Preskoči na glavni sadržaj

Udavačo, sladak je jaram tvoj!

Da me netko pitao prije nekoliko godina, kad sam gutala Mary Woolstonecraft i proučavala život Alice Paul, hoću li, kad se udam, zadržati svoje prezime, odgovor bi nedvojbeno bio - da! Ali, čovjek, odnosno, žena, kad je mlada, ne razmišlja o praktičnosti zadržavanja djevojačkog prezimena, niti o motivima iz kojih se to zaista isplati učiniti.


Kao bride to be, ovih dana razmišljam i o tome, i pri tome ne mogu ne pomisliti na cajku koju sam čula na jednoj djevojačkoj zabavi, a koja otprilike ide ovako - Ponosno nosim svoje djevojačkooooo preeeeezimeee...

U potrazi za odgovorom, proguglala sam internetskim sferama, naravno. Ključna informacija - TRADICIONALNO žena posvaja muževo prezime. No, u kolikoj mjeri se ta tradicija poštuje danas? Iako će svak reći da je čovječanstvo napredovalo, da je ravnopravnost spolova na zavidnoj razini, važno je istaknuti da danas samo osam američkih država omogućava muškarcu da, nakon sklopljenog braka, uzme ženino prezime - pa muževi to mogu učiniti samo sudskim putem. Zanimljivo je da Muslimanke, pak, tradicionalno zadržavaju svoje prezime, jednako kao i žene iz Belgije, Islanda, Grčke, Kine i Kambodže, dok je u zemljama engleskog govornog područja još oduvijek običaj da udana žena uzima muževo prezime. Iako se radi o tradiciji, zanimljivo je da tradicija ne jenjeva niti s emancipacijom žena, štoviše, studija Harvarda ustanovila je da danas 87% udanih fakultetski obrazovanih žena uzima muževo prezime. Nemam ništa protiv tradicije, dapače, smatram se tradicionalnom osobom, ali, ne mogu da se ne zapitam - jesam li ja dovoljno moderna i dovoljno tradicionalna da svoje prezime zamijenim suprugovim?

Od svih mogućih kombinacija, najprivlačnija mi je upravo ona u kojoj svojem prezimenu dodajem suprugovo. Čovjeku je valjda urođeno da pripada, a ja želim pripadati i svojem, i njegovom klanu. Znam, žene koje odabiru tu opciju čine se neodlučnima, kao da žele i ovce, i novce, ali zašto i ne bi - kad danas na to imaju pravo?

Ako se osvrnemo na prošlost, uočit ćemo da su u 16. stoljeću u Škotskoj žene morale zadržati svoje prezime, dok je danas norma da ga zamjenjuju suprugovim! Čudna li je ta tradicija! Za razliku od njih, u 19. stoljeću u Velikoj Britaniji i SAD-u sufražetkinje su se zalagale za ženino pravo da zadrži svoje prezime pa su se žene koje su se i u braku nastavile koristi svojim prezimenom nazivale Lucy Stoners, prema poznatoj junakinji borbe za ženska prava. 
 

Smiješni smo mi ljudi, ponekad nam prevelika sloboda i prevelik izbor predstavljaju teškoće. Danas su sve kombinacije imena i prezimena moguće - Jackie O nosila je prezimena dva supruga, Helena Bonham Carter nosi dva očeva prezimena, Hillary se odlučila za kombinaciju Rondham Clinton, a Hrvatska se ponosi Ivanom Brlić Mažuranić i dragom mi Ivanom Šojat Kuči. No, jesam li ja kćer svoga oca, ili supruga svoga muža? Ili sam oboje?


Zbog povijesnih činjenica osjećam potrebu da zadržim svoje prezime, samo zato što ja to mogu, a u spomen na sve žene koje, na stranu s prezimenima, tisućljećima nisu imale pravo glasa. Zadržavanje djevojačkog prezimena ne pada mi napamet zbog nepovjerenja u instituciju braka, dapače, bračni savez i dalje smatram temeljem našeg društva. Kad smo već kod saveza, prema Crkvi, muž i žena trebaju ostaviti i oca i majku, pa tako, pretpostavljam, i njihovo prezime, kad ulaze u bračnu zajednicu. Hm.

Motiv za zadržavanje prezimena nije mi ni zadržavanje identiteta jer ne smatram, kao velik dio žena koje zadržavaju svoje prezime, da su moj identitet i ime neraskidivo povezani. Nomen est omen, ali sumnjam da bih identitet izgubila udajom i promjenom imena - ta ja sam živa osoba, i mnogo više od imena! Naposljetku, udana mogu biti pola stoljeća, kroz koja ću, ako ćemo o identitetu, imati vremena postati ta saaaaasvim druga osoba, s drugim prezimenom!

