Preskoči na glavni sadržaj

Keksići za kraj tjedna

Samoj sebi sam najgori neprijatelj! Subota je divan dan za šetnju, i za kavu, i za izležavanje uz dobru knjigu, i za kućanske poslove, ali što kad sve to obavite? Onda je subota savršena za pečenje kolača, always has been. Pod izlikom da navečer idem na karaoke night koju organiziraju zboraši, sklepala sam jučer svoje najdraže kolačiće, jer sastojke za njih ionako uvijek imam kod kuće.

Keksi su zapravo moj Frankenstein mnogih sličnih keksića, a pravim ih otkad sam počela učiti za pravosudni, jer sam bila u potrazi za nečim slatkim što ipak ima i hranjive sastojke. Neću lagati, nisu to dijetni kolačići, ali su najfiniji i osvajaju svakoga. Ne pretjerujem - gdje god sam ih donijela, ljudi su se oduševili i tražili recept, a i znali mi kasnije reći da ih redovito rade doma. Ono što je kod njih najbolje jest što sastojci za njih nisu skupi, za sam proces treba vam jedna velika posuda, tepsije, iliti padele, i pećnica, pa pečenje kolača neće biti popraćeno suludim višesatnim pranjem suđa. 


Za kolačiće sa zobenim pahuljicama (onim mekima koje u Konzumu možete naći u plavom pakovanju za 6 kn) treba vam 250 g pahuljica, 50 g mljevenih badema/lješnjaka/orasa, 100 g šećera, 1 vanilin šećer, 1 prašak za pecivo, 120 g margarina za kolače, jedno veliko jaje, prstohvat soli, korica jedne naranče, korica jednog limuna, 60 g grožđica, mljeveni cimet i masni papir za pečenje. Od ove smjese dobit ćete oko 40 kolačića (2 tepsije), zavisi koliko velike kolačiće pravite.


Recept se i ne mora objašnjavati, pomiješajte sve suhe sastojke, dodajte margarin tako da ga razmrvite u zobene pahuljice, kao kad pravite prhko tijesto od brašna, dodajte ostale sastojke, šećera možete i manje, s cimetom uvijek pretjeram jer ga obožavam, s grožđicama također. Umijesite u kompaktnu smjesu (od jaja će biti pomalo ljepljiva), ostavite u hladnjaku pola sata (lakše ćete raditi kuglice kasnije). Izvadite iz hladnjaka, prstima vadite smjesu i oblikujte u kuglice veličice cca 2 cm, zatim stisnite između dlanova da biste dobili kolačić. Pecite na 180 stupnjeva nekoliko minuta, dok kolačići na rubovima ne postanu blago smeđi.


Ono što najviše volim kod ovih keksića je da vam kuća kasnije predivno miriši, nema osvježivača zraka koji to može postići! Keksi mnoge podsjećaju na Grancereale, pa pretpostavljam da možete umjesto grožđica staviti i čokoladu, a umjesto cimeta kakao, i opet bi vas oduševili!


Savršeni su uz kavu, čaj, a i uz bijelo vino! Pojest ću samo jedan, obećavam! OK, dva. Dobar tek!

Primjedbe

  1. Preeefini! Osim što su mi prvi put malkice zagorili, ali svejedno su se pojeli :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Mislim da bi ja sad bila kadra pojesti cijelu onu plastičnu posudu s njima, taman mi fino idu uz čaj :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...