Preskoči na glavni sadržaj

Šoping terapija

Neke žene ovisne su o kupnji cipela, neke manijakalno kupuju torbice ili nakit, a ja? Ja se ne volim ograničavati! Budući da živim sama, samoj sebi trudim se, budući da sam pravnica, naknaditi duševne boli šopingom sitnica koje mi pomažu da zimski dani brže prođu. Što reći - jugo nas vec tjednima lupa u glavu, pa nije ni čudo što svako malo, ne znam ni kako, završim u DM-u, Kozmu ili knjižari.

Baš sam ovaj tjedan obavijestila prijateljicu da počinjem s dijetom jer su se zimske naslage otele kontroli, a ne želim se dovesti u situaciju da iznajmljujem vjenčanicu za trudnice dok prinovu ne očekujem. Čvrstu odluku o dijeti potvrdila sam kupnjom kuharice s receptima kolača koju izdaje Znanje. Vidjela sam je kod susjede i poželjela svoj primjerak jer sam fan slatkih kuharica koje uz recepte imaju i slasne fotografije. Kako mi je upravo s e baya stigla aparatura za izradu makarona, bio je red da nabavim i kuharicu u kojoj se nalaze recepti za makarone raznih boja i okusa, a društvo im prave recepti za voćne pite, obične ili crumble, i torte za razne prigode. To be continued...


Svako malo pokušavam se odviknuti od kave, ili barem smanjiti broj ispijenih šalica na neki pristojan broj. Jer, kao, nije zdravo. Tada najčešće kupim neki čaj za koji se nadam da će čarobno promijeniti moje navike i sva sam entuzijastična dok ga ne probam i shvatim da nema napitka koji može zamijeniti kavu.


Na posljednjoj kavi moje su prijateljice razmjenjivale priče o ruževima, markama ovim i onim, koji su dugotrajniji, a koji nisu, a ja sam blejala jer sam za ruževe tudum. Većinu koje imam poklonio mi je netko drugi, samo jedan sam izabrala sama - i svaki od njih nosim uzastopce par dana i shvatim da mi boja ne stoji, da mi tekstura ne odgovara, ili da ga zaboravljam nanijeti pa ga nosim u torbici sve dok ne počne zaudarati, pa svoj make up svedem na melem. Ipak, nije mi vrag dao mira pa sam kupila Alverde Primrose koji je gotovo neprimijetan, ali dovoljno kremast i mat da ga dan i noć razmazujem po usnama. Yeah, right. Kako to obično biva, baš mi je ponestalo i maskare pa sam iskorisila Kozmo srijedu i počastila se ovom MaxFactorovom sa zakrivljenom četkicom kojoj je jedinoj dopušteno susresti se s mojim wannabe trepavicama.


Nije pametno trošiti novce kad plaća učestalo kasni, ali čovjeka veseli. Do sljedećeg šopinga!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...