Preskoči na glavni sadržaj

Keksići za kraj tjedna

Samoj sebi sam najgori neprijatelj! Subota je divan dan za šetnju, i za kavu, i za izležavanje uz dobru knjigu, i za kućanske poslove, ali što kad sve to obavite? Onda je subota savršena za pečenje kolača, always has been. Pod izlikom da navečer idem na karaoke night koju organiziraju zboraši, sklepala sam jučer svoje najdraže kolačiće, jer sastojke za njih ionako uvijek imam kod kuće.

Keksi su zapravo moj Frankenstein mnogih sličnih keksića, a pravim ih otkad sam počela učiti za pravosudni, jer sam bila u potrazi za nečim slatkim što ipak ima i hranjive sastojke. Neću lagati, nisu to dijetni kolačići, ali su najfiniji i osvajaju svakoga. Ne pretjerujem - gdje god sam ih donijela, ljudi su se oduševili i tražili recept, a i znali mi kasnije reći da ih redovito rade doma. Ono što je kod njih najbolje jest što sastojci za njih nisu skupi, za sam proces treba vam jedna velika posuda, tepsije, iliti padele, i pećnica, pa pečenje kolača neće biti popraćeno suludim višesatnim pranjem suđa. 


Za kolačiće sa zobenim pahuljicama (onim mekima koje u Konzumu možete naći u plavom pakovanju za 6 kn) treba vam 250 g pahuljica, 50 g mljevenih badema/lješnjaka/orasa, 100 g šećera, 1 vanilin šećer, 1 prašak za pecivo, 120 g margarina za kolače, jedno veliko jaje, prstohvat soli, korica jedne naranče, korica jednog limuna, 60 g grožđica, mljeveni cimet i masni papir za pečenje. Od ove smjese dobit ćete oko 40 kolačića (2 tepsije), zavisi koliko velike kolačiće pravite.


Recept se i ne mora objašnjavati, pomiješajte sve suhe sastojke, dodajte margarin tako da ga razmrvite u zobene pahuljice, kao kad pravite prhko tijesto od brašna, dodajte ostale sastojke, šećera možete i manje, s cimetom uvijek pretjeram jer ga obožavam, s grožđicama također. Umijesite u kompaktnu smjesu (od jaja će biti pomalo ljepljiva), ostavite u hladnjaku pola sata (lakše ćete raditi kuglice kasnije). Izvadite iz hladnjaka, prstima vadite smjesu i oblikujte u kuglice veličice cca 2 cm, zatim stisnite između dlanova da biste dobili kolačić. Pecite na 180 stupnjeva nekoliko minuta, dok kolačići na rubovima ne postanu blago smeđi.


Ono što najviše volim kod ovih keksića je da vam kuća kasnije predivno miriši, nema osvježivača zraka koji to može postići! Keksi mnoge podsjećaju na Grancereale, pa pretpostavljam da možete umjesto grožđica staviti i čokoladu, a umjesto cimeta kakao, i opet bi vas oduševili!


Savršeni su uz kavu, čaj, a i uz bijelo vino! Pojest ću samo jedan, obećavam! OK, dva. Dobar tek!

Primjedbe

  1. Preeefini! Osim što su mi prvi put malkice zagorili, ali svejedno su se pojeli :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Mislim da bi ja sad bila kadra pojesti cijelu onu plastičnu posudu s njima, taman mi fino idu uz čaj :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...