj junakinji borbe za ženska prava.
Smiješni smo mi ljudi, ponekad nam prevelika sloboda i prevelik izbor predstavljaju teškoće. Danas su sve kombinacije imena i prezimena moguće - Jackie O nosila je prezimena dva supruga, Helena Bonham Carter nosi dva očeva prezimena, Hillary se odlučila za kombinaciju Rondham Clinton, a Hrvatska se ponosi Ivanom Brlić Mažuranić i dragom mi Ivanom Šojat Kuči. No, jesam li ja kćer svoga oca, ili supruga svoga muža? Ili sam oboje?
Zbog povijesnih činjenica osjećam potrebu da zadržim svoje prezime, samo zato što ja to mogu, a u spomen na sve žene koje, na stranu s prezimenima, tisućljećima nisu imale pravo glasa. Zadržavanje djevojačkog prezimena ne pada mi napamet zbog nepovjerenja u instituciju braka, dapače, bračni savez i dalje smatram temeljem našeg društva. Kad smo već kod saveza, prema Crkvi, muž i žena trebaju ostaviti i oca i majku, pa tako, pretpostavljam, i njihovo prezime, kad ulaze u bračnu zajednicu. Hm.
Motiv za zadržavanje prezimena nije mi ni zadržavanje identiteta jer ne smatram, kao velik dio žena koje zadržavaju svoje prezime, da su moj identitet i ime neraskidivo povezani. Nomen est omen, ali sumnjam da bih identitet izgubila udajom i promjenom imena - ta ja sam živa osoba, i mnogo više od imena! Naposljetku, udana mogu biti pola stoljeća, kroz koja ću, ako ćemo o identitetu, imati vremena postati ta saaaaasvim druga osoba, s drugim prezimenom!
Ono što me muči i čime gnjavim udane prijateljice jest pitanje - je li praktično potpisivati se s dva prezimena cijeli život, predstavljati se naširoko, poput neke aristokratkinje, i jesam li spremna nositi prezime različito od onoga kojim će se zvati moja djeca? Odgovore ću, nadam se, pronaći na vrijeme! A što vi o ovoj temi mislite?
Motiv za zadržavanje prezimena nije mi ni zadržavanje identiteta jer ne smatram, kao velik dio žena koje zadržavaju svoje prezime, da su moj identitet i ime neraskidivo povezani. Nomen est omen, ali sumnjam da bih identitet izgubila udajom i promjenom imena - ta ja sam živa osoba, i mnogo više od imena! Naposljetku, udana mogu biti pola stoljeća, kroz koja ću, ako ćemo o identitetu, imati vremena postati ta saaaaasvim druga osoba, s drugim prezimenom!
Ono što me muči i čime gnjavim udane prijateljice jest pitanje - je li praktično potpisivati se s dva prezimena cijeli život, predstavljati se naširoko, poput neke aristokratkinje, i jesam li spremna nositi prezime različito od onoga kojim će se zvati moja djeca? Odgovore ću, nadam se, pronaći na vrijeme! A što vi o ovoj temi mislite?
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)