Ono što me muči i čime gnjavim udane prijateljice jest pitanje - je li praktično potpisivati se s dva prezimena cijeli život, predstavljati se naširoko, poput neke aristokratkinje, i jesam li spremna nositi prezime različito od onoga kojim će se zvati moja djeca? Odgovore ću, nadam se, pronaći na vrijeme! A što vi o ovoj temi mislite?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Zoon politikon

Postani član book cluba - bit će ti super. Pročitat ćeš knjige koje nikad u životu ne bi poželjela čitati, odnosno - napatit ćeš se čitajući knjige koje nikad u životu nisi poželjela čitati.  Dosad sam bila uvjerena da postoji tek dvije vrste knjiga koje se čitaju u čitateljskom klubu - knjige koje ti prirastu k srcu i knjige od kojih dobiješ aritmiju. Ove potonje, međutim, počele su se granati - postoji grana knjiga koje su strahovito loše napisane i koje predstavljaju uzaludno trošenje vremena i postoji grana knjiga u kojima se ne pronalazim i koje ne odgovaraju mom raspoloženju ili/i karakteru, iako su korektno napisane ili spadaju u - pregrizi jezik! - klasike. "Fondacija" Isaaca Asimova jedna je od tih - jedan od klasika koje bi svatko trebao pročitati tijekom života, budući da je utjecao na pop kulturu kakvu poznajemo (i koju geekovi vole). Najprije valja reći da "Fondacija" nije roman, nego niz od pet (labavo) povezanih kratkih priča objavljenih 1941. u časop...

Picture perfect

Kad pokušavam organizirati sljedeće putovanje svoje obitelji, ne gledam hotelske ponude - za najam mahnito tražim prozračne i lijepo uređene stanove koji nude neku drugu varijantu našeg života. Privlače me minimalistički uređeni stanovi (ako vidim inspirativne citate na zidovima čudne boje, kidam nalijevo) s puno svjetla, iako se ne mogu zamisliti u njima - naš stan pun je crteža, igračaka, knjiga, bojica, kojekakvih kutijica i dječjih diploma, pun je stvari. Stvari ponekad oživljavaju prostor, ali često ga i guše. Zato često poželim pobjeći od svih tih stvari, živjeti na nekom lijepom mjestu dva, tri dana, započeti ispočetka. Zato, kad knjiga započne rečenicom "Sunčeva se svjetlost kroz erker razlijeva prostorijom, u smaragdno boji šupljikave listove tropske monstere krupne poput oblaka i natapa široke pruge parketa boje meda" , ja se čvrsto privijem uz njezine listove i potpuno prepustim. Prve stranice romana "Savršenstva" talijanskog pisca Vincenza Latronica nude...

Mainstream.com

Uobičajeno je za mlade ljude da zavole glazbu određenog glazbenika, a tek onda pomahnitaju za njegovim popratnim sadržajem. Sredovječni ljudi, pak, prepoznaju sadržaj pa počnu slušati i glazbu kreatora sadržaja. Tako sam bar ja - naišavši na book club Due Lipe, svidjela mi se Dua (yes, to joj je pravo ime!), njezina prirodnost, elokventnost pa i književni ukus (jedan od omiljenih pisaca joj je George Saunders !), pa sam poslušala i njezine hitove (tek sad uočavam da se neprestano vrte na radiju ). Dakle, trenutno volim sve što vole mladi, iako uvečer lice mažem retinolom, a ujutro SPF-om. Travanjski izbor book cluba Due Lipe, inače znanog kao Service95 Book Club , debitantski je roman "Tuga je pernata stvar" britanskog pisca Maxa Portera, čiji naslov je inspiriran pjesmom Emily Dickinson, "" Hope" is the thing with feathers ." Svako malo netko o tom romanu priča kao o čudu svjetskom pa sam stekla dojam da je riječ o neobičnom uratku kojeg vrijedi pročitati...

The '90s (3)

Godina je 1996. Moja sestra Buba i ja dijelimo i sobu i krevet na kat. Ja spavam na gornjem krevetu, a Buba na donjem - često pada s kreveta (pa je bolje da padne s manje visine). Buba više nije beba, ima pet godina pa mora spavati sa mnom - u kinderbetu u roditeljskoj spavaćoj sobi još spava najmlađa od nas, Nina. Nitko od nas još ne zna ni kako se zove ni gdje je šupalj, djeca smo. Ne znamo ni da je 1996. godina sjajnih filmova. U Hollywoodu izlaze "Space Jam", "Twister", "Jerry McGuire", "Vrisak" - kod nas će ti filmovi doći tek 1997. Ne znamo ni da je u rujnu 1996. Oprah pokrenula svoj slavni book club ni da je za prvu knjigu odabrala "Dublji dio oceana".   Roman počinje s odmakom - prošlo je deset godina nakon što je Beth Cappadora, inače fotografkinja, supruga i majka, saznala što se naposljetku zbilo njezinom trogodišnjem sinu Benu nakon što je nestao iz hotela u Chicagu. Na prvim stranicama ovog romana, Beth prebire po starim fo...