Preskoči na glavni sadržaj

Šoping terapija

Neke žene ovisne su o kupnji cipela, neke manijakalno kupuju torbice ili nakit, a ja? Ja se ne volim ograničavati! Budući da živim sama, samoj sebi trudim se, budući da sam pravnica, naknaditi duševne boli šopingom sitnica koje mi pomažu da zimski dani brže prođu. Što reći - jugo nas vec tjednima lupa u glavu, pa nije ni čudo što svako malo, ne znam ni kako, završim u DM-u, Kozmu ili knjižari.

Baš sam ovaj tjedan obavijestila prijateljicu da počinjem s dijetom jer su se zimske naslage otele kontroli, a ne želim se dovesti u situaciju da iznajmljujem vjenčanicu za trudnice dok prinovu ne očekujem. Čvrstu odluku o dijeti potvrdila sam kupnjom kuharice s receptima kolača koju izdaje Znanje. Vidjela sam je kod susjede i poželjela svoj primjerak jer sam fan slatkih kuharica koje uz recepte imaju i slasne fotografije. Kako mi je upravo s e baya stigla aparatura za izradu makarona, bio je red da nabavim i kuharicu u kojoj se nalaze recepti za makarone raznih boja i okusa, a društvo im prave recepti za voćne pite, obične ili crumble, i torte za razne prigode. To be continued...


Svako malo pokušavam se odviknuti od kave, ili barem smanjiti broj ispijenih šalica na neki pristojan broj. Jer, kao, nije zdravo. Tada najčešće kupim neki čaj za koji se nadam da će čarobno promijeniti moje navike i sva sam entuzijastična dok ga ne probam i shvatim da nema napitka koji može zamijeniti kavu.


Na posljednjoj kavi moje su prijateljice razmjenjivale priče o ruževima, markama ovim i onim, koji su dugotrajniji, a koji nisu, a ja sam blejala jer sam za ruževe tudum. Većinu koje imam poklonio mi je netko drugi, samo jedan sam izabrala sama - i svaki od njih nosim uzastopce par dana i shvatim da mi boja ne stoji, da mi tekstura ne odgovara, ili da ga zaboravljam nanijeti pa ga nosim u torbici sve dok ne počne zaudarati, pa svoj make up svedem na melem. Ipak, nije mi vrag dao mira pa sam kupila Alverde Primrose koji je gotovo neprimijetan, ali dovoljno kremast i mat da ga dan i noć razmazujem po usnama. Yeah, right. Kako to obično biva, baš mi je ponestalo i maskare pa sam iskorisila Kozmo srijedu i počastila se ovom MaxFactorovom sa zakrivljenom četkicom kojoj je jedinoj dopušteno susresti se s mojim wannabe trepavicama.


Nije pametno trošiti novce kad plaća učestalo kasni, ali čovjeka veseli. Do sljedećeg šopinga!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...