Preskoči na glavni sadržaj

Šoping terapija

Neke žene ovisne su o kupnji cipela, neke manijakalno kupuju torbice ili nakit, a ja? Ja se ne volim ograničavati! Budući da živim sama, samoj sebi trudim se, budući da sam pravnica, naknaditi duševne boli šopingom sitnica koje mi pomažu da zimski dani brže prođu. Što reći - jugo nas vec tjednima lupa u glavu, pa nije ni čudo što svako malo, ne znam ni kako, završim u DM-u, Kozmu ili knjižari.

Baš sam ovaj tjedan obavijestila prijateljicu da počinjem s dijetom jer su se zimske naslage otele kontroli, a ne želim se dovesti u situaciju da iznajmljujem vjenčanicu za trudnice dok prinovu ne očekujem. Čvrstu odluku o dijeti potvrdila sam kupnjom kuharice s receptima kolača koju izdaje Znanje. Vidjela sam je kod susjede i poželjela svoj primjerak jer sam fan slatkih kuharica koje uz recepte imaju i slasne fotografije. Kako mi je upravo s e baya stigla aparatura za izradu makarona, bio je red da nabavim i kuharicu u kojoj se nalaze recepti za makarone raznih boja i okusa, a društvo im prave recepti za voćne pite, obične ili crumble, i torte za razne prigode. To be continued...


Svako malo pokušavam se odviknuti od kave, ili barem smanjiti broj ispijenih šalica na neki pristojan broj. Jer, kao, nije zdravo. Tada najčešće kupim neki čaj za koji se nadam da će čarobno promijeniti moje navike i sva sam entuzijastična dok ga ne probam i shvatim da nema napitka koji može zamijeniti kavu.


Na posljednjoj kavi moje su prijateljice razmjenjivale priče o ruževima, markama ovim i onim, koji su dugotrajniji, a koji nisu, a ja sam blejala jer sam za ruževe tudum. Većinu koje imam poklonio mi je netko drugi, samo jedan sam izabrala sama - i svaki od njih nosim uzastopce par dana i shvatim da mi boja ne stoji, da mi tekstura ne odgovara, ili da ga zaboravljam nanijeti pa ga nosim u torbici sve dok ne počne zaudarati, pa svoj make up svedem na melem. Ipak, nije mi vrag dao mira pa sam kupila Alverde Primrose koji je gotovo neprimijetan, ali dovoljno kremast i mat da ga dan i noć razmazujem po usnama. Yeah, right. Kako to obično biva, baš mi je ponestalo i maskare pa sam iskorisila Kozmo srijedu i počastila se ovom MaxFactorovom sa zakrivljenom četkicom kojoj je jedinoj dopušteno susresti se s mojim wannabe trepavicama.


Nije pametno trošiti novce kad plaća učestalo kasni, ali čovjeka veseli. Do sljedećeg šopinga!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...